Srijeda
10.05.2017.

Izdajnik ili vizionar?

naslov knjige Juda autor Amos Oz
izdavač Fraktura godina izdanja 2016. prevoditelj Andrea Weiss Sadeh (hebrejski)



Extra_large_juda_oz
Foto: Paolo Cuttitta / Flickr
A+ A-
Amos Oz, izraelski pisac i novinar, poznati je aktivist pokreta za rješavanje izraelsko-palestinskog sukoba. Budući da je život posvetio tom cilju, ne čudi da je i u svom najnovijem romanu Juda otvorio upravo tu temu. 
 
Juda je moj prvi susret s pisanjem Amosa Oza, pa nisam znala što očekivati. Možda i bolje jer ovo definitivno nije vrsta romana koja bi me privukla na prvi pogled. Obično sam sklona malo lakšem štivu jer čitanje više doživljavam kao priliku za opuštanje nego kao nešto što traži aktivan angažman. No, na kraju me Juda ipak pridobio. 
 
Ovaj nam roman govori o mnogočemu: o sanjarima i pragmatičarima, žrtvi i viziji, prošlosti, sadašnjosti, stvarnosti i interpretacijama, ali njegova osnovna tema je, kako nam i sam naslov sugerira - izdaja. Atmosfera je mračna i klaustrofobična, opterećena tugom, kajanjem i neizgovorenom prošlošću. 
 
Protagonist Šmuel Aš je osjetljivi mladić koji je doslovno izgubio sve. Djevojka ga je ostavila i udala se za bivšeg momka, roditelji su mu bankrotirali, a prijatelji ga napustili zbog razilaženja u mišljenju. Pritisnut životnim okolnostima, Šmuel prekida fakultet i odlazi u Jeruzalem gdje pronalazi pomalo neobičan posao. Njegov je zadatak da, u zamjenu za stan, hranu i skroman džeparac, pravi društvo starom invalidu Geršomu Valdu. Vald je mušičavi ostarjeli intelektualac koji živi s tajanstvenom ženom u četrdesetima Ataliom prema kojoj Šmuel ubrzo počne gajiti osjećaje. 
 
Šmuel istovremeno piše tezu o Isusu u očima Židova i o toj temi vodi duge rasprave s Geršomom. Kroz njihove debate, pisac nam pruža širi politički i religijski kontekst vremena u koje je smjestio radnju (zima 1959.), nekoliko godina nakon osnivanja države Izrael. U Jeruzalemu i dalje vlada stanje stalne napetosti između Arapa i Židova, a na to kako mladi Šmuel vidi cijelu situaciju uvelike utječe boravak u domu njegova trenutnog poslodavca. 
 
U svojim se raspravama Geršom i Šmuel dotiču i najpoznatijeg izdajnika u povijesti, Jude. Amos Oz kao podlogu za roman koristi interpretaciju ove biblijske priče i izaziva mit o Judi na prilično provokativan način. Jednostavno se pita: zašto bi? Zašto bi Juda, koji je za razliku od ostalih apostola, bio imućan čovjek, prodao Isusa za bijednu svotu od trideset srebrnjaka za koje se tad mogao kupiti slabiji rob? Zašto bi morao legendarnim poljupcem označiti Isusa kad je njegov lik nakon ispada u hramu bio dobro poznat? I na kraju, ako je to planirao, zašto se objesio? Logike nema, zaključuje Šmuel, i iznosi smjelu teoriju: Juda je bio jedini istinski vjernik, prvi i posljednji pravi kršćanin.
 
Isus je sumnjao, Judina je vjera bila veća. Zbog toga ga je Juda nagovorio da pođe u Jeruzalem i dopusti da ga razapnu kako bi svima dokazao da je zaista božanskog porijekla. Juda je zapravo bio pravi marketinški stručnjak tog doba: hrabrio je glavnu zvijezdu, širio glasine kako bi okupio publiku, vukao za rukav i židovske i rimske poglavare kako bi ih nagovorio da organiziraju razapinjanje. Sve je to činio iz gole vjere da će netko tko je liječio bolesne, izgonio demone, hodao po vodi i dizao mrtve bez problema sići s križa neozlijeđen. Kad mu to nije uspjelo, Juda je izgubio vjeru i to ga je ubilo. 
 
