Simbol pravih problema

Ne znam kad je i od koga krenula priča o tome da se trebamo baviti pravim političkim problemima, a ne pukom simboličkom razinom, ali imam dojam da iskrsne svaki put kad bi desnica mogla odnijeti bilo kakvu pobjedu na simboličkoj razini. 

Marko Kostanić u komentaru Plaža maršala Tita (Bilten, 19.6.) jasno pokazuje da se politički program Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića u Zagrebu svodi na jednu točku – promjenu imena zagrebačkog Trga maršala Tita – i da "na toj dimenziji simboličkog staje i domet njihove politike." Složio bih se, ali mislim da tu postoji još jedan problem – ovaj politički duet nije se ni trudio sakriti tu činjenicu, nego ju je istaknuo u prvi plan. I ispada da je to bilo dovoljno za 8,23% glasova i pet zastupnika koji su u trenutku pisanja ovog teksta u pregovorima s Bandićevom strankom za koaliciju u Gradskoj skupštini. Za listu čiji domet staje na simboličkoj razini, i to na simbolima koji stanu u jednu jednostavnu rečenicu, nimalo loš rezultat. 

Najlakše bi bilo po tome zaključiti da građani, eto, unatoč svojim realnim problemima i unatoč dobrim ljudima koji im se trude objasniti što je bitno a što nebitno, tvrdoglavo inzistiraju na praznim simbolima. No, meni se čini da simboli nisu ni prazni, ni ograničeni, ni irelevantni. 

Iza ideje o pravim problemima stoji pretpostavka da postoji 'istinsko' političko polje koje se može neposredno pojmiti. Ali ne postoji unaprijed zadani i zajednički skup tema, problema i pristupa koji ulaze u polje političkog, nego svatko gradi svoje viđenje politike na temelju neposrednog iskustva, razgovora s ljudima i medijskih sadržaja. Dakle, ljudi uče o politici putem sjećanja i komunikacije, a oboje se posreduje isključivo putem simbola koji prenose kako ideje, tako i emocije. Stoga ne postoji opreka između stvarne politike i simboličke razine jer ljudi ni ne mogu pojmiti realne probleme bez posredovanja simbola. Na kraju krajeva, i sama priča o pravim problemima i praznoj simbolici je obična priča – jednako iluzorna kao ona o politici bez ideologije.

Stoga otpisivanjem priče o Trgu maršala Tita ne bismo tek tako skrenuli na važne teme, nego bismo olako prepustili taj simbol skupini (još uvijek) marginalnih političara koji tu borbu zapravo lako mogu izgubiti. Zašto?

Inicijativa da se promijeni ime sadašnjeg Trga maršala Tita nije sama po sebi naročito neobična. Kako piše Snješka Knežević, trg je praktički svakom promjenom političkog sustava dobivao novo ime: 28 godina nosio je ime Sajmište, 29 godina Sveučilišni trg, 8 godina zvao se Wilsonov trg, 13 godina Trg kralja Aleksandra, jednu godinu Kazališni trg, a 71 godinu Trg maršala Tita. Zapravo je mnogo čudnija činjenica da Tuđmanov HDZ nije mijenjao ime trga nakon raspada Jugoslavije. Iako su nestala stara imena većeg broja zagrebačkih ulica i trgova, unatoč novom nacionalističkom režimu i antikomunizmu, ime maršala Tita ostalo je vezano uz jedan od ljepših zagrebačkih trgova, i to bez značajnih prosvjeda.

Izgleda da čak ni neposredno nakon izlaska iz 'totalitarizma' taj simbol 'diktatora' i 'krvnika' nije plašio ni antagonizirao Zagrepčane, do mjere da se ni Tuđman ni Bandić nisu usudili potegnuti to pitanje. Zašto bi doveli ime trga u pitanje i riskirali da građani stanu na Titovu stranu?

Upravo od toga strahuju Esih i Hasanbegović. Odlučno su odbacili Bandićev prijedlog da se o imenu trga odluči referendumom, i to jer "ni sadašnje ime trg nije dobio referendumom". Ha, iako ni Ustav RH nije donesen referendumom, Hasanbegović i Esih su ipak podržali referendum Željke Markić o promjeni Ustava. Prije će biti da iza tog besmislenog argumenta, kao i bedaste izjave da bi referendum "vrijeđao demokratski duh glavnog grada", stoji opravdan strah da bi većina građana naprosto potvrdila da nemaju ništa protiv simbola Tita, i to maršala Tita. Kako bi onda nastavili pričati da smo živjeli u mračnom totalitarizmu? 

