Četvrtak
03.10.2019.

Jeziva, neprobojna otuđenost

naslov knjige Granica zaborava autor Sergej Lebedev
izdavač Fraktura godina izdanja 2019 prevoditelj Ivo Alebić (ruski)



Extra_large_canva_-_train_station_in_snowy_landscape
A+ A-


"Stojim na granici Europe", citat je kojim ruski pisac Sergej Lebedev započinje svoj prvi roman Granica zaborava, nagovještavajući pripovijest o prožimanju povijesti i geografije, stojeći istovremeno i na granici vlastitih i tuđih sjećanja i identiteta, na granici kolektivne memorije, na granici susreta prošlosti i sadašnjosti.

Pripovjedač romana odrasta krajem dvadesetog stoljeća u vikendici u predgrađu neimenovanog ruskog rada, u mirnoj obitelji, a susjed im je zagonetni slijepi starac imenovan Drugim Djedom, koji u obitelj ulazi polako i nenametljivo, ali bespovratno. Prvi put ga susrećemo tijekom pripovjedačeva iznošenja okolnosti vlastitog rođenja, nakon što mu majku učvrsti u odluci da ga zadrži unatoč životnoj opasnosti. Stekavši poštovanje i suosjećanje obitelji, postane njen gotovo ravnopravan član te sudjeluje u pripovjedačevu odgoju, istovremeno svojom enigmatskom osobnošću izazivajući neizgovoreno nepovjerenje. Godinama nakon Djedove smrti i zatomljivanja uspomene na njega, pripovjedač se odvaži saznati njegovu pomno skrivanu životnu priču te ga saznanja vode na putovanje kroz neimenovane gradove i krajolike sve do krajnjeg ruskog sjevera, gdje spoznaje ne samo Djedovu tajnu, već i tragičnu stranicu sovjetske povijesne priče.

Granica zaborava zapravo nema radnju koju možemo nesmetano pratiti – kroz stranice nas vode prizori iz života pripovjedača, od njegovog djetinjstva do odrasle dobi. Dugačkim, slikovitim rečenicama, poredbama i opisima svakodnevni predmeti i fenomeni proustovski izrastaju iz banalnih opažanja u mjesta i trenutke obuzimanja i rastućeg značaja, no uvijek s primjesom traume, hladnoće i tmurnosti.

Na početku romana upoznajemo pripovjedača u djetinjstvu, kasnije stasalog u geologa, zanimanje koje će mu omogućiti ekspedicije ruskim prostranstvima i hladnom tundrom. Već u inicijalnim opisima života na vikendici nameće se otuđenost kao nit koja prožima krajolik, međuljudske odnose i iskustva. Najvećom vrlinom smatra se pristojnost, a neposluh djece baca sjenu na cijelu obitelj – kao i ljepota prirode koja ih okružuje, ljudskost je samo prividna. Ispod ljupke površine kriju se hladnoća i otuđenost koje se doimaju prirodnim stanjem, kao da su srasle s kostima, umjesto da ukazuju na emocionalnu osakaćenost ljudi.

Lik Drugog Djeda pokretač je priče, odnosno sabiranja i smjenjivanja sjećanja koje nam pripovjedač iznosi. Već u samom nazivu koji mu je dodijeljen nazire se konflikt njegove osobnosti koji pripovjedača muči – Djed je dio intime obitelji, ali je Drugi, stran, začuđujući i sumnjiv. Pripovjedač ga još u svojim dječačkim godinama promatra sa zazorom i u trenutku gotovo fantastičnog raspoznavanja sjene kao dijela identiteta primjećuje: "No sjenu Drugog Djeda nikako nisam mogao osjetiti; nije odgovarala mojoj mašti, koliko god se trudio nešto uloviti u njoj; ne može se reći da je bila prosječna, obična, da nije mogla pokrenuti fantaziju; činilo mi se da Drugi Djed zna kakva mu je sjena, upravlja njome, pazi da ne bi rekla nešto suvišno o njemu, stalno je pridiže kao dugačko sukno kaputa.'' Drugi Djed enigmatska je okosnica čitanja romana i naprijed nas tjera pripovjedačeva namjera da ga raskrinka.

Uskoro postanemo svjesni posebnog odnosa koji Drugi Djed gradi s pripovjedačem, i to od samog njegovog rođenja – dječak postaje njegovo mentalno vlasništvo. Starčevo zalaganje za neophodnost njegovog dolaska na svijet, tajna i dječaku nametnuta bliskost te Djedove prisvajačke ambicije upućuju na njegov pažljivo osmišljen proces polaganja prava i uspostavljanja vlasti nad dječakom. On postaje Djedov nasljednik, isprva u figurativnom, a kasnije i u pravnom smislu; međutim, motivaciju tog uspostavljanja pripovjedač kao dječak uspijeva tek nazrijeti. To u čitatelju može izazvati suosjećanje i povjerenje spram pripovjedača i želju da njegovu dječačku nevinost obrani od pažljivo skrivane dvoličnosti Drugog Djeda. Pozadinu starčevih namjera otkrivamo tek mnogo kasnije –  težnja posinjavanju pripovjedača vezana je uz nesretnu priču njegovog vlastitog djeteta.

