Petak
25.08.2017.

Nadstojnik na Siciliji




Extra_large_armadillos
armadillos (foto: Sampo Sikiö / Flickr)
A+ A-

Flamingosi na napuhavanje preplavili su Dalmaciju, afrički toplinski udari dolazili su jedan za drugim poput opomena za neplaćene račune, a žitelji najčuvenije literarne ubožnice u ovom dijelu europćanskog kraljevstva razmiljeli su se svijetom u potrazi za jeftinom zabavom. Sam Nadstojnik zakračunao je vrata Bookse i poslao ljude na kolektivni godišnji odmor.

Zamjerao je sebi takvu dobrotu i širokogrudnost, ali što da radi – blag je i duševan čovjek. Duge, vrele dane kanio je provesti proučavajući zapise Friedricha Sokolara, bavarskog vlastodršca sklonog vinu, filozofskom promišljanju i lovu na sitniju divljač. Stara poslovica kaže – uči od onih koji su umjeli desetljećima opstati na tronu – no Yvette Petrova, vlasnica lanca plesnih škola po Hrvatskoj i Sloveniji, zaručnica časnog Nadstojnika, imala je posve druge planove.

"Molim te, Luće, spakiraj peraje, svoj švicarski nož i sve ostalo, idemo na godišnji", rekla je gledajući ga pogledom broj 6 koji nije trpio isprazne rasprave.

Nadstojnik je duboko uzdahnuo. Odložio je drugi tom zapisa Friedricha Sokolara Premudrog i stao pakirati svoje stvari za godišnji odmor. Onda je skočio do papirnice u Frankopanskoj i kupio rokovnik, dva guščja pera i mastilo. Nakanio je bilježiti misli koje su mu se svakodnevno rojile u glavi poput tisuću uragana, ali ne samo misli – već i dogodovštine koje ga, nema sumnje, čekaju.

Na ovom mjestu podastrijet ćemo tek jedan mali dio tih dragocjenih dnevničko-filozofskih zapisa.   

DNEVNIČKO-FILOZOFSKI ZAPISI NADSTOJNIKA LUĆANA DOBROSTIVOG:

Zaputili smo se na Siciliju, otok okupan suncem i krcat poviješću kao što je šipak krcat košticama. Yvette je u pravu, Coldplay bi lako mogao biti najgori popularni bend svih vremena. U svakom slučaju kod mene su potrošili sve kredite. Sve do Napulja slušamo Beyonce, Demi Lovato i domaće izvođače kao što su Krešo Bengalka, M.O.R.T. i Divlje jagode.

Napulj. Grad u kojem življahu veliki umjetnici poput Enrica Carusa i Diega Armanda Maradone. Yvette je otišla u obilazak nekih znamenitosti. Ja sjedim u hladovini, na terasi malog kafića, na Piazzi San Gateano, krijepim se kvalitetnim napuljskim vinom i razmišljam o životu. Da sam muha ili vilin konjic baš se i ne bih naživio, ali eto, na sreću ja sam Nadstojnik, već sam dugo tu i tko zna kaj me tek čeka. Mogao bih pustiti velike mustače i bradu, baviti se streličarstvom i aikidom. Sve opcije su otvorene.

More je nemirno, objedujemo s kapetanom Moltisantijem odmarajući oči na tom plavetnilu beskrajnom. Sicilijanac je i već trideset godina zapovijeda ovim brodom. Predlaže nam neka obiđemo neka mjesta na koja nas neće odvesti nijedan službeni turistički vodič.

I eto nas na otoku sreće zvanom Sicilija. Po kapetanovu naputku pronalazimo krčmu u sumnjivom dijelu Palerma. Naš vodič, Luca Brasi, čovjek je možda ne oku ugodan, ali ja mu vjerujem. Yvette je sumnjičava. No takva je po prirodi.

"Slušaj, Luće, ja ću ostati u apartmanu, ovdje u Palermu – a ti ako već želiš samo hodi s tim Moltisantijevim pajdom, pa ako te opljačka i zatuče toljagom – nemoj se poslije meni žaliti."

