Petak
04.01.2019.

Ostavština




Extra_large_nadstojnikov_dondrejperski__krlak
Nadstojnikov dondrejperski škrlak
A+ A-

Igrati Čovječe ne ljuti se na Nadinternetu vrlo je relaksirajuće. Nadinternet je isto što i Internet, samo što kao Nadstojnik imaš mnoge prednosti u odnosu na obično pučanstvo. Konkretno u ovoj drevnoj igri Nadstojnik Luciano je odmah na početku partije imao dvije figure u kućici što mu je, dakako, znatno uvećavalo šanse da na kraju pobijedi. Bilo bi krajnje neumjesno i nepametno kada bi čovjek na njegovom položaju morao startati od nule i tako se nepotrebno izložiti pogibelji da izgubi od plebejaca.

Posljednjeg dana mandata Nadstojnik Luciano osamio se u svom uredu, dangubio na Nadinternetu i razmišljao o završnom, pozdravnom govoru koji je nakanio održati prije nego što zauvijek napusti prostore najpoznatije literarne ubožnice u ovom dijelu Unije.

A što bi uopće mogao reći u takvom jednom delikatnom trenutku? Možda nekakve lijepe riječi? Na primjer: "Dragi podanici, od svakoga od vas naučio sam ponešto."? Izgledalo bi to kao loša šala. Raspjevana žaba istine ležala je na posve drugom lopoču – naime, cijelo vrijeme oni su učili od njega, što je i normalno. Svašta je morao istrpjeti u toj Booksi. Ta nisu li ga baš ti ljudi, s notornom Anom na čelu, doveli na sam rub očaja besramno slaveći dodjelu Nobelove nagrade za književnost onom trubaduru iz Dulutha u Minnesoti!? Valjalo je tih dana smoći snage i odlučnosti, te lupiti šakom po stolu i reći: "Helou, ovaj Dylan nije književnik!"

Dobar i popustljiv preko svake mjere dopustio im je da svatko iskaže svoje mišljenje u stvarima književnosti i svega ostalog. A je li to bilo pametno? Pa baš i nije – koliko puta su, i to u istom tjednu, na portalu iznosili potpuno oprečne stavove o jednoj te istoj knjizi ili kakvoj drugoj pojavnosti! Gospodo draga, nije to demokracija, već najobičniji metež – bolje bi bilo da su kao kolektiv uvijek i u vezi svega izlazili s jednim, čvrstim stavom. Booksa misli da ova knjiga nije dobra ili Booksa misli da ova druga nije čisto gubljenje vremena. Kako će se, boga ti, književnik opustiti ako ga danas kuješ u zvijezde, a već sutra ga zvekneš toljagom po glavi?

Ali, eto, očigledno je predobar i onda dopusti raznorazne manje inteligentne procese. Nije bilo lako jezditi tim nemirnim morem književno-klupskog života. Te književne večeri, te budoari, striptizi, festivali, te razjareni kritičari, pa onda još i book-klubovi, birtija i birtašenje – tisuću vrsta kava i čajeva… Milijun zadaća bilo je na njegovim nadstojničkim plećima.

Iza njega ostat će uređena redarska služba i činjenica da su svađe i tučnjave oko mjesta na klupicama svedene na minimum. Ostat će i tim literarnih eksperata koji su barem pokušali razbistriti određene književne misterije i zagonetke. Što još? Pa da, u nasljeđe ostavlja silno važan arhivsko-povjesničarski odjel. A tko je, ako ne on – dopustio osnivanje Muzeja nezavisne kulture (štogod to bilo i čemu god služilo). Otvorio je vrata glazbenicima, ajde boga ti, pa u njegovom mandatu Booksa je priredila više koncerata nego Arena i Dom sportova zajedno!

Otvorio je ta ista vrata i poljoprivrednicima i pčelarima, pružio utočište hipsterima, te ljubiteljima francuskog jezika, putopiscima i stripašima, fotografima i glumcima.

Hoće mu li netko možda zbog svega toga podignuti spomenik u parkiću? Ili ga barem nazvati po njemu – Parkić Nadstojnika Luciana? Mogli bi utemeljiti književnu nagradu Lucian koja bi se dodjeljivala svakih 16 godina, a ne kako drugi to šibaju svake godine kao da je moguće dobiti kvalitetnu knjigu u svakoj bogovetnoj sezoni. Ma hajte, molim vas.

Ne, pomisli Nadstojnik Lucian gorko, po meni se možda ništa neće zvati. Što se tu može – bio sam ispred svog vremena. Jednog dana, u budućnosti, netko pametan će zavapiti: E, da nam je sad ovdje Nadstojnik Lucian. E, ali njega u tom trenutku više neće biti. Ljenčarit će negdje na kankunskim plažama i trusiti margarite jedva se prisjećajući slavnih i teških vremena.

***

Rani zimski sumrak dovukao se poput priprosta lupeža i Nadstojnik Lucian bio je spreman za izlazak. Još uvijek nije bio siguran što na rastanku reći, kakvu poruku poslati. Već je posegnuo za kvakom i kvaka bijaše hladna. Izašao je. Svi su nešto radili pognuti nad svojim laptopima.

„Kašlj… kašlj…" pokušao je prenuti ih, ali nitko ni da glavu digne.

Ostavio ih je obuzete poslom i tiho izašao. Vani, u svojoj zimskoj redarskoj uniformi, cupkao je redar Damjan.

„Svjetlosti, pogledajte, sniježi!"

Nadstojnik baci pogled u olovna nebesa i uistinu, pahulje lijeno kovitlahu nad gradom. Kao dječarac mislio je da to netko odozgo prosipa guščje perje iz jastuka.

„Bogami, Damjane, sniježi…" dometnuo je.

Još neko vrijeme šutke su i s gotovo očinskim odobravanjem promatrali taj prizor. Banda pučkoškolaca dotrči u parkić. Pripremali su grude i domalo, kao i svake zime, osut će paljbu po Booksi. Nadstojnik Lucian već je odmakao daleko niz Martićevu. Snijeg se lagano taložio na njegovu otmjenu dondrejperskom škrlaku.

***

F.B., 4. siječnja 2019., Zagreb

 

foto: davidd

 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu. Hvala što prihvaćate kolačiće i pomažete portalu!