Druga zanimljiva stvar je što inicijativa za promjenu imena nema jasan prijedlog novog imena. Prethodne izmjene uglavnom su imale cilj istaknuti uspjeh tadašnjeg režima (Sveučilište) ili podržati političku figuru (Wilson, Tito). Sada, glavni prijedlozi svode se na povratak jednom od starih imena – Sveučilišni trg ili Kazališni trg. Što bi nam ta imena govorila? Da se, eto, na tom trgu nalaze Sveučilište i Hrvatsko narodno kazalište, izgrađeni još u Austro-Ugarskoj u 19. stoljeću?

Iako desnica uporno želi maknuti Tita, očito nije imala i nema ideju, vrijednost ni šire prihvatljivu mitologiju kojom bi mogla ispuniti praznu crtu na ploči trga. To se vidi u cijelom gradu – tijekom '90-ih jugoslavenski heroji zamijenjeni su raslinjem, proizvoljno odabranim gradovima i manje poznatim Hrvatima. Otišao je Rade Končar, a došli su tratina i grad Ozalj. Odletio je Ivo Lola Ribar, a doletili grad Mainz i barun Josip Filipović. U strogom centru grada ulice su posvećene izvjesnima Nikoli Jurčeviću, Bogoviću (kojem Bogoviću?) i Ivanu Krstitelju Tkalčiću. Te su ličnosti slabije poznate zato što se čak ni tadašnji režim nije naročito trudio informirati ljude tko su ovi ljudi i zašto su zaslužili ulicu. Jer to režimu nije ni bilo bitno. Samo je bilo važno ukloniti jugoslavenske ličnosti. 

I tu se opet vraćamo u sadašnjost gdje je glavna namjera bezuvjetno ukloniti simbol Tita s počasnog mjesta i zakucati ga u priču o povijesti totalitarizma. Ta destruktivna inicijativa je tipična za odnos sadašnje desnice prema 'protivničkim' simbolima. Nisu ulice i trgovi jedini koji prenose sjećanja, nego se prenose svim dostupnim simbolima – filmovima, knjigama i predstavama, ali i društvenim mrežama, razgovorima, novinama, televizijom, blogovima, forumima... Kod svakog od navedenih medija možemo vidjeti slične desne inicijative da se začepi prostor komunikacije – od Hasanbegovićevog obračuna s neprofitnim medijima i civilnim društvom, preko napada na HAVC i ponovnog pretvaranja HRT-a u 'katedralu duha', sve do opstrukcije kurikularne reforme i nedavnog hapšenja ljudi zbog napisa na Facebooku... I iza rezanja budžeta za medije i kulturu (a slično se odvija u Srbiji gdje je portal SEEcult ostao bez državne potpore) krije se potreba za ukidanjem javnog komunikacijskog prostora.

No, unatoč resursima i potpori HDZ-ovih vlada, desnici to ne uspijeva, a ljevica je uključena u simboličku borbu. Upravo navedeni Bilten i razni drugi neprofitni mediji uporno rade dalje, nezavisna kultura i civilno društvo i dalje stvaraju novi sadržaj i otvaraju bitne teme. Na pritisak desnice da ograniči prava istospolnih zajednica i žena redovito odgovaraju građanski prosvjedi. Na inicijativu da se promijeni ime Trga maršala Tita nastao je prosvjed za zaštitu tog imena koji se održao na Dan antifašističke borbe. 

I ovdje dolazimo do pitanja zašto je ikome stalo da navedeni Trg zadrži ime maršala Tita. Iako od 1991. jugoslavenski i komunistički simboli dobivaju najgora značenja, građani se vežu uz deklarativne ideale komunizma – uz radnička prava, antifašizam, socijalnu državu i ekonomsku jednakost – jer su to naprosto pozitivne društvene vrijednosti koje im sadašnja država ne osigurava. Stoga vezanje uz simbol Tita više govori o vrijednostima koje žele u sadašnjem društvu (o takvom aktualnom čitanju jugonostalgije pisao je Dinko Kreho na Proletteru).

Desna vlada nema čime zamijeniti te vrijednosti, a ne može ih prebrisati niti preuzeti kontrolu nad svim kanalima komunikacije. I dok god je tako, lijepim trgom u centru Zagreba još dugo će lebdjeti duh u bijelom odijelu.