Petak
07.11.2014.

Povratak ovisnika o Interliberu (1. dio)




Extra_large_pooi_1
A+ A-

U studenom 2011. objavili smo potresnu ispovijest ovisnika o Interliberu. Na redovitom sastanku kojeg svake godine održavamo uoči zagrebačkog sajma knjiga popularno zvanog Interliber, štreberica Ana iz menadžmenta prisjetila se ovog slučaja.

"Tri godine grozomorno je puno vremena i za normalna čovjeka, a kako li je tek ovisnicima", započela je.

"Što želiš reći?", Vanja će.

"Možda bi ga mogli pronaći i vidjeti što je danas s tim sirotim čovjekom? Tko je uopće razgovarao s njim prije tri godine?"

Svi se zgledaše.

"Ja sam razgovarao", podigao sam ruku, "Bijaše to jedan od mojih posljednjih terenskih zadataka, poslije toga prebačen sam u arhiv."

"No, krasno, mogao bi mi onda pomoći da pronađem tog tipa i razgovaram s njim, ha?"

Ne rekoh ništa.

"Onda, želiš li pomoći Ani? Ili ne želiš?", Vanja će nervozno.

"Dobro, ali nikaj ne obećavam. Možda ga nećemo pronaći, pod mahovinom vremena i kamen se u prah pretvori, a gdje ne bi slabašno biće."

"Vrijedi pokušati", zaključi Vanja, "zemite si još Martinu za svaki slučaj."

 

Sutra ujutro Ana, Martina i ja sjedili smo i srkali čaj od blagotvorne mješavine raznog bilja. Teška zagrebačka kiša padala je nemilice. Ana je slagala svoje stvari po stolu, uzimala jednu po jednu, glancala ih krpicom od jelenje kože i opet vraćala u ruksak.

"Kaj će ti busola?", priupitala je Martina listajući Gloriju.

"A što ako se izgubimo u jednom trenutku?"

"U Zagrebu smo."

"Pa što s tim, i u Zagrebu se čovjeku mogu pošemeriti strane svijeta, Martinice."

Martina zakoluta očima: "Vidim, ponijela si i torbicu s priborom za prvu pomoć?"

"Neka nje", Ana potapša torbicu.

"I Uvod u fiziku katastrofe, švicarski nož, paketić dvopeka i još mnogo toga?

"Bome jesam, Xeno – princezo ratnice. Onda, arhivaru naš, jesi zvao lika?"

"Nemam njegov kontakt?"

"Zanimljivo! I kaj sad?"

Uzdahnuo sam: "Poći ćemo u Dubravu i pokušati ga zaskočiti doma."

 

Sjeli smo u službeni Booksin Audi SQ5 TDI.

"Gdje točno u Dubravi, majstore?", Martina uključi navigacijski uređaj.

"Cvičekov odvojak 306."

Sve do stadiona Ana je pjevušila Adios amigo Ive Robića, a onda je Martina pustila Rammstein. Nebo se zamračilo kao da je netko gore pobio gomilu divovskih oktopusa. Učinilo mi se da čujem riku slonova iz zoološkog vrta, a već u sljedećem trenutku sve je prekrio gromoviti vokal Tilla Lindemanna:

Auf den Wellen wird gefochten
Wo Fisch und Fleisch zur See geflochten
Der eine sticht die Lanz' im Heer
Der andere wirft sie in das Meer…

(nastavlja se)

foto: Snugg LePup

POVRATAK NA VRH STRANICE