Petak
25.05.2007.

Bilo je lukrativno izdavati Tita




A+ A-

Josip Broz Tito, jedini maršal Jugoslavije i njen doživotni predsjednik, svojim je djelovanjem potaknuo golemo krčenje šuma. Ne baš u onim razmjerima za koje tradicionalno sumnjičimo Mlečane, ali nije bio ni daleko od njih.

Naime, za njegova života objavljeno je nekoliko stotina knjiga o njemu, i to u nesimboličnim nakladama, a iza njega su ostala i nikad mu do kraja objavljena sabrana djela. Izdavačko poduzeće Komunist stiglo je do 30. sveska, a taj obrađuje razdoblje od 1. prosinca 1945. do 18. kolovoza 1946. godine na 310 stranica. Dakle, da bi se sabrala sva njegova djela, sve do 4. svibnja 1980. godine, trebalo je tiskati još otprilike 65 do 70 svezaka, ako ne i više, jer to su mu ipak bila plodnija desetljeća života. Tita se, dakle, komotno može zvati i najvećim drvosječom naših regionalnih naroda i narodnosti.

Broz je 35 godina ustrajno gradio kult ličnosti. O njemu se pisalo kao o vrhunskom vojskovođi, političaru, najvećem sinu naših naroda i narodnosti, revolucionaru, klasiku marksizma, vođi slobodnoga svijeta, utemeljitelju nesvrstanih, prijatelju mladih, intelektualcu, sportašu, poliglotu, lovcu, šahistu...

Titove knjige i knjige o Titu bile su prigodni pokloni za primanje u pionire, u omladinu, odlazak u vojsku, dijelile su se uz značku primjernog vojnika. Samo što ih uglavnom nitko nije čitao. I poslije smrti, deset godina koliko je još postojala Jugoslavija, nastavljen je Titov kult. Dapače, u to je doba usvojen i Zakon o zaštiti lika i djela druga Tita. Taj zakon doživio je svoj definitivni simbolični sunovrat za vrijeme srpske opsade Sarajeva 1992 – 1995. godine. Naime, desetljećima su se narodi i narodnosti ložili na Tita, a prve ratne zime u opkoljenom Sarajevu napokon su ga i naložili. Nakon sabranih djela Marxa, Engelsa i Lenjina, koja su baš kao i Titova imale funkciju prigodnog poklona u važnom trenutku za nečiju karijeru, a nitko ih nije čitao, na red je došao Tito. Dan po dan opsade i planula je skoro cijela naklada, odnosno onaj njen dio koji je bio u Sarajevu. Mit o Titu završio je doslovce u prahu i pepelu, baš kao i država koju je stvorio, a sve to uvelike je omogućila armija kojoj je bio komandant.

Od knjiga o Titu ona najpoznatija objavljena je malo nakon njegove smrti. Bilo je časno živjeti s Titom: kako su jugoslavenski novinari i foto-reporteri zabilježili dramu posljednje Titove bitke i sedam najtužnijih dana Jugoslavije postala je trenutačno bestseler, fotomonografija tržena u desecima (ako ne i stotinama) tisuća primjeraka, omiljeni dar poslovnom partneru, učeniku generacije ili novoprimljenom omladincu. No, ta knjiga, nevjerojatno lukrativna za nakladnike (Vjesnik, Mladost i Prosvjeta) ima grešku ugrađenu u naslov. Spominje se kako je bilo časno živjeti s Titom, a Titov život jedva da se i spominje. Tek nešto Bakarićeve zdravice u Karađorđevu za sretnu Novu 1980. godinu, a zatim slijedi kronika Titova umiranja i dani koji su paralizirali Jugoslaviju - od 4. svibnja kad je umro pa do 8. svibnja kad je pokopan, a njegova je sahrana bila najspektakularniji događaj u povijesti Jugoslavije. Dakle, knjiga nije kronika njegova života nego kronologija njegova umiranja i žalobnih nam dana.

Sjećam se, neposredno nakon njegove smrti svi mi Titovi pioniri 3b razreda jedne zagrebačke osnovne škole morali smo kupiti knjigu Heroj Tito (nije se pitalo imaju li roditelji novca za knjigu ili ne), a kako su je morali kupiti i svi koji su išli u 4a iste škole (u koji je išao moj brat) mi smo doma imali dva primjerka. Blago nakladniku, blago marketinškom geniju.

O Titu se pisalo na sve moguće načine. Oni znatiželjni kupovali su Dedijerove Priloge za biografiju Josipa Broza Tita i Nove priloge za biografiju istoga. Oni koji su se htjeli obavijestiti o zamašnosti Titove misli kupovali su, primjerice, Moć Titove riječi: koherentnost revolucije Dane Šijana objavljenu 1975. godine. Oni među nama skloniji dokolici, a koji k tome razumiju makedonski, mogli su uživati u 313 stranica knjige Tito i muzičkata umetnost objavljene u Skoplju 1983. godine ili u 198 stranica knjige Tito i fizičkata kultura objavljene, opet u Skoplju, 1986. godine. Svi su, barem u osnovnoj školi, morali uživati u Dječaku sa Sutle, romansiranoj biografiji Brozovog dječaštva.

Titu nije išlo loše ni s književnicima. Godine 1961. u povodu 20. obljetnice početka narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije u Beogradu je objavljena knjiga Četrdesetprva. Bio je to prigodan izbor Brozovih govora i članaka. Predgovor je napisao tada književnik revolucije i jedan od Titovih onodobnih miljenika Dobrica Ćosić (koji je te godine bio u Titovoj pratnji prilikom njegova mamutskog 'putovanja mira Galebom' po osam afričkih zemalja; to je, valjda najskuplje vanjskopolitičko putovanje bilo kojeg državnika u 20. stoljeću trajalo nevjerojatna 72 dana). Kasniji žestoki maršalov protivnik Tita je nazvao 'filozofom akcije' i 'gigantom djela'.

