Kolika je cijena mira?

Izbjeglička kriza svjetskih razmjera prošla je našom zemljom poput oluje, napunila novinske stupce, zauzela termine informativnih emisija i baš onda kada je dosegla svoj vrhunac, Hrvati su oglušili i utišali se. Sudbina 'tih koji su došli' postala je problem kojim se bave rijetki, za većinu domaćeg stanovništva oni su postali broj koji opterećuje državni proračun, a riječi 'kriza' i 'ratni sukobi' prolaze nam kroz ušne kanale poput refrena jeftinih estradnih hitova. Ne čujemo ih. Nastalo je vrijeme posvemašnje ravnodušnosti prema patnji Drugih. 

U takvom teškom vremenu na policama knjižara pojavio se hrvatski prijevod nagrađivanog romana Svitanja u Jeninu palestinske književnice i aktivistice za ljudska prava Susan Abulhawe, sage koja je spisateljičin zalog za dugo očekivani mir u svijetu. Ova potresna knjiga njezin je način da širokom broju čitatelja kaže svoju istinu o ratu između Izraela i Palestine, o užasima izbjegličkog kampa Jenin koji su protagonistici romana rascjepkali djetinjstvo.

One čitatelje koji na popisu omiljenih pisaca imaju američko-afganistanskog pisca i humanitarca Khaleda Hosseinija, autora izrazito popularnog romana Gonič zmajeva, rečenice Susan Abulhawe sasvim sigurno neće ostaviti ravnodušnima. 

Djelo prati sudbinu četiri generacije obitelji Abulhija obilježenu užasom i nasiljem. Priča počinje 2002. šokantnim suočenjem glavne junakinje Amal Abulhije i izraelskog vojnika koji je treba ubiti. Već se u tom početnom, emocionalno nabijenom prizoru očituje autoričino spisateljsko umijeće. Njen način pisanja je raskošan, bolan i precizan. Svojim snažnim rečenicama uspijeva čitatelje uvući u radnju i prezentirati im događaje iz 'neposredne blizine'. Sve navedeno potvrđuje spomenuti prizor: "Amal je željela pobliže pogledati vojnika u oči, ali joj cijev njegove automatske puške koja joj je bila uperena u čelo to nije dozvoljavala. Ipak, stajala je dovoljno blizu njega da bi vidjela da je nosio kontaktne leće. Zamišljala je vojnika kako se naginje k ogledalu i stavlja leće u oči prije oblačenja za ubijanje. Čudno je to, pomislila je, o čemu razmišljaš kad se nalaziš između života i smrti."

Autorica nakon dramatične uvodne scene čitatelje vraća u prošlost, u prijelomnu 1948., godinu katastrofe za Palestince. Od tada radnja teče kronološki i čitatelji prate svojevrsnu povijest gubitaka obitelji Abulhija. 

Članovi te mnogobrojne, međusobno povezane i vrlo religiozne obitelji žive pod neprestanom surovom okrutnošću rata koji desetljećima hara Bliskim istokom i pustoši prirodna bogatstva njihove rodne Palestine. Život im je borba za mir kojega su izgubili te tegobne 1948. godine kada je uslijed izraelske objave državnosti cijelo selo Ein Hood praktički prisilno preseljeno u izbjeglički kamp Jenin. Na tom se mjestu u nehumanim uvjetima mnoštvo ljudi, počevši od obitelji Abulhija, pokušavalo izboriti za očuvanje vlastitog identiteta i integriteta. 

Roman je podijeljen na osam dijelova čiji su naslovi pisani arapskim, s prijevodom u zagradi. Arapski jezik jedna je od najvažnijih komponenti identiteta palestinskog naroda, zato ima osobitu važnost u ovom romanu. Preko njega čitatelji dobivaju uvid u kulturu i običaje nepoznatog podneblja. Jezik je također i najočitiji pokazatelj razmjera narušenosti identiteta likova, što je najbolje vidljivo u slučaju Amaline majke Dalije koja, kako bi preživjela sve silne tragedije koje su je snašle, potpuno zatomljuje strast karakterističnu za pleme beduina iz kojeg potječe. Povlači se u tišinu, šutnju, rezerviranost i osamu, držeći se mota koji glasi: "Kako god se budeš osjećala, drži sve u sebi."

