Teško je biti kul

Ana iz officea i dr. Draguljče fruštukovale su malene sendviče s matovilcem na klupicama ispred Bookse. Vrijeme im je išlo na ruku. Ugodan povjetarac ćarlijao je naokolo, mali Martićevci igrahu se u parkiću, a dvoje starijih srkali su kavice na drugoj klupici i čitali knjige domaćih autora. Konkretno – Kristiana Novaka i Luku Bekavca.

Martićeva ulica postaje sve više kul. Nažalost, biti kul nosi sa sobom i određene opasnosti. Na primjer, kad se za neko mjesto u gradu pročuje da je kul, često se događa da prek noći postane IN. Gore narisana slika s Anom, dr. Draguljče, malim Martićevcima, čitačima domaćih autora i ranim proljećem uobičajeni je kul prizor iz naše ulice. Mi smo kul zajednica već godinama, desetljećima, eonima. U centru smo grada, a kao da nismo, ljude ipak više privlači strogi centar, pa nas većina zaobilazi i juri na IN mjesta kao što su Cvjetni i slično.

Na našim granicama nalaze se sjedišta SDP-a, HDZ-a i MOST-a i oni su nam neka vrsta tampon zone kroz koju se mnogi ne usude ni kročiti.

I sad je izašla ta priča – Festival Desing District Zagreb – događanje kojim ćemo, bojimo se, doći na korak do IN situacije. Nadstojnik Luka uključio se u cijelu priču i žestoko podržava poticanje, buđenje kreativnosti u Martićevoj, a grupa predvođena upravo Anom i dr. Draguljče potiho je protiv njegovih akcija. One se pitaju treba li nam još više kreativnosti i krasota u Martićevoj nego kaj ih sad imamo?

Jašta nego treba kreativnosti, ali neka se uključe i druge ulice i kvartovi.

Ipak, za pobunu je čini se prekasno. Glas o superkul Martićevcima i Martićevoj nezaustavljivo se širi metropolom. Dolazi nam sve više gostiju i Ana se, sva u panici, ovih dana trsi uvjeriti ljude da nismo baš toliko kul koliko se priča. Na njezinu žalost – izabrala je potpuno krivu taktiku. Naime, poznato je da čim se ti više trudiš ne biti kul – više postaješ kul.  

Anči i Dunja tvrdoglavo i dalje pokušavaju ne biti kul, pa su tako odlučile nositi što običniju obleku i šuze. Ali avaj, kaj god stave na sebe – kul je. Martina, Mateja i André nesebično im pomažu puštajući dosadnu glazbu i radeći loše kave. Ni to ne prolazi. Problem je kaj su svi oni natural born kuleri i kajgod napravili – neće uspjeti odvratiti ljude. I ne samo njih petoro, svi Martićevci su totalni kuleri: A. Perković, Petar M., Sunčica, Sale, gospodin Konoplijanka, susjedi s pesima, čak su i naši pesi iz Martićeve veći kuleri od ostalih pesa po gradu – nosili su marame oko vrata i lopte u gubecima prije neg njujorški pesi. U vrevi ovih događanja zaboravili smo kak je bilo kad su se pojavili prvi hipsteri. Mi smo, naime, posljednji skužili. A zakaj? Pa zato kaj smo u Martićevoj bili hipsteri prije neg se toj pojavi uopće nadjenulo službeno ime.

Imali smo zloglasnu bandu prije nekoliko desetljeća, naši bad blue boysi više su bad i blue i boysi od svih ostalih. I tako dalje i tako dalje. Dolaze nam tu najveći kuleri iz drugih kvartova, gradova, država i kontinenata. Najkulerskji SF-aši, stripašice i stripaši, glumice i glumci, Kruno El Loco Lokotar, Roman Simić, pa Franzen je bio – sjedio čovjek tu na istoj ovoj klupici i mrtvoladno srknuo kavicu.

Otpor je uzaludan. Ostaje nam samo nadati se da nećemo postati IN. Znamo mi dobro kak je to. Tijekom povijesti događalo nam se da na nekoliko dana budemo IN, ali na sreću – bijaše to ona prolazna IN situacija. Ljudi kažu:

Booksa je kul, budi kao Booksa. Martićeva je kul, budi kao Martićeva.

Mi kažemo, ma dobro, to je očigledno istina, ali ipak odite poslije na Cvjetni. Ili na Jelačića plac, odi, brate, u Tkalču, Bogovićevu ili skokni do Uspinjače, pa na Gornji grad odakle možeš vidjeti cijeli Zagreb i šeretski dometnuti curi:

"Sehen Sie diese Stadt?"

***

F.B., 1. travnja 2016., Zagreb