Oz uskoro uvodi i pozadinskog glavnog lika, Abarbanela Šaltiela, Atalijinog pokojnog oca koji je bio jedini član cionističkog pokreta koji se suprotstavio Benu Gurionu u ideji osnivanja židovske države. On je smatrao da je to siguran put u krvoproliće i trajni sukob, te se umjesto toga zalagao za ostvarivanje ravnopravne zajednice s Arapima u kojoj bi bio moguć suživot dvaju naroda. Zbog takvih je progresivnih ideja bio odbačen i proglašen izdajnikom, što je rezultiralo njegovom trajnom socijalnom izopćenosti. 
 
U ovom slojevitom romanu, Oz povezuje Isusa i Abarbanela, izdajnike, vizionare, slomljene proroke. Postavlja pitanje: što znači biti izdajnik? Judino ime je već dvije tisuće godina simbol izdaje, a sjena te izdaje pada na cijeli židovski narod. No, svi kao da zaboravljaju, polemizira dalje Šmuel, da nije bilo Jude ne bi bilo ni kršćanstva, ne bi bilo raspeća kao simbola vjere. Isus nije pokušavao ustanoviti novu vjeru, želio se vratiti počecima judaizma. Juda je bio onaj koji je narodu dao novog boga i tako je počela duga povijest kršćanstva. Cijela je jedna religija uspostavljena na viziji sanjara i žrtvi prinesenoj u to ime. 
 
Juda nije lako štivo, nije mu namjera da nas zabavi. Amos Oz piše jasno i analitično, on je kroničar koji nam daje i pitanja i odgovore, i to čini jednostavnim i elegantnim jezikom. Daje nam kontekst potreban da bi i čitatelj koji nije upućen u prirodu židovsko-arapskog sukoba mogao razumjeti i interpretirati ideje koje iznosi. Radnja je statična, likovi i njihovi odnosi nam se otkrivaju sporo i suptilno, ali Oz od nas traži emotivni angažman.  
 
Situacija u kojoj likovi žive nije neka svakodnevica u kojoj se svatko može zamisliti, ali autor toliko dobro opisuje emocije koje oni proživljavaju da se neizbježno i sami emotivno uključujemo. Oz dotiče duboke emocije, priča nam priču o gubitku i usamljenosti, o bijegu od stvarnosti. Šmuel dolazi u kuću punu tuge, razorenog života nad kojim leži sjena Mihe, sina i muža koji je umro u krvi. Pisac sudara ideju i stvarnost upravo u toj smrti.
 
Likovi vode intelektualne rasprave o politici i tu se sukobljavaju njihova vjerovanja i pogledi na svijet. Ovaj roman se bavi sukobom ideja, ali ispod tog sukoba potisnute su snažne emocije i osobne traume koje čine nemogućom diskusiju o čistim idejama. 
 
"Svi u ovoj kući nešto pišu, osim mene", kaže Atalia koja je možda najveći pragmatik u ovoj pripovijesti. Dok nam Geršom oslikava ljudsku prirodu na filozofskoj razini kad zaključuje da "bit zla nije u tome da se progonjeni i potlačeni žele osloboditi i uspravno hodati, već u tome da potlačeni sanjaju da i sami postanu ugnjetavači, da i oni tlače svoje tlačitelje", ona to interpretira kroz jednostavnu i gorku stvarnost: "Država ubojica. Zastave i uniforme i novčanice i bubnjevi i fanfare. Prolili ste rijeke nevine krvi. Žrtvovali ste čitavu generaciju. Protjerali stotine tisuća Arapa iz njihovih domova. Poslali čitave lađe ljudi tek spašenih od Hitlerovog Holokausta ravno s pristaništa u bojno polje. I sve to zato da ovdje bude židovska država. I pogledajte što ste sad dobili."
 
Amos Oz ne stavlja nužno svoje osobne stavove u usta svojih likova, ali cijeli roman boja svojim pogledom na svijet. Kao prominentni autor, on dobiva ulogu proroka modernog Izraela. Ovim romanom poseže u korijen sukoba koji traje i danas, neumorno ga kritizirajući. I sam je opetovano bio proglašavan izdajnikom zbog zagovaranja dvostruke države. Abarbanel jest Juda koji je Oz. Izdajnik iz ljubavi, onaj koji ukazuje na stvari na koje svi nacionalisti i fundamentalisti ovog svijeta rado žmire. 
 
Juda je svojevrsni epitaf koji piše sam sebi, nastavno na ono s čime se cijeli život nosio. On prihvaća ulogu izdajnika radije nego šutnju, a pri tome ne pada u zamku jeftine patetike. Zdravorazumski nam iznosi argumente, ukazuje na krvave ruke političara i neuvijeno pita: "Vrijedi li toga?"

***

Tekst je nastao u sklopu Booksine novinarske prakse.
POVRATAK NA VRH STRANICE