O budućnosti pisane riječi u RH, i šire

Zadrt čovjek prijeći će rijeku ili dvije, ali na koncu će se utopiti – drevna je ovo vijetnamska mudrost i u književnom kombinatu duboko smo svjesni kako je tomu uistinu tako.

Ana iz officea i Nadstojnik Lućano, kao kolovođe dvaju suprotstavljenih frakcija u slučaju Dylan, pružili su jedno drugom ruku pomirenja. Ana je rekla – "Ma dobro, priznajem, možda u ovom trenutku postoje književnici koji su čitaniji i utjecajniji od Dylana."

Nadstojnik Lućano velikodušno je uzvratio: "Možda i ne postoji, ta tko sam ja da propitujem odluke Akademije."

Potom su pred svima potpisali Sporazum o nenapadanju i dokument kojim se osniva Booksino specijalno vijeće prosuditelja pisane riječi (BSVPPR) koje će od dana formiranja rješavati sve sporove vezane uz pitanja književnosti, likovne umjetnosti, grnčarstva, eksperimentalnog filma i mnogih drugih područja umjetnosti i filozofije. Na taj način osigurao bi se mir u kombinatu i više nikad ne bi morali gledati nemile scene kakvima su stanovnici Districta svjedočili u vrijeme Dylanskih nemira.

Bio je to dirljiv i značajan čin! Potpisani sporazum od velikog je povijesnog značenja kako za budućnost kombinata, tako i za budućnost cjelokupne svjetske književnosti. Dunja Draguljče nije mogla suspregnuti suze radosnice. Ovom prigodom plasirali smo na tržište dvije potpuno nove vrste kapućina na kojima planiramo zgrnuti gro sredstava nužnih za rad kombinata u narednom polugodištu. Nigdje drugdje u gradu nećete naći ovako vrsna kapućina, a naročito ih nigdje nećete naći po tako smiješno niskim cijenama kao kod nas.

Nakon svečane zakuske vratili smo se mnogim zadaćama koje čekaju. Među ostalim u tijeku je izrada nacrta važnog dokumenta kojega kanimo poslati na adresu Ministarstva kulture u obliku pisma namjere. Sadržaj tog prevažnog dokumenta satkan je od naših promišljanja o budućnosti pisane riječi i njezinoj održivosti u vrijeme razvidno ogromne popularnosti društvenih mreža. Postavili smo određena pitanja i neka od njih su uistinu nelagodna, ali zato smo ponudili i brojna moguća rješenja. Zbog sramotno malog prostora kojim raspolažemo, ovdje ćemo podastrijeti tek šačicu smjernica. Evo, dakle, kamo bi trebalo krenuti kad je riječ o budućnosti pisane riječi:

1. U narednih šest do osam godina lijepa književnost kakvu poznajemo mogla bi nestati kao da je nikada nije ni bilo.

2. Dva su glavna razloga sveizglednog crnog scenarija iz prethodne točke: kroničan manjak književnika na domaćoj sceni (u ovom trenutku, po najnovijim istraživanjima, u RH od 1000 stanovnika piše njih tek 668,2 što je apsolutno nedovoljno) i premali broj literarnih i paraliterarnih statusa na Facebooku čiji sadržaj ide u dva smjera (citati iz znamenitih književnih djela i meme-huncutarije koje također imaju svoju literarnu težinu).

3. Odakle regrutirati nove skribente?

4. Najbolje prvo udariti na vrtiće, a odmah potom, u koordiniranoj akciji, i na pučke i srednje škole, sveučilišta, udariti na radnike, zemljoradnike, ući među celebrityje i tako redom – nema stališa iz kojeg nije moguće iscijediti određeni broj književnika.

5. Statusima na Facebooku valja žurno dati status književnog djela, jer oni to, ruku na srce, i jesu! Mnogi literarni snob zabrundat će ljutito na ovakve poteze, ali to je samo zato kaj je snob, pa od vlastitog snobizma ne vidi šumu!

6. Književnost je mnogo toga i naći ćemo je posvuda. Samo valja otvoriti oči i naćuliti ušesa! I ne biti uskogrudni snob!

