Što čekaš, bokte?

Iz obične literarne ubožnice, Booksa se ovih dana prometnula u pravu krasoticu. Izlozi se toliko blistahu na rujanskom suncu da smo od stanara s druge strane Martićeve dobili nekoliko ozbiljnih pritužnica.

"Ta hajte lijepo k jarcu i vi i David Mitchell", govorahu, "sunčeve zrake rikošetiraju se od vašeg izloga i udaraju nam ravno u oči – zar moramo oslijepiti!?"

Nadstojnik Luciano nije ostajao dužan: "A što bi vi htjeli, molit ću lijepo, ovo je kulturni događaj nulte kategorije. Ne možemo uvaženog gosta dočekati u svinjcu i zmazanoći! Koliko sutra po cijelom Ujedinjenom Kraljevstvu pukla bi bruka i sramota."

Došli su iz Gradskog redarstva i donijeli solomunsko rješenje – Booksa neka se za vrijeme posjeta preuvaženog gosta slobodno blesiće kao dukatima nakićena mladenka, ali kad ovaj ode, sredstva za čišćenje držati podalje od izloga barem šest mjeseci. Obje strane nevoljko prihvatiše naputak.

***

Na marginama priprema za velebni književni posjet nije se događalo puno toga. Ili ako i jest – Nadstojnik Luciano posve sigurno nije to registrirao. Lukava Anči iskoristila je novonastali šušur oko Mitchella i pokrenula projekt nazvan Što čekaš, bokte? namijenjen građankama i građanima kikačke dobi. Projekt sufinancira EU, a namijenjen je kikačima, tj. osobama u dobi od 6 do 8 godina. Zamijećeno je, naime, da naši najmlađi sugrađani ne razmišljaju previše o književnoj karijeri, a to je svakako nedopustivo i zato ih se ovakvim programima želi potaknuti i u što ranijoj dobi ubaciti u svijet književnosti.

Istraživanja na terenu pokazala su poražavajuće rezultate. Od sto zagrebačkih kikačica i kikača s kojima se razgovaralo, samo njih dvoje vidjeli su sebe u spisateljskim vodama kad odrastu. Jedni su željeli igrati u Realu ili Barceloni, drugi su opet snivali o glazbi, filmu, a nemali broj kikača vidjeli su sebe kao vatrogasce, zrakoplovce, balerine, vlasnike zoološkog vrta, vozače motocikala – onaj bi htio biti klaun, ova bi htjela živjeti na moru i tako redom.

Krivi su pomalo roditelji, a još više društvo – zaključila je EU i odlučila sufinancirati projekte u zemljama članicama Unije. Anči je napisala program, prijavila se i u roku tjedan dana poslaše joj iz Bruxellesa 160 eura nepovratnih sredstava i smjernice tj. naputke i prijedloge po kojima bi se program morao provoditi.

Primjerice – ne smije se kikače silom tjerati ili nagovarati, već ih na radionicama nekako zainteresirati za književnost tako da oni sami u jednom trenutku izraze želju: hej, kad odrastem, želim biti spisatelj(ica). Zašto? Jer je biti spisatelj(ica) donekle kul! Nije to dakako razina kula kao što je to biti gitarist poput Slasha ili Jimmy Pagea, nije toliko kul kao što je kul biti glumica/glumac kao što su Nataša Janjić ili Marinko Prga, niti je kul kao što je igrati u Realu ili Barceloni – ali još uvijek je donekle kul. Možeš objaviti knjigu, izvijestiti o tome na Facebooku i dobit ćeš lijepu porciju lajkova!

Istina, nikad u životu nećeš igrati na europskim ili svjetskim prvenstvima, niti će ti pola milijuna ljudi prirediti doček na Trgu Bana Jelačića, ali možeš gostovati na FEKP-u ili Festivalu svjetske književnosti i tamo čitati pred više od 30 duša! Nije li to isto kul!? Pa, bogami, donekle je kul, zar ne?

Poznatom 'mic-po-mic' metodom, kikači će upasti u trapulu, a onda im samo valja tutnuti kitnjasto pero u ruku i nek pišu. Jasno, prije toga moraju pohađati radionicu kreativnog pisanja koju će voditi osobno Anči i redar Damjan. Razne igre vodit će Dr. Dunja Draguljče – s kikačima se može igrati na književni festival: ti ćeš biti Andrija Škare, ti buš Lokotar, ti buš Tanja Mravak. Pa onda se može igrati na književne stipendije, naučiti ih da se odijevaju i ponašaju kao poznati naši skribenti, uvježbati taj namćorasti stil. Kroz igre i rad kikači će svladati mnoge vještine i kad odrastu – bit će pripravni na sve.

Veliki Ančin ushit u vezi projekta Što čekaš, bokte? donekle je svojim opaskama pomutio Dr. Slonek.

"Draga Anči, sve je to lijepo i krasno, ali po meni – ne može se ozbiljno razmišljati o književnosti u toj dobi. Bilo bi pametnije razviti kod kikača čitateljske navike, pa tek onda…"

Anči se primila za glavu: "Ah, čitanje, čitanje, samo sam čekala tko će me zaskočiti s vražjim čitanjem. Dragi doktore Slonek, ne zamjerite, ali to što govorite zastarjela su razmišljanja. U slučaju da vam nisu javili – ovo je 21. stoljeće, osim toga komisije EU-a valjda bolje znaju što valja činiti. Nema načina prikazati čitanje kao nešto zanimljivo!"

"U moje vrijeme…"

"Ta nemojte, molim vas, u vaše vrijeme nije bilo ničega – mogli ste igrati lanca probijanca ili čitati. Da ste u svoje vrijeme imali internete, facebooke, mobitele, Candy Crush igrice – koliko bi knjiga pročitali?"

Dr. Slonek pokunjeno se povukao u svoje odaje. Anči, Damjan i Dr. Draguljče jedva su čekali prvu generaciju kikača-pisaca. Vani se začula pjesma, pa pohitaše vidjeti što se to događa.

André je polako na jarbol u parkiću dizao glomazni barjak Velike Britanije. Za to vrijeme Nadstojnik Luciano je ravnao zborom građanki iz Martićeve. Uvježbavali su God save the Queen. Mitchellu će biti drago i osjećat će se kao da je doma.