Petak
15.04.2016.

Povratak građanina Damjana




Extra_large_povratak
Foto: icandidyou / Flickr
A+ A-

"Točno kako sam se i pribojavala", frknula je Ana iz officea, zgrabila svoj kaput i klisnula van.

"Što to, Anči, što se događa?", dr. Draguljče cupkala je za njom poput vižljasta asistenta na odsjeku za muzejistiku.

Vani, ispred kombinata, bijaše kao na proštenju u Ludbregu. Otprilike pedesetak gostiju naguravalo se na klupicama i oko njih. I svi pričahu uglas i otpijahu mlačne kavice, prelistavahu skripte i modne časopise. Unutra još i veća gužva.

"Kako što", obrecnu se Ana na priju živčano puneći svoju lulu od ružina drveta, "postali smo IN, ta vidiš li sve ove ljude ili hoćeš da ti posudim očale?"

"Ma to je samo uobičajena proljetna vreva."

"Vreva jest jednako – IN, kamo nek sjednem u vražju mater?"

Booksini gosti razmiljeli su se i oko spomenika i po klupicama u parkiću, posvuda. Bijaše ih u tolikom broju da se ni mali Martićevci više nisu imali gdje igrati trule kobile i drugih igara.

Nadstojnik Lućano također je doklamzao na sunce. Za razliku od Ane – on se slavodobitno cerio češljajući brkove i bradicu. Još malo, mislio je, i Martićeva se bu prometnula u novu Špicu. Ipak, nije baš sve teklo onako glatko kako je predmnijevao. Nedostajalo je ljudstva. Mateji je već pridružio tri konobara u popodnevnoj šihti, ali najgore je bilo na klupicama. André očigledno nije mogao sam zavesti red, pa je sve češće dolazilo do naguravanja, ružnih riječi i katkad bogami i do omanjih tučnjava. Valjalo je sazvati hitan sastanak.

***

Pametno kažu naši ljudi – na dobro se lako naviknuti. Kako se kombinatska kasica-prasica stala puniti, tako su se i radnicima kombinata vraćale stare navike. U zapuštenom vrtu, na koji više nitko nije mislio, počeli su se leći ježevi, voluharice i druge štetočine. Na sastancima nitko više ne pije česmovaču, već samo vrsne pjenušce, a umjesto jeftina smokija – brsti se skup kavijar s kaspijskog priobalja.

"Onda, što nam je činiti, kako riješiti problem kronična nedostatka redarstvenog osoblja?"

"Prosim riječ… hik…", javila se Ana u čijem nosu igrahu šampanjski mjehurići, "vratimo Damjana iz lječilišta, to je …hik … pardonček, to je bil redar, jesen ti bingulicu…"

Nastupila je teška tišinčina. Premda malo nacvrcana, Ana je govorila istinu i svi su znali da je tomu tako. Ali što učiniti po tom pitanju? Od velikog posrnuća na dodjeli nagrade Limenko, Damjanu se sve pošemerilo i već je mjesecima boravio u Banji Koviljači – mjestu odakle se usplahireni literati rijetko vraćaju u stvarnost.

"To je bil redar… hik-hik…", Ana je lupila šakom po stolu napasno prekinuvši muk, "figura, jebate… hik… pojava!"

Bzzzz-Bzzzz – zazujao je elektricitet u officeu i u taj čas materijalizirala se pred očima začuđenih svatova – bivša premijerka Bookse, Mika. Slika nije baš bila u HD rezoluciji, kužilo se da to nije prava Mika, malo se čak i vidjelo kroz nju, ali je svakako zvučala kao ona.

"Lijepe li družine, šta tu kukate ko babe narikače! Damjana lako možete namamiti, a mamac vam je faktički pred nosom…"

"Ali što to…", zaustio je Lućano.

"Čekaj nek ja završim, sokole, znači – ako stavite pravi komad sira, miš će doć. Kužite?"

"Jep… miš bu došel, kužimo, za dobar komad sira… hik… i ja bi stala u red."

Bzzzz-Bzzzz – praćen plav'častim munjicama Mikin hologram polako se izgubio u nikaj. Samo je još miris sumpora pomiješan s mirisom Chanela No. 5 podsjećao na njezino nedavno ukazanje.

***

Ono što razlikuje Nadstojnika od obična čovjeka, brži je i kreativniji rad moždanih vijuga. I bolje čizme, ali ovo s vijugama je važnije. Elem, tek što se Mika vratila u svoj paralelni svemir, Lućanu je zasjala žarulja iznad glave. Raspustio je sastanak i pohrlio k laptopu. Na stranicama EU-a pronašao je mnoštvo kulturnih projekata, a među njima i željeni link, te aplikaciju koju je valjalo čim prije ispuniti.

***

Tri dana poslije Nadstojnik Lućano, Ana iz officea i dr. Draguljče stajahu na dolaznom peronu Autobusnog kolodvora u Zagrebu. Bijaše još rano jutro, oko pol 12, i kolodvorske vrane još su drijemale gore visoko na čeličnim gredama. Baš kao da je razumjela svečanost i tugaljivost trenutka, kiša je rominjala stvarajući varljiv jesenji ugođaj.

"Gledajte, onamo, dolazi!", kliknula je dr. Draguljče.

Bus Koviljača-Transa taljigao je polako prilazeći peronu. Posljednji među putnicima izašao je sablasno mršav čovac s kartonskim koferom, u zgužvanoj odjeći i zbunjena, unezvijerena pogleda koji kao da traži nekaj, a ni sam ne zna točno kaj.

"Građanine Damjane, ovdje smo, kako si putovao", Ana će.

"Ermh, dobro vas našao, ta niste morali po ovoj rominjači…", Damjan se slabašno rukovao sa starim kolegama, te predao svoju otužnu prtljagu snažnoj dr. Draguljče.

Već su dobrano odmaknuli, Ana i Damjan naprijed, a Dunja i Lućano za njima.

"I? Kako si ga uspio nagovoriti?", ljubopitljivo će dredloksašica s diplomom doktorice za pitanja prikupljanja artefakata nezavisne kulture.

"Nominirao sam ga kao našeg predstavnika na Kongresu manje poznatih europskih literata što će se na jesen održati u nekom od Kaštela, možda baš Šućurcu, a kud ćeš manje poznatijeg pisca od građanina Damjana."

"Ali, pa on osim Bakine gibanice nema nikaj drugo!"

"E, pa u tom grmu i leži zec, Damjanova snaga je u njegovoj slabosti, nema ga, ne vidiš ga – a tu je, kužiš?"

"Ne, ali kaj, Damjan je vrhunski redar i to je najvažnije, već mi je dosta nemilih scena ispred Bookse."

"Točno tako."

Četvorka iz kombinata lagano je marširala ka svojem sjedištu u Martićevoj 14d. Kiša je cijelo vrijeme nemilice škropila po njima, sitna, gotovo nevidljiva kišica, a opet – smoči ti škrlak.

***

F.B., 15. travnja 2015., Zagreb

POVRATAK NA VRH STRANICE
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu. Hvala što prihvaćate kolačiće i pomažete portalu!