Petak
09.12.2016.

Kad Drugi čarobira




Extra_large_adonis
T. Paić-Vukić, Adonis i T. Maroević
A+ A-
Iako je Ministarstvo kulture tijekom Hasanbegovićevog mandata ozbiljno srezalo potporu pulskom sajmu u 2016. godini, Sa(n)jam knjige u Istri i ove je godine složio velik, ambiciozan, zanimljiv i profesionalno odrađen program. U deset dana posjetitelji su mogli i još mogu vidjeti preko 70 različitih događanja, a posebne tematske cjeline posvećene su autorima luzofonog kulturnog područja (Transatlantik) i slovenskim umjetnicima (Ljubljana bere).

U nesagledivom moru književnih susreta, odlučili smo se u ovoj reportaži koncentrirati na gostovanje dvojice iznimno značajnih međunarodnih autora: sirijskog pjesnika Adonisa i angolskog prozaista Joséa Eduarda Agualuse. Vrlo je dobro što sajam dovodi goste izvan engleskog govornog područja. Premda zbog toga program iziskuje konzekutivno prevođenje i gubi na dinamici, iznimno je važno pružiti domaćim čitateljima priliku da upoznaju velike autore koji djeluju izvan okvira anglosaksonske kulture.
 
MODERNOST ARAPSKOG SREDNJEG VIJEKA
 
Svake godine uoči dodjele Nobelove nagrade za književnost, kao jedan od favorita spominje se stanoviti Adonis, sirijski pjesnik koji je, kažu, u svom radu spojio europski modernizam i arapsku kulturnu tradiciju. Nažalost, na ovom govornom području nismo o njemu mogli saznati mnogo više jer nije bilo nijedne knjige Adonisovih prijevoda.

Srećom, na inicijativu sajma, izdavačke kuće Sandorf i prevoditeljice Tatjane Paić-Vukić, Adonisov dolazak u Pulu popratio je izlazak njegove prve knjige na hrvatskom, presjeka karijere Zrcalo sna. Stoga nas je Adonis mogao zadiviti ne samo svojom karizmom i strastvenim govorom (riječ je o nevjerojatno vitalnom 87-godišnjaku), nego i svojim stihovima u odličnom prijevodu. 
 
Adonisa su predstavili prevoditeljica Paić-Vukić i pjesnik Tonko Maroević, uz moderatora Aljošu Pužara i odličnu recitaciju glumca Livija Badurine. Saznali smo da je prvih 15 godina života proveo u planinskom selu gdje ga je otac sam obrazovao putem sufijskih tekstova, da je zatim otišao na školovanje u Pariz, potom se u Libanonu '60-ih etablirao kao urednik i pjesnik koji odbacuje tradicionalne metričke uzuse i pokušava "izumiti novi jezik" u okvirima arapskog pjesništva. 
 
Maroević je pričao o Adonisovim pjesničkim fazama, o njegovom postepenom okretu prema metafizici i "polemici s Bogom", a kao paradigmatičan primjer naveo je pjesmu Grob za New York, koja je možda najbolji primjer kako pjesnik iz druge kulture doživljava nama poznate, zapadnjačke mitske prostore. "New York je nesavladivi kaleidoskop kaosa za mediteranskog pjesnika", rekao je Marojević, "noćna mora susreta s novom, nasilnom civilizacijom."
 
Adonis time zapadnom čitatelju daje pogled izvana, a istovremeno upućuje na bogatu arapsku književnu i filozofsku tradiciju koja je našem području prilično nepoznata. I doista, kad je Adonis počeo govoriti o utjecaju srednjovjekovnih sufija, arapskih mistika, ono što je pričao zvučalo je i potpuno novo i vrlo aktualno. 
 
Sufizam, koji pokušava prihvatiti i objediniti 'suprotstavljene' monoteističke religije, Adonisa je naučio "da je Drugi sastavni dio mene samog" i da se "identitet stvara tijekom života, a nije urođen". Prilično je neobično pronaći nama suvremene ideje (iz teorija postkolonijalizma, feminizma, multikulturalizma...) u arapskoj kulturi srednjeg vijeka, što je dobar podsjetnik da su nama moderne ideje vjerojatno već artikulirali autori iz drugih vremena i kultura, dosta ranije i možda bolje. 
 
Adonisovo viđenje poezije zvuči nam ipak bliže i vezano je uz francuske moderniste: poezija je, kaže Adonis, "lijepa izdaja" jer nesavršeni jezik nikad ne može sasvim izraziti predmet poezije, istovremeno neiskaziv i očito realan (npr. osjećaj ljubavi). No, sama ta potraga za novim jezikom i pravim izrazom daju poeziji smisao i ljepotu. U tom smislu, "pjesništvu su glavni neprijatelji religija i ideologija" jer one "daju konačan odgovor" i dokidaju potrebu za daljnjom potragom. 
 
