Petak
27.04.2018.

Skupljači perja




Extra_large_skuplja_i_perja
foto: Herr Olsen / Flickr
A+ A-

Sladoledarnica na kotačima stala je s onu stranu parkića i veselo zacilikala. Dječica u tren oka prekinuše igru i pohitaše onamo. Jedna djevojčica u žurbi je ispustila balon koji se vinu iznad zgrada. Dunja Draguljče sjedila je na klupici ispred Bookse i promatrala njegov let. Bijaše u tom prizoru nešto dirljivo, ali i jezivo u isto vrijeme i ona tiho poče cendrati.  

Anči se pojavi s lulom i šalicom kave na vratima: "Ah, gle, barba Johannes uranio je ove godine… a zašto ti opet cmoljiš, nesretnice?"

Dunja pokaže prstom prema balonu koji je već jezdio k Alemanji: "Dje-he-vojčica je… šmrc… ispustila balon i to mi je nekako tužnjikavo, ali pomalo i scary… šmrc…"

"Nije ni tebi lako, ćerce", dobaci Anči puneći lulu fino usitnjenim hercegovačkim duhanom ajnc A klase.

"Ma gdje… šmrc… ma gdje lako, čovječe…", složi se Dunja.

"No dobro, što je to tužnjikavo, a što scary u letu jednog običnog narančastog balona? BTW, opet ti se razlijala maskara, rakunice."

Draguljče izvadi brzoupijajuću papirnatu maramicu marke Crybaby, pa stade brisati tragove suza: "Pa h-eto… na jednoj razini let balona simbolizira prolaznost života, uzaludna naša višetisućuljetna nastojanja da se… da se othrvamo vremenu koje neumitno prolazi i svaki nas dan gura korak bliže… šmrc… onom trenutku kad ćemo morati pozdraviti se sa svijetom i onda poput Johnnyja Deppa leći u kanu i otploviti u nigdinu… šmrc… eto, a s druge strane, scary je jer me cijeli ovaj prizor podsjeća na onaj film o strašnom klaunu koji ide okolo i terorizira dječicu… kad vidiš balon… šmrc… bolje ti je da bježiš, jer tu je negdje i psycho-klaun…"

Anči odbije tmasti oblak dima: "Kužim."

"Ma što to kužiš?" ljutnu se Dunja.

"Kužim sve – tvoje slavonsko srculence ne razaznaje fikciju od zbilje, kako da kažem… tvoje suze su stvarne, ali ono zbog čega ih liješ uglavnom nema previše veze s realnošću. Zbog filma Dead Man ti ćeš božju kišu suza prosuti za Johnnyjem Deppom, a on je živ i zdrav, i sinoć je vjerojatno šenlučio po noćnim klubovima. Isto tako, u stvarnom životu klauni ne teroriziraju dječicu – čine to samo u filmovima nastalim prema knjigama Stephena Kinga."

"O da? Ti sve kužiš i veliki si stručnjak u području klaunistike? Većina klauna su oke, ali neki među njima sigurno nisu… prema tome… da – fikcija je, draga moja, odraz stvarnosti, nije li?"

"Može biti, ali samo jednim dijelom, malčice je to iskrivljena slika stvarnosti, u redu. Ostatak priče odradi mašta, a kad tog vraga – maštu – pustiš s lanca, sve je moguće. Kužiš? Naša mašta može svašta."

Dunja nervozno uze snop dredova, te ih zabaci preko ramena: "Govoriš kao da je puštanje mašte s lanca nekakva teška boljetica!?"

"I jest i nije", Anči je mirno odbijala jedan oblak dima za drugim, "iz poštovanja prema pravim boljeticama kao što su lepra ili bubonska kuga, suspregnut ću poriv da pisanje strpam u istu kategoriju, no ako me stjeraš u kut – dobro, priznat ću da je ono što radi King, pa i mnogi drugi, nežanrovski autori, dijelom i poremećaj ili ako hoćeš – izvjesna tegobica. King je više uspješan biznismen, a Kristian Novak ti je de facto umjetnik, kapiši?"

"I naš Damjan je umjetnik, nije li?"

"Hm, da, Kristian Novak i Damjan su umjetnici, jedino što je Kiki uspješan. Obojica su neka vrsta skupljača perja – Damjanu ne polazi za rukom načiniti od tog perja kvalitetan jastuk ili poplun ili bilo kaj. Novak iskoristi svako perce. Kužiš kaj hoću reć? Skupljanje perja ne izgleda kao nešto smisleno – što bi rekla da sad vidiš nekog kako hopsa po parkiću i skuplja perje što leti na sve strane, pa ga stavlja na kup, a vjetar mu onda pokvari posao? Rekla bi – vidi budale! Ali, neki uspiju s tim perjem načiniti supercool stvari, drugi ne."

"Znači – pisanje je u suštini beznadna rabota koja katkad rezultira sjajnim proizvodima kao što su jastuci, popluni i druge stvari?"

"Ne samo pisanje, svaki oblik umjetnosti u početku izgleda budalasto. Altman uglavnom nije znao što radi, postavio bi kamere posvuda i snimao desetke, stotine sati materijala i tek poslije, u montaži uspijevao izrezati dva ili dva i pol sata Nashvillea, Short Cutsa i slično. Kužiš, zlatice?"

"Kužim ja odlično, a kužim i ono što ne izgovaraš!"

"Ma nemoj, a što bi to bilo?"

"Ti zapravo želiš reći da bismo mogli živjeti i bez umjetnosti?"

"Dobro jutro – of course da bi mogli, mišice, pa ljudi su nekad davno i živjeli tako. Bježali su od dinosaurusa, lovili druge, manje životinje i na kraju dana odlazili u pećinu na spavanac. E, ali jednog dana, kad su se već izvještili u preživljavanju, nastadoše rupe u vremenu, razdoblja dokolice. A dokolica je černi vrag, kužiš – i onda je netko od njih, u dokolici, počeo crtati po zidovima pećine i drugim ljudima je to bilo cool. Ne svima, naravno, neki su ipak morali tražiti dlaku u jajetu i od te skupine su nastali kazališni, filmski, likovni i književni kritičari kao što su naš Ivan T. ili Đorđe Krajišnik – hoću reći – da, život bez umjetnosti je moguć, ali umjetnost nas na neki način oplemenjuje i što je još važnije, omogućuje nam da se malo maknemo od samih sebe i svojih svakodnevnih problema, kužiš?"

"Kužim", Dunja će veselo, "čitati dobru knjigu faktički je isto što i otići u birtiju i malo se izlaufati."

"Točno tako, odlično si to sažela! Svaki put kad pomislim da ti glavušica služi samo za nošenje dredloksa, ti me iznenadiš… šala, pošalica – gle ju, sad ćeš opet cendrati, ta ne budi dijete! E, jesen ti gajde, jesi osjetljiva žena. Pretjerano si, brate, osjetljiva."

*

F.B., 27. travnja 2018., Zagreb

POVRATAK NA VRH STRANICE