Ponedjeljak
07.05.2018.

Dobrodošla kriza




Extra_large_cata
Cata Dujšin Ribar 1939. na Medvednici (Foto: Muzej grada Trogira - iz donacije I. Delalle / tragurium.blogspot.hr)
A+ A-
Život u demokraciji baš zna biti kompliciran. Ne samo što je teško donijeti konsenzus oko toga koji pisci zaslužuju dobiti počast, sada se preispituje čak i način kako im se odaje počast. Naš Neven Svilar u ovotjednim Svilarijama piše kako su se te dvojbe elegantno rješavale u stara vremena: Cosimo Medici izdao bi naredbu, a umjetnici bi pohrlili provesti je u djelo, bez pitanja i pogovora. Danas, kad nema moćnog i strašnog mecene, ode sve u peršun: ne možeš više ni dodijeliti Nobela ili imenovati ulicu, a da neki građani ne dignu glas. Naprosto, svima je postalo očito da odavanje počasti nije samo estetski sud, nego je uvijek i politička gesta, određena svojim društvenim okolnostima.
 
Prošli tjedan pisao sam o imenovanju parka u Martićevoj ulici. Gradski 'Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova' predložio je da se park nazove po Enveru Čolakoviću, sarajevskom i zagrebačkom piscu. Booksa je pak u petak pokrenula peticiju Park književnicama! da se nazove po jednoj od triju književnica koje su već uvrštene u gradski fond naziva za imenovanje javnih površina. Ne želimo ulaziti u raspravu jesu li Mara Čop Marlet, Cata Dujšin Ribar i Božena Begović bolje književnice od Čolakovića, naprosto jer smatramo da treba uzeti i okolnosti imenovanja u obzir – konkretno, riječ je o činjenici da tek 1,8% gradskih ulica nosi naziv po ženama. Stoga ovo nije prilika samo da odamo počast vrsnoj književnici, nego i da grad napravi pomak u priznavanju značaja žena u povijesti i kulturi Zagreba. Naša peticija u nepuna je tri dana skupila 750 potpisa, a prijedlog ćemo uskoro uputiti Gradskoj skupštini i pričekati odluku. 
 
No, muke oko nagrađivanja značajnih pisaca nisu bolna tema samo na ovim prostorima. Također smo izvijestili kako ni med cvetjem ni pravice, odnosno o ozbiljnom skandalu u Švedskoj akademiji. Zbog zataškavanja seksualnog zlostavljanja, čak pet članova Nobelovog žirija napustilo je Akademiju, pa se ova ugledna institucija našla u krizi jer njezin drevni statut uopće ne predviđa mogućnost da netko napusti žiri. Naposljetku je donesena očekivana, a ipak šokantna odluka: Nobelova nagrada za književnost neće biti dodijeljena 2018. godine, prvi put u skoro 70 godina.

Naime, ne samo što bi odluka o nobelovcu bila pod sjenom skandala, nego je teško vjerovati da žiri može bitno izmijeniti svoj sastav i u par mjeseci donijeti vjerodostojnu odluku o najboljem piscu svijeta. Ime dobitnika i vrlo kratko obrazloženje, koje Nobelov žiri tradicionalno objavljuje svake godine, obično djeluju kao da su nakucani u petnaest minuta, ali povjerenje javnosti u nagradu temelji se na prešutnoj pretpostavci da su u odluku uloženi pusti sati čitanja, razmišljanja, raspravljanja i odlučivanja. Da bi javnost zadržala to povjerenje, bilo je potrebno odgoditi dodjelu nagrade. 
 
Naizgled, u oba slučaja radi se o krahu ideje o bezinteresnom davanju počasti neupitno velikim piscima. No, davanje nagrada, imenovanje ulica, podizanje spomenika itd. uvijek su određeni svojim kontekstom, što je dobro jer svrha nije samo slaviti određenog individualca, nego i promicati vrijednosti koje ta osoba i njen rad predstavljaju u danom prostoru i vremenu. U tom smislu ove dvije krize nisu nužno loše. Prvi slučaj poslužio je kao povod za veći angažman građana oko svog grada, kao i za bolje upoznavanje vrijednih, a slabije poznatih autorica. Ako naš prijedlog prođe, vjerujem da to neće biti 'udarac gradskoj vlasti', nego dobra vijest za sve: ne samo što će jedna žena dobiti zasluženu počast, nego će i građani vidjeti da pozitivnim angažmanom mogu mijenjati svoj grad. 
 
Drugi slučaj je, pak, bio nužan poticaj konzervativnoj akademiji da se sabere, da preispita i izmijeni svoje okoštale norme – ne samo zastarjeli statut i narušene međuljudske odnose, nego i odnos prema zajednici koja okružuje njene bjelokosne zidine. Ironično je da je baš rašireni američki pokret #metoo, koji izvorno nema veze s književnošću, naposljetku pogurao elitističku Švedsku akademiju da napokon izađe iz vremena Cosima Medicija. No ova kriza bi mogla spasiti instituciju koja je probleme, sad je očito, predugo gurala pod tepih.

U tom smislu, iako ukidanje ovogodišnje nagrade nema veze s estetikom, ono služi kao bitna gesta – ne pokazuje tek da je Akademija u krizi, nego i da je toga svjesna te da se spremna s time uhvatiti u koštac. A kako nas je naučio doktor Freud, svijest o vlastitoj bolesti prvi je korak prema ozdravljenju. Stoga se nadam se da će nam dvostruka objava Nobelove nagrade u 2019. ukazati ne samo na dva važna imena suvremene književnosti, nego i na bolje stanje ove institucije.
POVRATAK NA VRH STRANICE