Olimpijske igre ispred Bookse

Olimpijske igre u Rio de Janeiru zasjenile su čak i Booksin prvi radni dan nakon predugog i zamornog godišnjeg odmora. Hrvatske sportašice i sportaši mogu se već sad pohvaliti rekordnom žetvom odličja. Posljednja u nizu je Sara Kolak, cura iz Ludbrega hitila je koplje na 66 metara i 18 centimetara i ubrala zlatnu kolajnu! Bravo, čestitamo!

Dunji Draguljče koja se upravo vratila s hipsterskih putešestvija po Bugarskoj, to s nahitavanjem koplja učinilo se kao ne baš pretjerano komplicirana disciplina. Osokolili smo je neka se onda i sama okuša kad već misli da je lako.

"Vrlo rado bih se okušala, samo kad bi imali koplje."

Ana iz officea proroštala je malo ispod šanka i pronašla pravo pravcato natjecateljsko koplje koje je tko zna tko od naših gostiju zaboravio i nikad se više nije vratio po njega: "Evo ti koplje!"

Dunja je preneraženo gledala u Anu koja je stajala tamo s kopljem i cerila se: "Mah, pa sad baš i nisam raspoložena, mislim da mi je šećer pao…"

"Evo ti ga tu, izvoli", Nadstojnik Lućano sagnuo se, podignuo vrećicu smeđeg šećera s poda i dodao ga nekadašnjoj kustosici Muzeja nezavisne kulture.

Dunja je sasula šećer u šalicu i srknula gutljaj-dva čajeka: "No, dobro, onda idemo u park, ali ne želim sama hitati."

Kržljava, kratkovidna čeljad iz Bookse mladost je protraćila na literarnim vrištinama – daleko od sportskih borilišta, ali na krilima olimpizma svi su najednom poželjeli okušati se u raznim disciplinama. U čast Sare Kolak krenulo se s nahitavanjem koplja. Bojazan da će park ispred Bookse biti prekratak raspršila se već nakon uvodnih nekoliko hitaca.

U prvoj seriji hvalisava Dunja hitila je koplje na mizernih 8 metara i 2 cm. Nespretna Mateja zamalo se samoubila – bacila je koplje uvis i jedva umaknula kad se ovo sjurilo ravno na nju. Najbolje rezultate zabilježili su Nadstojnik Lućano, A. Perković i Ana iz offica čiji su hici letjeli debelo preko 12 metara. U posljednjoj, trećoj, seriji pobjedu je nenadano odnio Booksin literarni istražitelj André s daljinom od 15,55!

Druga disciplina na prvim Olimpijskim igrama ispred Bookse izazvala je brojne kontroverze. Nadstojnik Lućano predložio je natjecanje u bacanju loše literature u dalj. Ana iz officea i redar Damjan odbili su sudjelovati nazvavši ovo divljačkim, neciviliziranim i sramotnim natjecanjem.

"Knjige ne smijemo hitati, pa ma kako one loše bile", srdila se Ana, "Kakav primjer dajemo dječici!?"

Zaludu. Većina je ipak pristupila borilištu. Natjecanje je izvrsnim hicem otvorio Nadstojnik Lućano. Svoju omraženu knjigu – Krik i bijes Williama Faulknera ispalio je na 36 metara i 77 cm! Bilo je to dovoljno za srebrno odličje. Raspoložena Dunja osvojila je broncu hitivši Alkemičara P. Coelha 21,16. Zlatom se pak okitio A. Perković koji je s gnušanjem bacio 50 nijansi sive na svemirski dalekih 46 i pol metara! Bravo za našeg dugogodišnjeg suradnika Antea!

Poslije dvije discipline natjecatelji su već bili na rubu potpunog psihofizičkog posrnuća, pa ih se moralo pustiti na dvosatnu rekuperaciju uz čaj i kekse.

U kasnopopodnevnim satima održano je i najteže natjecanje Olimpijskih igara ispred Bookse – Čežnja za Nobelovom nagradom i drugim velikim književnim priznanjima. Zbog velikog broja prijavljenih natjecatelja morala su se održati čak tri kvalifikacijska kruga. Časni sud imao je pune ruke posla – neki od natjecatelja čeznuli su u biti za kakvomgod slavom i zbog toga odmah bili diskvalificirani. Uslijedile su žalbe, pa žalbe na odbijanje prvih žalbi, na koncu – nerado to uopće spominjemo – neki su morali biti fizički udaljeni s borilišta.

Za Booksu je u ovom iscrpljujućem sportu čeznuo naš redar Damjan. Znali smo da je dobar, ali i to da je njegova čežnja malo splasnula nakon boravka u Banji Koviljači, pa smo u pripremama raspirivali njegove čežnje plam na najjače. Priželjkivali smo, priznajemo, bilo kakvo odličje – a potajno se nadali i onom najsjajnijem.

Prije finala Nadstojnik Lućano rekao mu je velike riječi: "Izađi i bori se, tvoja čežnja duboka je i ganutljiva, a sad idi i čezni. Bez zlata se ne vraćaj!"

Sve ostalo je, što bi rekli, povijest. Tog popodneva čežnja redara Damjana za Nobelovom nagradom i drugim velikim književnim priznanjima na trenutak se spojila s nebom. A što bi bilo, pitamo se, da se još i valjano pripremao. Bravo za našeg Damjana – bude li ovako čeznuo, za četiri godine mogao bi otpuhati i samog Franzena!

F.B., 19. kolovoza 2016., Zagreb