Petak
20.01.2017.

Spavaš li mirno, medvjede Masakiči!?




Extra_large_masaki_i_i_tonki_i
Masakiči i Tonkiči (foto: Lebatihem / Flickr )
A+ A-

Vjetrušina, surova zagrebačka bura, još nije minula. Cijuče i zavija Districtom faktički od početka godine, preciznije – od nemilog incidenta s Dunjom Draguljče. Nekadašnju kustosicu Muzeja nezavisne kulture prije dva tjedna ugrabio je orkanski vjetar i odbacio u gornje slojeve atmosfere.

Neko vrijeme, uz pomoć naših prijatelja iz kontrole zračnog prometa, mogli smo je pratiti na radaru, a onda je ta točkica jednostavno nestala u vidu lastina repa. Letjela je prema jugu i negdje nadomak Omiša gubi joj se svaki trag. Ono što je sigurno – Dunja još nije sletjela. Barokni čovjek i Sonječka već bi je vidjeli.

"Nada umire posljednja", sokolio je Nadstojnik Lućano djelatnike kombinata, "bu se vrnula do proljeća, pazite što vam kažem."

Zaludu mu trud i puste riječi ohrabrenja. Ana iz officea, Mateja, Ivan T., André, Damjan i svi ostali tonuli su u zonu najmračnijeg raspoloženja. Bez zaigrane, katkad djetinjaste Dunje u Booksi vlada turobna atmosfera. Nadstojnik Lućano i Mika 2.0 sjedili su u njegovim nadstojničkim odajama pokušavajući osmisliti nešto što bi barem na kratko vratilo osmijeh na lica pučana. Stara izreka veli: tko misli – taj se i domisli!

Nadstojnik i njegova savjetnica izašli su među ljude i predložili vrlo štosnu igru.

"Umjesto što tugujemo, šmrcamo i uzdišemo – Dunji u čast pokrenimo igru pripovijedanja! Svakog petka podijelit ćemo se u grupe, te se natjecati u pričanju priča. Mika 2.0 i ja odabrat ćemo nasumce tri riječi i na osnovu njih valja načiniti cijelu priču. Pobjednička ekipa dobit će 60 eura, drugoplasiranima će pripasti bonovi koje mogu zamijeniti za ćevape u ćevabdžinici Šiško, a trećeplasiranu ekipu čeka set noževa od nehrđajućeg čelika!"

Nadstojnikov prijedlog nije naišao na veliko oduševljenje, ali ipak – začuo se žamor koji je ubrzo prerastao u natjecateljski žar.

"Kako će se zvati igra?", priupitala je Ana.

"Neka se zove – Draguljčetove pripovijesti za djecu & odrasle!"

Na prvom natpričavanju tri zadane riječi bijahu MEDVJEDI, PROFIT i PRIJATELJSTVO, a pobjedu su odnijeli Ana iz officea i Damjan hard core verzijom dijela Murakamijeve priče Medenjaci. Evo te priče:

MASAKIČI & TONKIČI

Bili jednom dva medvjeda, Masakiči i Tonkiči. Življahu u velikoj šumi blizu japanskog grada Kobea. Actually, življaše u toj šumi i mnogo drugih medvjeda, vjeverica, galebova, voluharica i raznih drugih životinja, ali ipak ovo je ponajviše priča o ta dva konkretna medvjeda.

Masakiči bijaše nekaj slabije građe od drugih medvjeda. Sanjao je o medu i već do adolescentske dobi razvio se u najvještijeg sakupljača meda u cijeloj šumi. Pčelinju slasticu mogao je nanjušiti na kilometre, a uz to je i znao kako najlakše orobiti košnice. Kako? Lako! Masakiči bi uzeo kazetofon, približio se na oko sto metara od pčelinjaka tj. košnice i tamo na proplanku pustio najveće hitove Zabranjenog pušenja i pčele bi, gle čuda, jedna za drugom nahrupile van iz košnice i u roju zaplesale uz zarazne stihove veselih Bosanaca.

Dok su one čagale oponašajući Seju Sexona i dr. Karajlića, Masakiči je hladno otišao do košnice i pretovario sav med u već unaprijed pripremljene desetlitarske kanistre. Potom bi ih, onako bremenite vrsnim medom, spremio u gepek svoje 19 godina stare Lade, pričekao da album iscuri do kraja, uzeo kazetofon, sjeo za upravljač i odjurio pravac u Kobe.

Tamo u Kobeu, na tržnici, Masakiči bi prodavao med u malim zgodnim staklenkama. Na svakoj od tih staklenki stajala je etiketica s natpisom MASAKIČIJEV SUPERCOOL MED. Žitelji Kobea, Kobeljanke i Kobeljaci, bijahu ludi za MASAKIČIJEVIM SUPERCOOL MEDOM. Nisu pitali pošto je, samo bi vadili lisnice i kupovali, netko tri, netko pet, a netko bogami i po deset staklenki. Jedna staklenka meda stajala je 36 kuna. Nije to ni malo, ali kaj je to za japanski standard – nikaj!

Masakiči je ostvarivao veliki profit i drugi medvjedi bijahu zavidni. I oni bi nekaj voljeli zaraditi, ali za razliku od njega nisu voljeli odlaziti u Kobe i trgovati s ljudima. Uglavnom, bijahu zavidni, i kad bi ga vidjeli uvijek bi dobacivali ružne riječi za njim, tipa:

Parajlijo!, Šumski profiteru, Gdje si zbukso pare?, Vidi mu glave tajkunske, Razbit ćemo ti p****, i slično.