Kad se spominje književnost o Titu svima prvi pada na pamet ostarjeli Vladimir Nazor i njegov Titov naprijed. Međutim, temperamentni Miroslav Krleža u mnogočemu je nadmašio i ostarjelog Nazora i mlađahnog Ćosića. Ode, naime, Krleža 1946. godine na izlet, a gdje će nego na omladinsku prugu Brčko-Banovići. U svom dnevniku zapisao da "nije ovo prva pruga na svijetu sigurno, ali je prva koju su izgradila djeca i poklonila je Titu, koji je prvi čovjek naše politike, te mu uspijeva da probija tunele kroz najmračnije srednjevjekovlje naše prošlosti. Ima sve to svoj dublji smisao". U to doba traženja 'dubljeg smisla' Krleža nije bio ni u mladim danima kao Ćosić, a nije ni ostario kao Nazor.

Titu je pjevao i Jure Kaštelan: "Na stolu druga Tite/Lojanica gori do duboko u noć.../U ovoj zemlji živi čovjek i drug i vođa/Josip Broz Tito./I svi koji vole slobodu – Njega vole.". Kaštelan je poistovjetio Tita sa slobodom, ni prvi ni zadnji. Ako me pamćenje ne vara, nakon Titove smrti pjevalo se "Republika to je Tito" što bi, za početak, imalo značiti da je i Republika mrtva, osim, naravno, ako Tito doista ne živi vječno. Tito je tako, barem u stihu, postao nešto što je uspjelo (na riječima) još samo Luju XIV ("Država, to sam ja"). On je postao doslovno, fizičko utjelovljenje države.

Književnici su u razradi kulta druga Tita imali veliku ulogu. Literarnom indoktrinacijom oni su, uz ostalo, svjedočili o nevjerojatnoj, nadljudskoj Titovoj radnoj energiji i odgovornosti prema poslu. France Bevc tako je tumačio: "Šta radi maršal Tito od jutra do mraka? To su se mnogi od vas zapitali. Ljenštine koje vole ujutro da se izležavaju. Misle da spava koliko mu drago. Oni ne znaju da je drug Tito svako jutro već rano na nogama. Tako rano da bi mogao probuditi sve pospance koji ribaju svoje noseve po jastucima."

Raspadom Jugoslavije nastavile su se tiskati knjige o Titu. I nije da nisu popularne. Tek se malo promijenio diskurs. Tito je od najvećeg sina naših naroda i narodnosti postao najveće zlo, koljač i ubojica u povijesti naših naroda i narodnosti, a od ozbiljnog i odgovornog političara i državnika sveden je tek na karikaturu izjelice, popilice i šminkera, pa se tiskaju i odlično prodaju knjige tipa Titova kuharica, a rado čitane intervjue daju njegovi krojači.

I tako, dok su tiskane stotine knjiga o Titu, njegova sabrana djela u desecima svezaka, nekako kao da se i nije primijetilo da nitko (barem s ovih, njegovih prostora) nije napisao suvislu Titovu biografiju. Tek je prije nekoliko godina objavljena knjiga Jaspera Ridleya, ali ona nikako ne može zadovoljiti zahtjevnijeg čitatelja.

E, pa, dok ne dobijemo nešto što bi čak i takve zadovoljilo, nema nam druge nego da ponovo zavirimo u Krležinu ostavštinu i prisjetimo se njegovih rečenica o Titu: "Usred sveopće jalove zbrke mišljenja i uvjerenja, principa i mentaliteta, kao koreferent na Osmoj Mjesnoj partijskoj konferenciji februara 1928., pojavio se Tito sa svojim praktičko-političkim tezama. Veoma jednostavnim i logičnim, za proletersku partijsku svijest, tada već prilično uznemirenu dugotrajnim partijskim rasprama, veoma uvjerljivim, a po principu proleterske solidarnosti neobično privlačnim. ... Kao predstavnik proleterske partijske opozicije, Tito je naglasio kontrast između masovnog otpora koji se javlja spram političkog i ekonomskog stanja fakata u sve nervoznijim štrajkovima (kada se po satu radnog vremena plaćalo jedan do dva dinara), i ove prividno principijelne diskusije, koja prijeti Partiji neminovnim rasulom, ne bude li se prekinula u interesu partijskog jedinstva. ...Tito se javio kao tumač proleterske solidarnosti i od prve njegove riječi on je osvojio simpatije svih delegata. On nije progovorio ni o jednoj od takozvanih kardinalnih tema partijske diskusije nego o tome kako organizaciona tehnika Mjesnog Komiteta nije na visini, kako su veze slabe ili nikakve, kako ne funkcionira raspodjela ilegalnog propagandističkog materijala... kako rezolucije sa viših foruma stižu do rajona, kako je političko prosvjećivanje partijske mase zanemareno...i tako dalje. Od toga februarskog dana 1928. Tito se zaputio svojom historijskom stazom. A njegov se put pretvorio u pojavu važnu, u međunarodnim i međukontinentalnim omjerima isto tako historijsku...".

Za kraj, je li bilo časno živjeti s Titom upitno je (kako kome i kako za koga), ali da je bilo lukrativno pisati o Titu, e o tome nema zbora. Dakle, "bilo je lukrativno izdavati Tita".

Tihomir Ponoš
25.5.2007.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.