Dirljivu pripovijest u većoj nam mjeri pripovijeda upravo Amal, kći Hasana, potomka prvotnih osnivača mjesta, i netom spomenute Dalije, djevojke iz plemena beduina, kojima se zbog staleških razlika nije bilo dozvoljeno voljeti. 'Amal' na arapskom znači 'nada'. Rođena u skučenom svijetu kampa, ova hrabra, tankoćutna, samosvjesna junakinja za svoje izmučene roditelje predstavlja nadu u sretnu budućnost. Svojom je patnjom zavrijedila pravo na priču pa postupno zamjenjuje uloge s na početku prisutnim sveznajućim pripovjedačem.

Ona je jedina u cijeloj obitelji zbog svoje inteligencije dobila priliku obrazovati se u razvijenom dijelu svijeta čije granice naizgled ne postoje pa je, sukladno tome, i sloboda beskonačna. No može li se uklopiti? Može li teorijsko znanje nadomjestiti ono koje joj je kao djevojčici usadio otac, čitajući joj o ljepotama i teškoćama dok je u Jeninu svitalo? Može li se iz ratom narušenog identiteta u stabilnim uvjetima stvoriti novi, lakši i manje bolan? Može li se kad jednom postaneš izbjeglica ikad prestati to biti, ili ta stigma ostaje trajno prisutna i prati pojedinca poput obrisa žiga na rukama Židova koji su preživjeli Holokaust?

To su samo neka od brojnih pitanja s kojima Abulhawa u ovom izuzetnom romanu suočava čitatelje, a vjerojatno i samu sebe jer roman je pisan iz perspektive njezinog naroda kojem je iskustvo preživljavanja najkompleksnijeg svjetskog političkog sukoba 20. stoljeća upisano u biografiju.

Želeći ostati krajnje poštena, autorica nam na više mjesta u romanu daje do znanja kako je taj rat kojemu se još ne nazire kraj tragedija oba naroda, i Palestinaca i Izraelaca, jer su se svjetske velesile i moćnici, glavni ratni huškači, okoristili željom jednih da sačuvaju dom i drugih da nakon kraja Holokausta izgrade domovinu na tlu za koje Biblija, Božja knjiga, tvrdi da im pripada. Iz jedne se tragedije, posredstvom treće strane, stvorila druga tragedija, zasnovana na jednako bezumnoj mržnji kao i prva. Kotač ponavljanja povijesti se pokrenuo i ruši sve pred sobom, a mi se neprestano vrtimo u krug, kao što kaže pripovjedačica:

"Dana 20. ožujka bombaš samoubojica ubio je sedam Izraelaca u Galileji u znak odmazde za izraelsko ubijanje trideset i jednog Palestinca 12. ožujka, koje je počinjeno u znak odmazde za ubijanje jedanaest Izraelaca 11. ožujka, a koje je počinjeno u znak odmazde za izraelsko ubijanje četrdeset Palestinaca 8. ožujka, i tako dalje i dalje." 

Svitanja u Jeninu roman su koji zahtijeva od čitatelja puno više od povremenih minuta šutnje za sve žrtve ratnih zločina ikad počinjenih. To je djelo koje potiče na aktivnost, na propitkivanje, na pružanje ruke Drugima s početka teksta koji su došli u potrazi za mirom jer ga u svojoj domovini više nisu mogli pronaći. 

Krajnje je vrijeme da društvo u cjelini imigrante počne gledati kao ljudska bića s pregršt neotkrivenih sposobnosti i iskustava zbog kojih zavrjeđuju poštovanje, solidarnost i razumijevanje, a ne tretman kao da su teret ili potencijalni teroristi. Važno je biti svjestan činjenice da je katastrofu jako lako započeti, a jako teško zaustaviti te da netrpeljivost, osuđivanje i mržnja nikada nisu nikome donijeli ništa dobro.

***

Tekst je nastao u sklopu Booksine novinarske prakse.