Obitelj - zajednica muškarca i žena

Paulina Chiziane: Niketche: Priča o poligamiji (Zagreb, MeandarMedia, 2013.; S portugalskog prevela Jelena Pešorda)

Priznajem, malo sam se uplašila kad sam na poleđini knjige pročitala kako će "sljedbenicama Simone de Beauvoir i Flore Tristán sve ovo sigurno zvučati čudno." Nadala sam se kako neće biti previše stavova koji će uzrujati feministicu u meni, iako je naslov otpočetka upozoravao na to, a i sama autorica (koliko god to površno i izlizano zvučalo) pripada nekom potpuno drugačijem svijetu. Unatoč početnim predrasudama, djelo Pauline Chiziane ovu je zapadnu čitateljicu ipak iznenadilo – i to pozitivno. 

Paulina Chiziane prva je Mozambikanka koja je objavila roman – debitirala je 1990. godine, a roman Niketche: Priča o poligamiji objavila je 2002. S obzirom da se toliko godina čekalo na prvu romanopiskinju u Mozambiku, ne čudi što je izazvala brojne polemike, ponajprije zbog pisanja o poligamiji. 

Sudjelovala je u političkom pokretu Frelimo (Front za oslobođenje Mozambika), no ubrzo se posvećuje samo pisanju, a zbog ovog romana osvaja nagradu José Craveirinha 2003. godine. Iako ne možemo uvijek biografiju pisca 'poistovjećivati' s njegovim djelima, u ovom slučaju nema sumnje da je aktivistički duh same autorice hrabro posegnuo za kontroverznom temom koju veći dio Zemljine populacije smatra tabuom. 

U središte svoje priče Chiziane stavlja Rami, jedinu zakonitu Tonyjevu suprugu koja ubrzo (i, naravno, slučajno) doznaje kako joj muž već dulje vrijeme nije vjeran, odnosno kako uz nju ima i tucet ostalih žena. Unatoč prvotnom šoku, odlučuje se za neočekivan potez koji će uzburkati cijelu muževu, a osnažiti njezinu obitelj - koja će se pretvoriti u poligamnu zajednicu pet žena i jednog muškarca. 

Lu, Ju, Saly, Mauá i Rami stvaraju snažan savez koji se pretvara u žensku zajednicu, svakim danom sve povezaniju. Osim rasporeda 'posjedovanja' njihova muškarca, ujedinjene žene međusobno si pomažu i u razvoju različitih biznisa te ubrzo shvaćaju kako im je prisutnost muškarca nerijetko teret, a ne zadovoljstvo. 

Stil pisanja Pauline Chiziane mogao bi se okarakterizirati kao 'žensko pismo' zbog mnogih karakteristika. Osim činjenice što piše iz perspektive glavne junakinje, čime potpiruje snažan osjećaj osobnosti i intimnosti, mnoga su njezina razmišljanja povezana upravo s pitanjem položaja žena u (tradicionalnom i posve patrijarhalnom) društvu. 

Njezin stav i ponašanje krajnje su revolucionarni za sredinu kojoj pripada, čime cijeli roman poprima određenu dozu ženskog bunta. No ipak pisanje Pauline Chiziane obiluje ženstvenošću i brojnim rečenicama koje slave ženu, njezinu snagu, ljepotu i hrabrost. Iako se ispočetka te rečenice čine vrlo neobičnima jer podsjećaju na tradicionalne afričke mudre izreke, ubrzo se upravo te sentence počinju simbiotički uklapati u cjelokupnu priču podsjećajući čitatelja na ono što nerijetko zaboravlja – toleranciju, strpljivost, razumijevanje i različitost. 

Iako će možda djelovati kako je ova knjiga prvenstveno namijenjena ženskoj čitateljskoj populaciji, čini se neophodnim naglasiti kako je ova knjiga, ponajprije, namijenjena onima koji žele i vole upoznavati drugačije kulture i obrasce ponašanja, i to upravo kroz romane, a ne golu faktografiju. 

Unatoč čvrstom stavu Pauline Chiziane o poligamiji, knjiga nije ispunjena mržnjom i izričitom protivljenju drugačijem načinu života. Sve rečenice harmonično i logično proizlaze jedna iz druge, a ni one rečenice koje djeluju poput izreka ne čine se slučajno umetnutima već potpuno pripadaju ovom romanu. Zbog takvog načina pisanja, cijeli roman djeluje zaokruženo. 

Pauline Chiziane ovim je djelom pokazala kako je i u afričkim ženama 'urođen' određeni feministički stav, na kojeg bi vjerojatno bile ponosne i Beauvoir i Tristán, te im njezina knjiga ne bi bila čudna. Drugačija i vrijedna čitanja da, ali čudna ne.

Zvjezdana Balić
foto: UN Photo