Domaći blogeri: Svjetlana Lugar

Danas u specialu Tko je tko na našem blogu ispravljamo nepravdu počinjenu recenziranjem blogova isključivo mlađe populacije te vam predstavljamo tetu blogericu čije ime vjerojatno znate čak i ako ne pratite književne blogove. Riječ je o zagrebačkoj frajli Svjetlani Lugar čije se blogomdano carstvo slova skrasilo na adresi http://lucija9.blog.hr.

Oni koji je ne čitaju na blogu, poznaju je iz afere 'crkva u Travnom', kad se u svojstvu predsjednice udruge 'Travno moj kvart' bezuspješno pokušavala izboriti da centralni park naselja Travno ne postane dvorište crkve čiji se objekti protežu na 2100 četvornih metara. Zbog te su je afere u crkvenim i drugim 'kulturnim' krugovima nazivali raznoraznim pogrdnim imenima, a zaradila je i par prijetnji smrću, dokaz čega su metci koji su joj u koverti dostavljeni na kućnu adresu.


Kad se ne bori protiv domaćih vjetrenjača, Svjetlana si penzionerske dane ispunjava svojom ljubavlju iz mlađih dana - pisanjem. Ispisujući stranice i stranice kratkih priča, koje su, priznaje, "centar njezinog interesa", Lugar nam najčešće prikazuje dvije sredine koje su je odredile kao osobu i kao pisca – Zagreb, u kojem je rođena, i Hvar, odakle potječe. Te su priče kratke vinjete iz života običnih ljudi koji trpe pod teretom životnih problema. Čak i kada za temu imaju sumorne sudbine strajbanih i potlačenih, iz njezinih redaka ipak izvire nekakav nedorečeni optimizam - vjera u dobro, pa Lugaričine priče ostavljaju aftertaste smisla u besmislu kaosa.

I Lugar je, kao i većina naših uspješnijih blogera, svoj spisateljski zanat doradila na Booksinoj Ferićevoj radionici kreativnog pisanja, s tim da je ona svoje doškolovavanje jako zbiljno shvatila pa je obišla i sve slične domaće radionice. Osim kod majstora Ferića, zanat je pekla i kod Ludwiga Bauera, Tomislava Zajeca i Miroslava Mićanovića. A da ga je ispekla dokazuje činjenica da su joj priče uvrštene u zbirke Blog-priče i Susret riječi Bedekovčina te da su osvanule u časopisima K&K, Kameleon, Novi Varaždinac, More itd.. Iz Ferićeve je radionice izašla s pričom 'Da nisi kasnila ili priča s tri blijedozelena pridjeva' koju su polaznici ocijenili najuspjelijom, a priča 'Otok' donijela joj je pobjedu na Večernjakovom natječaju za kratku priču. Jedina negativna zamjerka spisateljice ovih redaka na račun bloga Lucija9 tiče se ortografskih pogrešaka kojima se plodna Luce očito ne zamara.

Svjetlana nam je dala intervju u kojem uspoređuje literarne radionice koje je pohodila i govori o svojem blogu i pisanju.

Imala si priliku upoznati se s metodologijama rada gotovo svih domaćih voditelja radionica pa si kompetentna da te uvalimo u gabulu i priupitamo tko ti se najviše sviđa i tko ti je najviše pomogao?
Ima nas šestero  koji smo bili na radionici kod Mićanovića, a prijateljujemo još od prve radionice kod Baurea. Kod Zajeca nas je bilo troje, jedino sam kod Ferića bila samo ja.
Niste me uvalili u gabulu. Svi voditelji su kvalitetni profesori i pisci i sve ih mnogo volim. Veliki su učitelji i ljudi. Sa svakim sam ostala u srdačnim i prijateljskim odnosima. Tekst bi bio predug kad bih nizala sve što sam naučila i od kojeg voditelja. Nabrojat ću po jednu meni važnu kap koja će biti važan dio slapa kad dođe vrijeme da se razlijem.
Bauer =  teorija zanatskog pisanja, važnost gramatike, malo je puno…,
Ferić =  bez autocenzure…, nema muljanja…i zamumuljenog,
Zajec = dijalog koji drži…., ono što se klima ima rješenje…nađi ga,
Mićanović = sav višak van, pola onog u priči je dobra priča…
Kako zbog obveza nisam mogla posložiti slobodno vrijeme samo za sebe, trebala sam radionice. One su nit koja mi ne dozvoljava da se udaljim. Osim toga na radionici napišemo i dovršimo priče.

U zadnje je vrijeme na tvojem blogu zamjetno odstupanje od standarda. Sve više pišeš u dijalektu. Otkud taj impuls?
Odredile su me dvije sredine, moj rodni Zagreb i malo misto mojih predaka, Stari Grad na Hvaru. Udahnula sam izričaj uokviren Zlatarevim zlatom i Ribanjem i ribarskim prigovaranjem i zatim filmovima Tko pjeva zlo ne misli i Malo misto. Taj moj sjever i jug, pričam i ispreplićem…
Malo dijalekta sam znala i prije upotrijebiti u priči, ali ovo sad je pravo. Učim. Moje cijelo djetinstvo i mladenaštvo bilo je izmiješano čakavštinom i kajkavštinom. Sjećam se pripovedanja uz kanastu u forcimeru, ljubim ruke u prolazu i da su stari Kvatrić zvali Međašni plac. Jučer sam bila na njemu, prestrašno, uzeli su mu dušu. Imam građe i materijala i sad samo treba pisati…

Što te u književnosti najviše zanima, čemu posvećuješ najviše pažnje, što te emotivno najviše angažira?
Knjiga je moja prva i najveća ljubav. Nikad nisam zastala u čitanju. Uvijek sam govorila da ću u mirovini pisati priče. Kako sam mirovinu odradila daleko od književne riječi krenula sam u radionice kreativnog pisanja koje su mi potrebne da se discipliniram u zanatskom dijelu pisanja, a dalje je na meni.
Najviše me zanimaju kratke priče. Volim se družiti i puno pričati, pa mi je užitak napisati što kraću priču, a da ima sve. Priče mi traže humor i ironiju, i to je to. Zanimaju me desetominutne drame. O toj kategoriji, koja je jako popularna u Americi, govorio je Zajec. Mislim da bi mi to koristilo, da na taj način pripremim i prezentiram tekstove iz arhive na kojoj radim. Zato ću ići i na sljedeću Zajecovo radionicu. Sve me to raduje, ali sam u 'banani'. Odjednom mi se ponudilo toliko toga dobroga i sad se gubim. Imam i građu za roman… ma dva…, imam i tri ladice pune…, i šest ispisanih rokovnika… 

Ima li ikakve šanse da se te tvoje brojne priče razbacane po zbornicima i časopisima napokon nađu ukoričene u zbirku s tvojim imenom?
Za sad ne. Nema ih dovoljno da bi se učinio odabir koji bi činio neku cjelinu. Imam pedesetak priča. Tematski tu ima svega. Mog djetinjstva, mladenaštva, Zagreba, Stari Grada, pa nekih životnih peripetija pretočenih u fikciju… Za sad priče s natječaja miruju po tiskovinama, a sve napisano stavila sam na blog. Blog zadovoljavaju. Treba pisati nove priče.

Marija Mladina