U registraturi

Ogrnut crnom pelerinom Luka, zli blizanac dr. Ostojića, klizio je na segwayu niz Martićevu prema Booksi. Siječanjski povjetarac poigravao se njegovom pelerinom čineći da leprša za njim poput zlokobna barjaka i usput ćuška slučajne prolaznike.

Jedna od Valkira s kroatistike odgurnula je redara Damjana i sama novoizabranom Nadstojniku širom otvorila vrata kombinata. Druga je sjedila na kauču kod gramofona, pričekala da ovaj kroči u prostoriju, pa spustila iglu na ploču. Iz zvučnika zatutnji The Imperial March Johna Williamsa u koncertnoj izvedbi Bečke filharmonije.

Uzeo sam svoju šalicu čaja i šmugnuo na razinu -3. Ovi iz rukovodećeg kadra vrlo rijetko zalaze onamo. U arhivi ili, kako je moj pomoćnik Dumitru zove – registratura, tiho je kao u sarkofagu. Dumitru nije oku najugodniji stvor pod kapom nebeskom. Možda zbog poveza preko lijevog oka, prilično velike grbe, šaka nalik na kandže tasmanske nemani, te navade da nipošto ne izlazi na sunce.

Za razliku od fensi-šmensi arhivarke Dunje, nas dvojica smo old school arhivari. Neskloni novim tehnologijama, posao obavljamo kao što se to činilo prije stotinjak godina – koristeći se golemom kartotekom. Možda smo sporiji od modernih računalnih baza podataka, ali smo zato nepogrešivi. Zbog svoje učinkovitosti faktički smo nezamjenjivi što se baš i ne bi moglo reći za Dunju.

Taj bljedoliki curičak ima neusporedivo siromašniju arhivu od naše i svejedno se dogodi da ne može pronaći ono što traži. Neću lagati – u takvim prigodama Dumitru i ja znamo joj se pošteno narugati, a ona udri u nemoćan plač ili nas gađa klamericom i drugim predmetima.

Kakav je život u registraturi? Zna se dogoditi da i po nekoliko dana za redom nitko ništa ne traži od nas. Kad nalegne takav period, ne žalimo se. Čitamo, igramo jamb ili uzmemo škare pa izrezujemo kutije od jaja. Najčešće ipak čitamo. Dumitru se uhvatio Čengićeve knjige S Krležom iz dana u dan, pa se sve nešto smješka, a ponekad i u glasan cerek padne: "Bogami je ovaj vaš Krleža baš duhovit bio, no, recite, Fabio, što vi mislite? Nije li, ipak, smijeh uistinu najbolja ljekarija?"

"A kakvu to boljeticu liječi, molit ću?"

"O, svi sveti, pobratime, pa najgoru od svih – liječi nas od crnih misli i lošeg raspoloženja. A što to čitate?"

"Evo, Bijele vrane dovršavam", promrsih nevoljno, jer baš i ne volim kad me ovako prekidaju.

"A tko je autor, molit ću lijepo?"

"Tatjana Gromača…"

"No, pa recite mi štogod o toj vrijednoj knjizi."

Vidjevši da od daljnjeg čitanja ništa biti neće, sklopih libar, te pojasnih: "Pa evo, riječ je o bijelim vranama među nama, o ljudima koji žive nekakve svoje, drugačije živote i premda su svuda oko nas, mi ih uopće ne vidimo. To su vam sakupljači željeza, ophodari pruge, bivši boksački šampioni, prodavači mandarina, nogometaši iz najnižeg ranga natjecanja i slično."

"Po svemu što čujem i nas dvojica bi onda spadali u te bijele vrane, ta nije li tako, recite sami."

"Mogli bi biti, da, u neku ruku arhivari našeg kova sorta su u izumiranju. Prije ili kasnije zamijenit će nas računalni programi."

Dumitru, kojega su, kako rekoše, zatekli u Booksinim katakombama i prije nego je Booksa postala ono što je danas, razmisli malo, pa uzvrati: "Ne vjerujem, baćuška, književnost je, ako dozvolite, satkana od materijala u koje bezdušni strojevi ne mogu proniknuti. Nego recite mi ovo, je li vam poznato da Krleža nije previše cijenio poeziju Tina Ujevića?"

"Ma što to govorite?"

"Evo, tu vam sve lijepo Čengić piše. Ta pogledajte sami…"

U taj čas oglasi se telefon u našoj kontrolnoj sobi.

"Fabio Büchersteiger pri aparatu, izvolijevajte", javih se.

Ostatak dana, sve do poslijepodnevne pauze za čaj, prekopavali smo po kartoteci u potrazi za svim brojevima Ljubljanskog zvona tiskanim u periodu između dva rata. Pronašli smo ih ukupno šest, te pristupili kopiranju traženih članaka. Predvečer nazvala je još i Mika iz Moldavije. Neka, veli, uđemo u trag posljednjem broju časopisa za mladež Bosiljak koji je, po njezinim saznanjima, izašao koncem 1868., a kod nakladnika Filipovića u Zagrebu. Uspijemo li neka ju odmah i bez ženiranja zovemo na taj i taj broj. Pa taman bilo i tri ujutro.

Iskreno, u devedeset i šest posto slučajeva pronađemo tražene materijale dok si rekao 'Hans Castorp betežnik', ali hinimo da nam treba i po nekoliko sati. Primjerice - za šest Ljubljanskih zvona i Bosiljak utrošili smo ne više od dvanaest minuta, a mi to onda rastegnemo. Ne radimo to iz pakosti, već da bi pridali važnost arhivarskom poslu koji je danas nepravedno podcijenjen. A i da nas ne bi zatrpavali poslom.

Dumitru voli reći: "Langsam, brate, ta nije glava u pitanju."

F.B., 30. siječnja 2015., Zagreb

foto: Jinny