Privrženost obitelji Djedu također je hinjena – i opet nas roman podsjeća na tjeskobnu i potisnutu površnost i usamljenost likova. U Djedovu ličnost pripovjedač sve dublje proniče: "Poslije sam mnogo razmišljao o tome zbog čega se Drugog Djeda nije moglo zavoljeti te sam shvatio da ljubav pored njega nije mogla nastati. Ako shvatimo kukavičluk kao najvišu razinu egoizma, Drugi Djed bio je kukavica; on je pokazivao različite kvalitete, i samoodricanje, i brigu, no sve su one, na kraju krajeva, služile njegovu kukavičluku: da ga sačuvaju onakvim kakav jest.'' Čudnovata i jeziva povezanost Djeda i dječaka opredmećuje se činom Djedovog darivanja krvi dječaku i neplanirano podnesenom krajnjom žrtvom, i dječak je osuđen nositi vječiti teret starčeva postojanja.

S nametnutom sudbinom navezanom na Djeda pripovjedač se suočava kao odrastao čovjek i u nastavak romana vodi nas njegov put razotkrivanja starčeve prošlosti. Slijedeći trag nekoliko pisama koja su iza Djeda ostala, pripovjedač postaje istraživač ruskog sjevera, putnik mrzlom tundrom. Poput gledanja kroz prozor dok putujemo vlakom, na stranicama knjige izmjenjuju se prostrani, beskrajni sivi krajolici. Pripovjedačeva namjera da se "oslobodi obvezujućeg nasljedstva'' preslikava se na viši sustav, i osobna priča postaje politički narativ, opterećen i zaprljan mrljama povijesti. Saznajemo da je Drugi Djed u prošlosti bio upravitelj logora, a njegova (ne)djela pripovjedač, vezan krvlju, osjeća kao svoja vlastita dok shvaća "što je to zapravo agonija – čovjek ne umire odmah, nego u prostornosti smrti svih svojih 'ja'.'' 

U hladnoći i nepristupačnosti gradova i krajolika ruskog sjevera, upoznavši stravu prošlih struktura, režima i ulogu koju je Djed odigrao, pripovjedač prepoznaje nasljeđe te prošlosti u suvremenim ljudima i naseobinama. Prošla zbivanja, "iako isključena, ona nisu prestala postojati: kad nešto zaboravljamo, mi samo odričemo toj uspomeni pravo da se pojavljuje u polju našeg unutarnjeg vida, ali nismo u stanju konačno je se osloboditi.''
Nasljeđe logora nije iščezlo, zrcali se u novim, kasnijim građevinama i krajolicima, kao što je Djed dio pripovjedačevog identiteta. Ono postoji u otuđenosti ljudi i prirode, u anonimnosti likova i horizonata, u dehumaniziranosti koja prožima svako postojanje. Grad u kojem pripovjedač boravi bezimen nam je, ljudi imaju karakter službenika i moguće ih je doživjeti samo vizualno, pogled iz njegove hotelske sobe kao da je pogled u srž društva – kroz prozor bez zastora on gleda u zid jer nema ništa vrijedno promatranja ni skrivanja.

Putujući mjestima kojima su prolazile žrtve Drugog Djeda pripovjedač traži iskupljenje – ono je mučno i vodi nas najmračnijim predjelima sjećanja. Iako zakopani i potisnuti, užasi prošlosti postoje, bilo kao kosti u neotkrivenim grobnicama, bilo kao jeziva, neprobojna otuđenost. Njegov put završava se shvaćanjem, izgovaranjem, opisivanjem, smještanjem u jezik kojeg naziva domovinom i izvan kojeg ne postojimo, jer "nasljeđe krvi, nasljeđe uspomena, nasljeđe tuđih života – sve žudi za riječima, traži govor, traži da se ispuni, dogodi dokraja, bude spoznato i oplakano.'' Napravivši poveznicu s prošlosti, njegov put je završio – izbavljanje iz zaborava, smještanje u povijest, humaniziralo je smrznute leševe i razbacane kosti.

Vrativši se u djetinjstvo i osvijestivši vlastitu prošlost, pripovjedač Granice zaborava, iako se s njim pozdravljamo negdje u bespuću nepoznatih krajolika, među kojima smo ga i upoznali, pronašao je sebe, oslobođenog od grabežljivih kandži lika Drugog Djeda. Opran od njegove okaljanosti, nakon što je nadišao granicu iza koje počinje zaborav, sugerira da se stvarnost može živjeti jedino prihvaćanjem svojih sjećanja, suptilno transformirajući svoj doživljaj na razinu iskustva cijelog ruskog naroda.

Moćna slikovitost Granice zaborava teže je prohodna i Lebedev zahtijeva pažljivog, koncentriranog i posvećenog čitatelja, ali to čini njeno iščitavanje i mapiranje radnje dragocjenim poduhvatom. Vješto pripovijedajući i petljajući mrežu uspomena i dojmova, nameće nam poriv da inherentnu osamljenost i turobnost priče prepoznajemo u bliskim krajolicima i isječcima vlastitog postojanja. Geolog po zanimanju, baš kao pripovjedač ovog vrsnog romana, Lebedev vlastito iskustvo epske surovosti prirode utjelovljuje u ekspediciji kroz ljudsku svijest, motivaciju i osjećaj krivnje, istražujući mračne, hladne i potisnute predjele osobnog i kolektivnog pamćenja. Stavljajući čitateljima i cjelokupnoj naciji na ramena tjeskobni teret odgovornosti i preispitivanja vlastite uloge u pisanju povijesti, ujedno nudi i putokaz prema iskupljenju. 

Foto: RitaE, licenca

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.