Čovjek, to pomalo umišljeno biće sklono pretjerivanju i kinđurenju, stavio je pred sebe mnoge zadaće. Neke od njih smo riješili. Bilo je uistinu velebnih izuma, ali ruku na srce – barem 50% njih obilo nam se ili će nam se tek obiti o glavu. Od pitanja na koja još uvijek ne pronađosmo odgovora tri su najvažnija:
1.) Kako od neplemenitih metala i bižuterije načiniti zlato ili barem srebro?
2.) Kako dosegnuti besmrtnost, ili ako već ne besmrtnost – kako produljiti prosječan ljudski vijek s današnjih bijednih 75 na 150 ili 300 godina?
3.) I treće, možda i najvažnije, kako jednom za svagda prognati pisce iz književnosti?
Pozabavimo se malo trećom stavkom. U jednom trenutku silno se pretjeralo s opismenjavanjem i to je, kao što znamo, dovelo do mnogih problema. Koncem pedesetih godina prošlog stoljeća iz znanstvenih krugova stižu prva upozorenja: kod ne baš zanemarivog dijela pismenog stanovništva uočili smo želju za književnim stvaralaštvom!
Budemo li sjedili prekriženih ruku situacija će izmaknuti kontroli, govorili su.
Kao i mnogo puta prije, nismo reagirali dok je još bilo vremena i stvar, jasno, izmiče kontroli. Svi se najednom žele okušati na književnom polju. Pošast se širi na sve slojeve stanovništva, rađaju se novi stilovi, žanrovi i podžanrovi. Rečenice bivaju sve kraće i grublje, a za lijepe rime u poeziji kao da više nitko i ne mari.
Sve do raspada Jugoslavije na ovim našim prostorima stanje je koliko-toliko pod kontrolom. Početkom devedesetih i ovdje kola kreću nizbrdo. Brana je popustila i pisaca je svakim danom sve više. Objavljuju im knjige, pokreću se brojni književni časopisi i festivali, rečenice bivaju sve kraće i sirovije, a lijepe rime u poeziji malo tko šljivi.
Početkom milenija, točnije u zimu 2004., u prostorijama KK Booksa, mala, ali hrabra grupica građana kreće u akciju. Među viđenijim članovima je i naša Mika. Prikupljaju se sredstva i već u veljači 2005. započinju rad na razvoju računalnog programa koji će sam proizvoditi lijepu književnost. Posao je mukotrpan, no plan je za Booksin deseti rođendan predstaviti beta verziju softwarea nazvanog WERTHER.
Godina je 2008., prvi dan proljeća. WERTHER 0.8875 proizvest će prvu rečenicu. Mika svečano lupa ENTER i rečenica se učitava: "Pšenica boje zlata povijala se pred njezinim očima kao da pleše u slavu sunca i skorašnje žetve."
Pjenušac je otvoren. Prvi i do danas posljednji.
Poslije ovog obećavajućeg početka uslijedili su problemi. U svakoj novoj inačici WERTHER već u drugoj rečenici grubo skreće u stvarnosnu prozu. Do konca 2010. dr. Ostojić i još dvoje književnih teoretičara potpuno obeshrabreni napuštaju tim. Mika je od puno čvršćeg materijala. Povezuje se sa sličnim timovima koji djeluju u Beču, Budimpešti, St. Louisu, Nantesu, Omišu, St. Petersburgu i drugdje. Posvuda imaju slične probleme. Počeci odišu ljepotom i smirenošću, a odmah potom rečenice bivaju sve kraće, grublje i sirovije.
U WERTHER-ovu bazu podataka ubacuju se djela Pierrea Corneillea i drugih klasicista koje krasi uzvišen i dostojanstven stil. Avaj, nigdje pomaka.
U posljednjoj inačici testiranoj koncem ljeta 2014. WERTHER-ova prva rečenica glasi: "Sjedili su na smaragdnozelenoj livadi posutoj dukatima maslačaka drske ljepote."
A dalje – katastrofa:
"Iznad obližnjeg brda navlačio se jebeno crn oblak koji nije obećavao ništa dobro. Sranje, pomisli Miran."
Poslije ove kalvarije tim se povlači na tajnu lokaciju. Na svaki upit u vezi WERTHER-a, Mika odgovara prijetećim mukom. Vrijeme je saveznik hrabrih i upornih. Prije ili kasnije strojevi će zamijeniti pisce.
Isto tako ljudi nisu vjerovali da će svanuti dan kad nam više neće biti nužne usluge prevoditelja. A onda je došao Google Translate!
F.B., 10. travnja 2015., Zagreb
foto: Tom Blackwell
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.
