Srijeda
26.11.2014.

Doživotno uz zatvor

naslov knjige Viši od mora autor Francesca Melandri
izdavač Fraktura (Zaprešić) godina izdanja 2014. prevoditelj Ana Badurina (talijanski)



Extra_large_4134049413_f3c79da352_z
A+ A-
Francesca Melandri: Viši od mora (Fraktura, Zaprešić, 2014.; S talijanskog prevela Ana Badurina)
 
Otok, i na Otoku zatvor. Italija krajem sedamdesetih: Crvene brigade, neredi i nasilje, otmice militantnih skupina i nikad do kraja provedena revolucija; po svim se čulima prostire Mediteran. 
 
Jedan je zatvorenik u krčmi ubio kolegu sa šanka, drugi je ubio mnoge iz ideala. Prvog posjećuje supruga koju je ovaj bespoštedno mlatio kad god mu je došlo: žena nahrani djecu, pobrine se za stoku, spremi raviole, i pravac – trajekt. 
 
Drugog posjećuje otac, umirovljeni gimnazijski profesor filozofije, gospodin koji je cijelog života djecu učio Kantu, moralu i kategoričkom imperativu. Žena Emilia umrla je par mjeseci nakon što im je sin zatvoren. Sad sinu preostaje jedino da nosi breme bivšeg komunističkog borca, terorista koji je iz načela tukao i ciljano i nasumično. 
 
Francesca Melandri u svom romanu Viši od mora pripovijeda o muci onih koji ostaju s ove 'slobodne' strane rešetki. Dvoje je takvih u fokusu: Luisa (supruga) i Paolo (otac), i ne zna se kome je gore. Luisu pritišće sva sila oprečnih osjećaja: navika patrijarhalno odgojene seoske supruge tjera je da i dalje posjećuje svog muža, pa čak i da mu dovodi djecu, dok s druge strane osjeća olakšanje jer je konačno nema tko tući. 
 
Uza sve to brine o blagu, odgaja djecu te obavlja i muške i ženske poslove (laknulo joj je kad je sin dobio vozačku dozvolu za traktor!) Utjehu i smisao svom bijednom životu nalazi u potomcima koji, kako rastu i sazrijevaju, preuzimaju sve više obaveza i pomažu joj koliko mogu.
 
Paolo propada jednako nesmiljeno, samo je način ponešto drugačiji. Nema, kako bi se reklo, ni kučeta ni mačeta: u mirovini je, egzistencijalno zbrinut i bez nekih bitnih praktičnih preokupacija. No, koliko to čovjeku u načelu olakšava život, isto ga toliko može gurnuti u još dublji jad. Svo mu vrijeme ovog svijeta preostaje da pokuša shvatiti neshvatljivo: zašto si je njegov sin uzeo silu za pravo?
 
Kad spomenuti dvojac nakon posjete zaglavi na Otoku bez mogućnosti povratka, počinje priča. Likovi su to koji bi se inače teško spojili, i sva je sila opreka među njima: selo-grad, klasne razlike, razlike u obrazovanju, spolu... Međutim, pritisnuti općom neminovnom bijedom, a okrenuti jedno drugome, grade mrežu sitnih utjeha, nježnosti i povjeravanja, koja kulminira tokom putovanja na kopno. 
 
Treći je punopravni lik u romanu zatvorski čuvar Pierfrancesco Nitti, koji na Otoku živi sa svojom obitelji. On je treća strana u procesu koji proizvodi samo gubitnike, ali je njegova priča, nažalost, čitatelju dana samo u naznakama: zarobljen je na Otoku jednako kao i zatvorenici, ali je tehnički na slobodi, kao i Luisa i Paolo. Ipak, tko od njih uživa punokrvni, pravi život u slobodi? Nitko, jer ih tuga sve više steže iz dana u dan, što talijanska spisateljica najbolje dočarava dijalozima, nakon kojih između očiju i papira nastaje gotovo opipljiva knedla u grlu. 
 
Koliko su dijalozi vješti, toliko je opisivanje ponekad zamorno: forsiranje Mediterana, gomilanje usporedbi bez nekog reda i smisla, loše izvedene pseudofilozofske opservacije (kao što je ono o odnosu riječi i stvari, u poglavlju 'Riječi') slaba su mjesta romana koji bi, da je autorica i u drugim pripovjednim postupcima ostala dosljedna minimalizmu i efikasnosti dijaloga, bio mnogo uspjeliji.
 
Valja priznati da je ovo tekst s jako ambicioznom temom koji promišlja kompleksne i liminalne odnose, što među ljudima, što pojedinca sa samim sobom. Tanka je granica, često neprimjetna, između osjećajnog, empatičnog pisma i patetike. Melandri je u ovom romanu s obje strane linije: ponekad je vrlo vješta, kao u spomenutim dijalozima (napose između Luise i Paola) ili opisima rada u prirodi (npr. vađenje ježeva iz mora), ali ponekad u nastojanju da što plastičnije dočara turobnu atmosferu naprosto pretjera. Time nipošto ne želimo ovaj roman ocijeniti lošim: on naprosto nije remek-djelo, ali je dobar i vrijedi ga pročitati.

Ivan Tomašić
foto: Alcatraz (Jason Nahrung)
POVRATAK NA VRH STRANICE
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića.