Ponedjeljak
03.09.2018.

'Učim gledati'




Extra_large_1_a_young_artist_in_his_studio_contemplating_a_skull._etching__wellcome_v0042199
Bartolomeo Pinelli: Mladi umjetnik u svom ateljeu razmišlja o lubanji (1815.)
A+ A-
Usred Prvog svjetskog rata, dok su velike historijske ličnosti 'krojile' velike historijske događaje, u New Yorku je objavljen Joyceov roman Portret umjetnika u mladosti. Priča o relativno mirnom odrastanju smušenog irskog klinca (za kojeg nam tek naslov ukazuje da bi mogao postati umjetnik vrijedan pažnje) kao da je nastala u inat svom povijesnom kontekstu. Priča nema snažnih poveznica s burnim Zeitgeistom, protagonist očito nije niti će postati 'velika ličnost', mirni tijek priče ne vodi nas ni do kakvih intenzivnih i dramatičnih osobnih ili društvenih događaja, a sam kraj romana – oprostite na spoileru koji to nije – ne vodi do efektne poante ni do konačnog sazrijevanja protagonista. 
 
Objava ovakvog romana nije bila simptom autoreve blažene nesvijesti (Joyce je 1915. bježao od rata iz Trsta u Zürich) nego namjerna odluka da izbjegne dominantne teme svog vremena i da primora čitatelja da se posveti onome što je autoru bitno. A što ostaje u priči bez rata, velikih junaka, upečatljivih ličnosti i dramatičnih preokreta? Ostaje perspektiva mladog protagonista koji vrlo senzibilno i pomalo iščašeno doživljava 'normalan' svijet. Tu perspektivu prati i stil pisanja koji nije 'neutralan', 'objektivan' i distanciran, nego je izraženo neobičan i svojstven protagonistu (tako se stil mijenja i sazrijeva zajedno s junakom). Portret stoga ne govori mnogo o svijetu, ali otkriva na koje se načine svijet može promatrati i kako se ti načini mogu svjesno promišljati ("Učim gledati", kako bi rekao Rilkeov Malte Laurids Brigge, junak još jednog tadašnjeg djela o umjetniku u mladosti).
 
Sto godina kasnije, naizgled, nije se mnogo promijenilo. Nasuprot turobnim i globalnim geopolitičkim vijestima stoje književnici koji se svojim djelima 'zatvaraju' u građu vlastita života. Kao Joyce, i oni kroz (auto)biografske priče o odrastanju umjetnika ne govore toliko o svijetu koliko o različitim načinima (i brojnim problemima) da si predoče taj svijet. Ipak postoje neke bitne razlike. Joyceov modernistički roman može se promatrati kao reakcija na raniju stilsku dominaciju realizma, kao pokušaj da se potkopa povjerenje čitatelja u samopouzdanog realističkog pripovjedača. Čini mi se da je danas obrnuta situacija – ne postoji pripovjedna forma (beletristička, publicistička, medijska...) koja uživa bezuvjetno povjerenje publike. Stoga povlačenje pisaca u subjektivnu perspektivu protagonista ne služi potkopavanju 'Velike priče', nego suprotno, riječ je o pokušaju da se pronađe nešto objektivno, barem neka istinita priča kojoj će publika vjerovati – makar to bila istina jednog čovjeka. 
 
Također, za razliku od mladih zapadnjačkih junaka književnog modernizma, čini mi se da je današnji korpus pisaca (a time i priča i likova) kulturno raznolik. Knausgaardova Moja borba prati probleme mladog pisca u Skandinaviji dok roman Ribari (čiji autor, Chigozie Obioma, gostuje na Festivalu svjetske književnosti) prati mladog budućeg pisca iz obitelji nigerijskih ribara. U zbirci priča Zovite me Esteban Lejle Kalamujić (još jedne gošće FSK-a) pripovjedački glas pripada, kako navodi Dinko Kreho, sarajevskom "djetetu iz nacionalno mješovitog i izrazito jugoslavenski orijentiranog obiteljskog miljea, ali i, kako nam je snažno sugerirano, ne-heteroseksualnoj osobi", a u pjesničkoj zbirci Početne koordinate Monike Herceg, smještenoj u izolirano seosko mjesto, "lirski subjekt prebire po najbolnijim uspomenama skicirajući nesretne i traumatične događaje iz obiteljske povijesti." (Kritiku Kristine Špiranec čitajte sutra.) 
 
Ta raznolikost ipak upućuje na širi kontekst – ma koliko se mogli identificirati s Joyceovim junakom, on ipak nije Umjetnik, nego tek jedan od brojnih mogućih umjetnika. S druge strane, i tako različite priče ipak nas vode do istih dvojbi mladih protagonist(ic)a koji osjećaju da se svojim senzibilitetom ne uklapaju u okolinu, ali još ne pronalaze stabilniju poziciju umjetnika, marginalca pomirenog s marginom.
 
Naposljetku stižemo do Davida Mitchella, engleskog pisca kojeg će Booksa ugostiti od 21. do 23.9. u Zagrebu i Dubrovniku. Mitchell se od svih navedenih pisaca razlikuje po tome što njegov roman o odrastanju umjetnika, Livada Crnog Labuda, bitno odudara od ostatka njegova opusa. Mitchell je poznat po nekonvencionalnim, izuzetno eklektičnim romanima koji sadrže više žanrova i stilskih registara te se odvijaju kroz više stoljeća i na više kontinenata. U takvom 'vatrometnom' opusu odskače Livada Crnog Labuda, relativno konvencionalan roman o
13-godišnjem dječaku koji pokušava izliječiti mucanje i uklopiti se u društvo, a polako počinje otkrivati i zaljubljivati se u umjetnost. 
 
Mitchellova 'crna ovca' među romanima privlači nas činjenicom da, dok njegova ostala djela osvajaju čitatelja blitzkriegom, ovaj suzdržani roman osvaja polako, i to malim detaljima. Jedan takav detalj je činjenica da protagonist muca: naizgled je proturječna, a zapravo sasvim logična (i lijepa) veza između pisanja i mucanja, jer naravno da će dječak koji pokušava ovladati svojim glasom, koji mora rastaviti i sastaviti svaku riječ prije nego što je izgovori, baš zbog toga postati pisac i ljubitelj književnosti. 
 
Zašto se Mitchell iznimno opredijelio na pisanje romana niskog intenziteta? Kako se pisac, toliko svjestan i fasciniran različitim stilskim registrima, mjestima, epohama i pričama, odlučio zadržati u engleskoj zabiti Worcestershire? Zašto se vratio u vrijeme Falklandskog rata (i ima li to veze s popularnim Dnevnikom Adriana Molea Sue Townsend)? Naposljetku, je li ovaj neuobičajeno običan roman time osobno bliži autoru nego njegove ostale knjige? Svi se odgovori mogu naslutiti između redaka. One koji ne mogu, pak, zatražit ćemo od Mitchella za tri tjedna.
POVRATAK NA VRH STRANICE