Jedini koji nije osjećao zavist i ljubomoru bijaše Tonkiči – najveći medvjed u cijeloj šumi. Tonkiči je posvuda bio rado viđen medvjed. Bijaše veseljak, uvijek spreman na šegu i zajebanciju, a uz to i vrhunski lovac na losose. Taj je mogao nahvatat lososa koliko ti bog hoće – samo ode na rijeku i paf, paf, paf – prvo se najede do sita, a onda nahvata još masu ribe. Čisto onako, jer mu se može. Ponekad je dijelio i drugima, ali samo kad mu se dalo tegliti ulov, inače ne.

Jednog dana sretne ga Masakiči i kaže mu: "Tonkiči, nije da se miješam, al što ne odeš sa mnom u Kobe, pa prodaš taj višak lososa na tržnici. Mogao bi zaraditi lijepe pare."

Tonkiči malo razmisli, pa reče: "Ma ne znam, nisam ja za trgovine, a i znaš kako se kaže – nije, brate, sve ni u parama."

"No dobro", Masakiči će na to, "hoćeš onda ovako – ja tebi med, a ti meni losose, pa ćemo obojica imati i ribe i slastice."

Tonkiči je kao i svi medvjedi gotivio med, ali bojao se da ga pčele ne izbodu, pa se klonio košnica. Masakičijev prijedlog učinio mu se primamljivim.

"Deal", rekao je i pružio šapu.

Kroz te transakcije Masakiči i Tonkiči se sprijateljiše. U slobodno vrijeme odlazili bi zajedno na tulume i hofirali medvjedicama. Tonkiči bijaše naočit i oduvijek je imao prolaz kod žena. Masakiči, onako kržljav – baš i ne, ali pošto je imao para, ta fizička neprivlačnost nekako se ipak anulirala. U prijevodu – para vrti, gdje burgija neće.

Jednog dana, a taj dan je izgleda morao doći, svi lososi napustiše rijeku. Tonkiči nije mogao vjerovati što ga je to snašlo. Pa nisu ni lososi budale. Skužili su da im u toj rijeci ne ide dobro i glavni losos, Princ Ferdinand, okupi ekipu i ovako im reče: "Braćo i sestre, jebeš ti ovakav život u strahu, onaj Tonkiči pobit će nas načisto. Bježmo dalje odavde."

I tako odoše. Tonkiči je tužno sjedio kraj rijeke osluškujući kako mu želudac kruli. Vidjevši ovaj tužni prizor, Masakiči nije znao kaj mu je činiti. Volio je pare, ali Tonkiči mu je ipak jedini prijatelj: "Slušaj, Tonkiči, ne žalosti se, kume, davat ću ti ja meda. Nebitno kaj ti nemaš lososa zauzvrat. Na, uzmi samo."

Tonkiči bijaše preponosan i stoga je odbio Masakičijevu pomoć.

"Pa kako ćeš preživjeti, medvjede?"

"Nekaj ću već smisliti."

Nužda medvjeda na svakaj prisili. Tonkiči se dosjeti da bi mogao zasaditi plantažu marihuane i dilati ljudima u Kobeu. Murije u šumi nema, a u kratko vrijeme može namlatiti silan novac. Pod normalnim okolnostima Tonkičiju ovakvo što ne bi palo na pamet, ali kako rekosmo – nužda medvjeda na svakaj prisili. Prva žetva bijaše iznad svih očekivanja i Tonkiči je obrnuo uistinu grandioznu lovu. Kupio si je skup šešir, oriđiđi Rolex i Kawasaki od milijun kubika. U klubovima je trošio silnu lovu na najskuplje pjenušce i kavijar. Nitko nije znao odakle mu tolika sredstva.

"Odakle ti pare za ovako raskošan život?", priupita ga Masakiči kojega je pomalo izjedala ljubomora, jer njegov profit na medu učini mu se najednom kao sirotinjska zabava.

Tonkiči se htio povjeriti prijatelju, ali za Masakičijevo dobro nije mogao. Neka sutra nekaj krene po zlu, pa stradat će i on, ispao bi suučesnik.

"Ma, naslijedio od ujaka iz Argentine, heh, nisam ni znao za tog ujaka, zamisli."

"Od ujaka, ha, tak ti veliš…"

Masakiči nije vesla sisao, znao je kako je tu nekaj drugo posrijedi. Kakav ujak, kakvi bakrači. Pratio je potajice Tonkičija iz dana u dan i na kraju ga dopratio do velike plantaže marihuane na drugom kraju šume.

"Ujak, my ass", prošušljetao je Masakiči vidjevši izvor Tonkičijevih prihoda.

***

Tri dana poslije u šumu nahrupi cijeli odred specijalne policije iz Kobea do zuba naoružanih šurikenima i katanama. Tonkičija su ulovili na spavanju, strpali ga u maricu i eno ga – i danas čami u Zoološkom vrtu u Kobeu gdje guli tri doživotne. Nitko u šumi nikad nije doznao tko je cinkao Tonkičija. Ta sve šumske životinje voljele su tog medonju i čak i da su znali za posao s travom – nitko ga ne bi prijavio.

Masakiči je nastavio živjeti po starom. Prodavao je med koji je na prevaru uzimao od pčela, štedio, štedio i na kraju si kupio lijepu kuću na vrh brijega. Ima para i svega u kući, jedino što je sad opet sam. Nema prijatelja kao što nikad nije ni imao – osim ono dok se družio s Tonkičijem. U dugim zimskim noćima naviru mu sjećanja na taj period života. Dođu uspomene, ali i prođu kao što sve prolazi u životu. Slike će izblijedjeti, a mi, kao neovisni promatrači, samo želimo priupitati:

Spavaš li mirno, medvjede Masakiči!?

***

F. B.. 20. siječnja 2017., Zagreb

POVRATAK NA VRH STRANICE