Kad načelnik zavitla štapom

Jedna od najslavnijih scena Kubrickovog Barrya Lyndona - kostimirane drame smještene u Europu 17. stoljeća - minuciozno je režiran ritual zavođenja tijekom kartaške partije u dvorcu obasjanom mnogobrojnim grozdovima svijeća. Lady Lyndon je na jednoj, a Barry na drugoj strani stola. Okružuje ih svita napudranih aristokrata s višekatnim perikama i strateški pozicioniranim madežima. 

 

Barry diže pogled, Lady ga skreće ka svom sekundantu. Barry spušta pogled na karte, njene zjenice refokusiraju na njega. Sekundant presiječe špil, a Lady izvuče kartu motorički. Drskom naprasitošću, Barry presretne njen čeznutljiv pogled. Gledaju se netremice; tenzija je nepodnošljiva. Barry ustaje, unaprijed se ispriča zbog svoje odsutnosti i odmjerenim korakom izlazi na mjesečinom oplakanu promenadu. 

 

Minutu kasnije, Lady Lyndon prilazi mu s leđa, plutajući palačom kao porculanska avet. Barry se zarotira u savršenom polukrugu i uzima joj ruku kao da se radi o krhkoj umjetnini. Kada im se usne sretnu na geometrijskoj sredini kadra, Schubertov Piano trio kulminira, a Lady Lyndon prođu srsi male smrti. 

 

Kubrick je režirao svoje glumce kao šahovske figure jer njihova čežnja je toliko opipljiva i snažna baš zato što je prigušena rigidnim manirizmom i duboko kodificiranim obrascima ponašanja. Sličan stilski efekt postiže i Joseph Roth u svom seminalnom romanu o tri generacije austrijskih austrougarskih činovnika / vojnika, majstorski oslikavajući društvo vrlo nalik onom Lyndonovih. 

 

Radetzky marš prije svega je intimno literarno bdijenje nad Austrougarskom monarhijom: Roth, germanizirani Židov iz Galicije koji se kulturno formirao na relaciji Beč-Berlin, napisao je svoj roman u čemerni sumrak Weimarske republike; već sljedeće godine, 1933., bio je primoran emigrirati u Pariz. Iz perspektive sveopćeg kaosa koji je zahvatio Europu jasno je zašto Roth donekle idealizira Monarhiju.

 

U romanu, obitelj von Trotta inicirana je u viši društveni ešalon nakon što Joseph Trotta, sin slovenskih seljaka, spasi život vojnički nekompetentnom Franji Josipu u bitci kod Solferina tako što ga sruši s konja i prepriječi metak namijenjen njegovoj glavi. Carskom milošću Joseph postaje barun i promoviran je u poručnika; međutim, godinama kasnije on će napustiti vojničku karijeru kada u školskom udžbeniku svog sina otkrije da je događaj iz Solferina patriotski reinterpretiran u western Veljka Bulajića gdje Franjo Josip – u maniri Errola Flynna – sabljom pokosi čitav bataljun hudih Talijana. 

 

Njegov sin Franz zbog toga biva predodređen za civilnu službu i postaje kotarski načelnik, dok slika starog von Trotte, poput one Franje Josipa, tegotno visi nad Franzom i njegovim sinom Carlom Josephom, čiji odnos čini okosnicu romana.

 

Iz retrospekcije današnje permisivnosti, Radetzky marš može se čitati i kao satira, ili komedija manira o inhibiranim ljudima u kojima i najsitniji prekršaji etikete izazivaju sladostrašće opasnog prijestupa. Nakon što je pod sretnom zvijezdom 'junaka iz Solferina' Carl Joseph promaknut u poručnika, otac ga povede u šetnju kako bi zabljesnuo mještane 'drečećim šarenilom' svog uniformiranog ponosa i dike: 

 

"Mjesni je policajac salutirao, ljudi su ustajali s klupa i pozdravljali. [...] Kotarski načelnik povremeno bi malko zanjihao štap, bilo je to kao neki tračak obijesti koja se umije držati svojih granica." Koliko bi tek skromni kotarski načelnik zavitlao štap da ugleda kako se Hannah Montana međunožjem bjesomučno tare o bedro Robina Thickea na pozornici MTV Video Music Awardsa, pred hordom seksualno asertivnih tinejdžera?

 

Šalu na stranu. Snaga Rothove proze - kao i Kubrickove režije - proizlazi iz stilske suzdržanosti ekvivalentne strogo reguliranim običajima međuljudskog ophođenja. Njegovi likovi ušiveni su u velebne palače i ukotvljeni u vojne formacije poput prepariranih leptira, urešeni vješto izbrušenim epitetima: "Krvavo crveni fesovi na glavama svijetloplavih Bošnjaka gorjeli su na suncu  kao radosne male vatrice koje je islam zapalio u čast Njegova Apostolskog Veličanstva."

 

Carl Joseph uskoro se nađe rastrgan između kodeksa časti, očekivanja svog oca i osjećaja koje gaji prema svom najboljem prijatelju, jednom neuglednom Židovu. Potonji će nastradati u dvoboju za koji je Carl Joseph indirektno odgovoran, čime započinje njegov sunovrat u alkoholizam sumjerljiv dotadašnjoj pokornosti ocu i državi. 

 

Što su veći njegovi poroci, to više pokušava zadržati nekakav privid časti: u tragikomičnoj epizodi on sklanja portret Franje Josipa iz neuglednog provincijskog bordela kako bi sačuvao svoju savjest i monarhiju od prijekornog pogleda očinske figure - ali uzalud. "Svinje više nema!", trijumfalno usklikne jedan pijani mađarski oficir na vijest o sarajevskom atentatu prijestolonasljednika, i sve potisnute tenzije i paradoksi eksplodiraju na površinu.

 

Rothovo remek-djelo danas je opet reaktualizirano sve većim pukotinama u našoj verziji Monarhije - Europskoj uniji. Današnjem čitatelju mogle bi biti zanimljive – i uznemiravajuće - mnoge paralele između te dvije višenacionalne zajednice: u oba slučaja Centar (nekad Beč, danas Berlin) ignorira probleme periferije, a što se periferija više kovitla, to se centar više o nju oglušuje. Radetzky marš nam daje dobru ideju kako bi izgledala elegija za Europsku uniju, a boljke Monarhije / Unije iz perspektive prošlog ili budućeg Weimara izgledaju kao mušice jedne političke utopije.

 

Međutim, to ne znači da su Rothovi likovi samo izlika za dočaravanje historijskih okolnosti. 

 

Kada orkanski udar povijesti napokon raznese kompletnu društvenu strukturu u koju je uzemljen identitet kotarskog načelnika - njegove rutine, rituale, simbole i ideale - ono što ostaje ogoljeno na vjetrometini granitna je stijena ljubavi oca spram sina. Upravo zbog tragične veličine odnosa Franza i Carla Josepha, Radetzky marš je mnogo više od sentimentalne apologije Habsburške Monarhije.