Zbog aluzije na ono neizrecivo, njegovih korijena u nama nepoznatoj kulturi arapskog svijeta i, na kraju, zbog Adonisove jedinstvenosti, nije čudo što su svi govornici u opisu Adonisovih djela koristili termin čarolija – pojam koji bi u većini drugih prigoda djelovao patetično, ali ovdje je najbolje pojasnio neobjašnjiv dojam i užitak u njegovoj poeziji.
 
RASPRŠENA NACIJA
 
Program Transatlantik kurirala je Tanja Tarbuk, prevoditeljica zaslužna za brojne hrvatske prijevode književnih djela s portugalskog govornog područja. Tarbuk se u odabiru tema i gostiju fokusirala na luzofono kulturno područje, preciznije na trokut država Angola-Portugal-Brazil koje su bile kulturno vezane tijekom kolonijalnog područja: kolonizator Portugal iz jedne je svoje kolonije (Angole) prevozio robove u drugu (Brazil), čime je bitno odredio tadašnje i današnje kulturne zajednice i Angole i Brazila. O utjecaju kolonijalizma i robovlasničkog sustava govori i činjenica da je u navedenim državama portugalski i dalje službeni jezik.
 
Stoga program Transatlantik nije bio povod za otkrivanje kakvi su to 'Europljani', 'Afrikanci' i 'Južnoamerikanci', nego smo mogli naučiti koliko su ti geopolitički termini koje svakodnevno koristimo stereotipni i manjkavi. Pa tako moderna Angola nije toliko formirana kao 'afrička država', u odnosu prema afričkim susjedima, koliko prema kolonijalnoj sili Portugali i dalekom Brazilu s kojim ju je vezao svakodnevni promet robe, ljudi, pa time i kulture. Stoga i neki 'tipični' južnoamerički kulturni fenomeni, poput sambe ili capoeire, podrijetlo nalaze u Angoli.
 
S tim fluidnim identitetima najviše se poigravao angolski pisac José Eduardo Agualusa, koji vezu spomenutih naroda opisuje konceptom jedinstvene, a prostorno raspršene 'kreolske nacije' (o čemu piše u istoimenom romanu prevedenom na hrvatski). 
 
Agualusa je, pak, u Puli predstavio hrvatsko izdanje romana Opća teorija zaborava (MeandarMedia), djelo koje se ove godine našlo u užem izboru za nagradu Man Booker International. Radnja romana smještena je u Angolu 1975. tijekom borbe za nezavisnost, a protagonistica je Portugalka koja živi u Angoli i strahuje od tog nacionalnog pokreta, pri čemu ne osjeća pripadnost ni Portugalu – pa stoga gradi zid ispred vrata svog stana. Agualusa navodi da je u romanu pokušavao shvatiti pitanje kolektivnog identiteta, ali i promjenu odnosa nakon revolucije, pitanja oprosta, zaborava i osvete. 
 
Kao u pitanju Adonisa, došlo je do dobre koordinacije između festivalskog programa i izdavačke djelatnosti. Tako je uz program Transatlantik predstavljen i novi Zbornik radova Trećeg programa Hrvatskog radija koji donosi tematski blok o luzofonim autorima.

No, letimični pogled u Zbornik brzo nas je vratio iz Brazila i Angole natrag u tužnu hrvatsku današnjicu: na popisu urednika flomasterom su nemušto prekrižena dva imena, Ljubice Letinić i Biljane Romić, koje su tijekom Hasanbegovićevog mandata smijenjene s Trećeg programa. Tko je i zašto stavio imena 'nepodobnih' bivših urednica u impressum? I tko je naložio da se imena potom ručno prekriže sa svakog primjerka zbornika? Ne znamo, ali taj čin se pokazao istovremeno i kao simptom ideološko-operativnog kaosa na HRT-u, ali i kao metafora nevještog brisanja nepodobnih autora iz javnih institucija.
 
Sa(n)jam knjige u Istri stoga nam pruža povod i za optimizam i za oprez. Utjecaju Hasanbegovića i hasanbegovića ne može se potpuno umaći, ali sajam ipak ustraje i uspijeva dovesti domaće i međunarodne goste koji nam otvaraju vrata širim i živućim kulturama. Nadamo se da će tako biti još dugo.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta "Uvjeti suvremenog književnog polja" koji je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
POVRATAK NA VRH STRANICE