7. Ukinuti lektiru u školama. Također ukinuti i programe kojima se želi poticati čitanje! Evo zašto: umjesto da djecu tjeramo u čitanje tuđih književnih djela – neka stvaraju svoja književna djela! A kako će ih, pobratime, stvarati ako moraju čitati? Znači – oslobodimo vrijeme i prostor za kreaciju!

8. Trebaju li nam onda tolike knjižnice? Ta samo u Zagrebu ima ih na bacanje! Dio tih prostora dodijeliti prevažnim kulturnim čimbenicima – primjerice Booksi! Dio iznajmiti ugostiteljima – premalo je ugostiteljskih objekata u gradu, a znamo koliko su kafići važni za psiho-fizičko-literarni razvoj mladog čovjeka.

9. Pri najavama novih književnih djela valja što više rabiti izraze kao što je, primjerice – Dugo očekivani novi roman Marka Markovića. Mnogi nakladnici to već i čine, ali pritom ne idu u širinu, ne pojašnjavaju tko to tako dugo očekuje njegov ili njezin novi roman!? Roditelji, par prijatelja, supružnik ili pak cjelokupna društvena zajednica?   

10. Popratni tekstovi na koricama knjiga šturi su i nedovoljno slave književno djelo i njegova stvoritelja! Umjesto – 'Novim romanom Marko Marković (ili Afrodita Afroditanović) još jednom se potvrdio kao jedna od najvažnijih kotrljajućih gromada domaće literarne scene' masu bi efektnije bilo staviti 'Novim genijalnim romanom Marko Marković staje uz bok velikanima pisane riječi kao što su Balzac, Bob Dylan ili Simon & Garfunkel, a u mnogim ih segmentima i nadvisuje! Kad mu dogodine u ranu jesen zazvoni telefon neka se nitko ne začudi ako pozivatelj bude iz Stockholma!'

11. Riječ-dvije i o književnim kritičarima. Naša književna kritika uglavnom surađuje, no još uvijek u njihovim redovima opažamo džepove otpora i na to valja otvoreno ukazati! U današnje vrijeme napisati nekom lošu kritiku odraz je bezobrazluka tog i takvog kritičara i više prokazuje njega samog, nego autora na kojeg nepravedno nasrće! Netko je napisao cijelu knjigu i ti ga, majkoviću, ocrnjuješ!? Pa što ti je? Književni kritičari sami će morati prepoznati takve elemente u svojim redovima, te se žurno i odlučno distancirati od njih.

12. Ministarstvo kulture određeni dio sredstava mora preusmjeriti prema običnom pučanstvu i novčanim poticajima osigurati barem 120 duša na svakoj književnoj večeri. Svi moraju surađivati i svima bu bolje – tako treba razmišljati!

13. Morat će se učiniti i određeni rezovi. Od krucijalne je važnosti otpustiti sve urednike iz svih nakladničkih kuća. I 90% lektora također! Ne govorimo ovo zato što imamo nekaj protiv njih. Svaka njima čast, ali u borbi za održivost pisane riječi naprosto je važno udaljiti, onemogućiti sve remetilačke i usporavajuće faktore, a urednici i lektori to nažalost jesu. U mnogima od njih prepoznajemo literarne snobove koje taj snobizam nagoni da se ponekad sadistički odnose prema piscima.

14. Također, ako želimo dobro književnosti i književnicima, jako je bitno da Nadstojnik Lućano, osvjedočeni prijatelj lijepe književnosti, ne mora svake četiri godine trošiti energiju na takozvane demokratske izbore u KK Booksa. Neka bude doživotni Nadstojnik – uštedjeli bi na taj način masu novaca, a također i živaca.

15. Broj književnih nagrada koje se u RH podijele tijekom jedne godine skaredno je nedovoljan. Kako drugačije objasniti da još uvijek imamo objavljivane autore koji nikad nisu dobili ni jednu nagradu!? To nema nikakvog smisla i jako je obeshrabrujuće za mladog skribenta živjeti s pomišlju kako postoji mogućnost da za života neće biti ovjenčan nekom od nagrada. Pa pođite od sebe – bi li se upuštali u nekaj, trudili se i na kraju dobili šipak od ovce?

***

F.B., 4. studeni 2016., Zagreb