Ponedjeljak
01.05.2017.

X+Y = radnička prava




Extra_large_haymarketriot-harpers
Buna na Haymarketu (Foto: Harper's Weekly / Wikipedia )
A+ A-
Danas je Međunarodni praznik rada, dan kada je 1886. u Chicagu 40.000 radnika prosvjedovalo sa zahtjevom da im se zajamči uravnoteženi radni dan: 8 sati rada, 8 sati razonode, 8 sati odmora. U Hrvatskoj, navikloj na licemjerno slavljenje državnih blagdana u čast na nepostojeće vrijednosti, dan je zapravo kao svaki drugi: ako ne radite, sva je prilika da ionako nemate posao. 
 
Zahtjev čikaških prosvjeda ipak je i danas aktualan – dijelom jer je jednostavno i precizno formulirao potrebu za ravnotežom između rada i osobnih ljudskih potreba, a dijelom jer je i dalje velikoj većini ljudi nedostižan ideal. No, koliko nam danas taj zahtjev može pomoći, s obzirom da su se i forme i organizacija rada bitno promijenili? I koliko uopće pomaže radnicima koji se bave specifičnim vrstama rada? Razmislio bih o tome na primjeru književne kritike. Iako se u usporedbi s industrijskim radom čini malenim i beznačajnim, upravo taj oblik rada može nam ukazati na šire probleme s kojima se susreću današnji radnici u kulturi i kreativnim djelatnostima, kao i freelanceri općenito.
 
Posao književnog kritičara nije se bitno mijenjao od te davne 1886. do danas. Unatoč pojavi kompjutera i Interneta, kritičar uvijek čita knjige, piše tekstove i šalje ih medijima koji ih objavljuju. Stoga se određivanje opsega rada čini jednostavno. Čak i da nije, kritičari su imali par stotina godina da se usuglase što i zašto kritičar radi, te koliko kritičar treba raditi, a da zadrži vrijeme i energiju za odmor i privatne aktivnosti. No, Booksina tribina Kritika preko plota (u kojoj su sudjelovali Vladimir Arsenić, Saša Ćirić, Dinko Kreho i Boris Postnikov, a čiju snimku ćemo objaviti ovog tjedna) pokazala je da ni na jedno od ovih pitanja ne postoji jasan odgovor. Samim time ne može postojati ni jasna strategija obrane radnih prava.
 
Za početak, unatoč naoko jednostavnoj definiciji kritičara, nemoguće je uspostaviti konsenzus oko toga što zapravo kritičar treba raditi. Treba li imati jasno definirane vrijednosti koje zastupa u pisanju i društvenom angažmanu? Ili bi ukupan rad kritičara trebao biti pluralan? Treba li se kritičar pred čitatelje postaviti kao arbitar književne (i moralne) vrijednosti ili kao ravnopravni su-čitatelj koji otvara nove načine interpretacije djela? U svakom slučaju, kritika je tek nastavak čitanja i začetak rasprave oko nekog djela, ali s kim se i kako vodi ta rasprava? Vodi li je kritičar putem svog šireg društvenog angažmana? Preko društvenih mreža? I vodi li je sa općom publikom ili ostaje unutar užeg kruga zainteresiranih i pažljivih čitatelja?
 
Ove dileme nisu razriješene na tribini. No, smatram da to nije znak 'neuređenosti' lokalnog kritičkog polja, nego bitna odrednica književne kritike kao takve. Cilj kritike ovisio je i ovisi o raznim faktorima: o teorijskom i filozofskom polazištu kritičara, o poziciji kritike u društveno-medijskom polju i, dakako, o pojedinim književnim djelima koja se ne mogu umetnuti u određeni vrijednosni kalup. Konsenzus kritičara stoga ne samo što nije moguć, nego nije ni poželjan. I to je potpuno normalno jer postoji niz poslova koji se ne mogu i ne trebaju standardizirati. Međutim, zbog toga što je književna kritika toliko raznolika, teže je i odrediti njene granice i braniti njen društveni značaj.
 
Time je teže braniti i opseg kritičarskog rada. Kritičar ne radi samo dok čita zadanu knjigu i piše tekst, nego i dok čita druga djela i tekstove, dok razgovara s kolegama i posjećuje književne programe, pa i dok stiče druga životna iskustva ili naprosto sjedi i razmišlja. Kada kritičar točno radi, a kada se bavi razonodom? Kako uokviriti te aktivnosti u fiksno 'radno vrijeme'? Taj je problem danas još širi jer najpopularnije društvene mreže doslovno žive od sadržaja kojeg građani proizvode svojom razonodom. Čim se tuđa razonoda s lakoćom pretvara u besplatan i visoko profitabilan rad, postaje teže braniti pravo na dostojanstven i plaćen rad na izradi sadržaja. 
 
Tako su 'pale dionice' visoko obrazovanih kritičara, a medijski prostor za plaćene kritike (i za plaćeni novinarski rad uopće) postaje sve uži. Danas nijedan kritičar na ovim prostorima ne živi od kritike, a i krug kritičara koji rade honorarno je relativno malen i slabo propustan. Čak i najproduktivniji i najplaćeniji kritičari moraju raditi na drugim angažmanima, a taj dodatan rad uglavnom je vezan uz književno polje, uz suradnje s autorima i izdavačima, čime ugrožava potrebnu nepristranost kritičara. 
 
No, problem nadilazi same (ne)pristrane kritičare i vodi do pitanja svih freelancera koji honorarno rade za niz poslodavaca: kome uopće uputiti zahtjev za osmosatnim radnim vremenom? Ako je rad pojedinca raspršen na previše strana, onda uzrok prekomjernog posla nije pohlepni poslodavac ni nemarna država, nego sustav koji zahtijeva rad na više strana ('fleksibilnost') da bi se zaradila plaća za život. Pred kime onda treba prosvjedovati i od koga se može očekivati promjena? Kako zavrnuti nevidljivu ruku slobodnog tržišta?
 
Cilj ovog teksta nije naricanje nad teškim i podcijenjenim statusom kritičara. Dapače, mislim da unošenje takve sujete vodi na krivu stazu jer navodi na zaključak da se uzroci radnih uvjeta mogu svesti na nemar ili neukost političara / poslodavaca / publike. Međutim, problem dobrim dijelom leži u samoj naravi kritičarskog posla u današnjem kontekstu. Kritičari su visoko obrazovani djelatnici koji stvaraju ekskluzivan sadržaj, no i vrapcima je jasno da radne uvjete ne određuju visina obrazovanja, kvaliteta rada, pa čak ni profitabilnost proizvoda, nego odnos snaga između radnika i ulagača. Ako kritičari svoj posao ne mogu svesti na fiksnu definiciju, fiksni opseg rada i ako svoja prava ne mogu tražiti od fiksne političko-ekonomske instance, onda imaju vrlo slab zalog u borbi za svoja radnička prava.
 
I to je važno jer ne vrijedi samo za kritičare, nego i za druge aktere u književnom polju, pa i za sve ostale radnike u kulturi i kreativnim industrijama čiji rad postaje sve više prisutan i profitabilan. Modeli prosvjeda, štrajka i formule 8+8+8, ma koliko bili važni i kvalitetni, tu nažalost ne vrijede. I trebat ćemo izmisliti nove modele artikulacije, organizacije i borbe kojima ćemo za nove forme rada izraziti jedinu stvar koja nas veže s Chicagom 1886: želju za dostojanstvenim radnim uvjetima svih djelatnika.
POVRATAK NA VRH STRANICE