"Haha, ti i tvoje crne misli, no dobro – ostani, ja idem vidjeti stvarnu Siciliju", rekoh.

Gospodin Luca Brasi mučaljiv je čovac, pa se, uglavnom ogrnuti tišinom, vozimo u unutrašnjost. Na koncu dolazimo do tog sela. Nigdje ni žive duše.

"Gdje su svi?"

"Tu su", kaže vodič.

Na samom kraju sela veliko je imanje.

"Evo", kaže moj suputnik, "ovo je ta kuća – a ovdje je razbojnik Roberto de Niro na pravdi Boga zaklao starog, dobrog don Ciccia."

Neko vrijeme stojim tamo udišući sicilijanski zrak bremenit mirisom limuna, rogača i mučne povijesti koju, očigledno, tumačimo svatko na svoj način. Onda sam okinuo par selfija, pa krenusmo dalje.

Raslinje se prorijedilo i napokon stigosmo na rub pustinje Medolino koju nećete pronaći na Google Maps. Luca Brasi pričekat će me u restorančiću motela Baggio. Kroz pustinju, kako običaji i nalažu, zainteresirani moraju sami proći i to pješice. Opasan je to put, no spreman sam na sve – na šanku dadoh da mi u termosice dotoče mrzlog pjenušca, pa krenuh. Na kraju tog negostoljubivog krajolika koji se proteže dobrih 1700 metara u nigdinu, uz samo tri usputna odmorišta, nalazi se nastamba u kojoj živi mudrac Del Piero. To mi je motivacija, želim razgovarati s tim mudrim čovjekom – možda će mi dati kakav dobar savjet, dometnuti koju duboku misao or something.

Klipšem s ruksakom na leđima. Sicilijansko sunce nemilosrdno je baš kao i ono zagrebačko. Osjećam kako polako gubim snagu. Svako malo zastajem, a hlada nigdje, potegnem gutljaj-dva pjenušca i hrabro koračam dalje. Pustinja Medolino možda nije najveća na svijetu, ali je surova kao sam pakao. Nadomak prvog odmorišta na putu mi se ispriječi mrgodan škorpion. Vugni se, povičem srdito, ja sam Nadstojnik – pusti me proć. Drski zglavkar ni da čuje, samo uperi svoju otrovnu bodlju prema meni. Raspalih ga štapom tako da je odletio dobrih tridesetak metara. Inače nisam grub prema životinjama, no ovaj prijan sam je tražio kavgu.

Nakon trećeg odmorišta obuze me nekakva tjeskoba. Do kraja više nema ničega osim tog pijeska što se blesiće na suncu i zasljepljuje me. Pustinja Medolino i ja. To je to, tvrdoglavo hitam dalje. U daljini vidjeh autoput i automobile kako šibaju ovamo-onamo. Dobro je, pomislih s olakšanjem, blizu sam cilja. Pobijedio sam! A onda, poput snoviđenja, izroniše tri klupice usred ničega. Stajale su tamo, iste kao i one naše ispred Bookse, i na njima sjede dva tusta armadilla. Pomislih, ma to je fatamorgana, nije ni čudo nakon 1700 metara ovog pakla. Protrljah oči, ali klupe su i dalje bile tamo. I armadillosi na njima. Sjede šutke. Odakle armadillosi na Siciliji?

"Hej, armadillosi, šta se radi?", pozdravih.

"Evo, niš, čilamo. Ti si taj Nadstojnik iz daleke Martićeve?"

"Da, ali odakle znate?"

"Mi sve znamo, actually, to nam je posao."

"Kaj, sjedite tu i sve znate?"

"Tako je, hombre."

Armadillosi su svako malo ubacili po koji španjolski izraz. Po tom očiglednom vremensko-prostornom iščašenju naslutio sam da bi zapravo oni mogli biti mudrac Del Piero. Ili barem ovaj koji priča. Drugi je samo nezainteresirano sjedio i gledao u daljinu.

"Onda dobro", odlučih okušati sreću, "na čelu sam Bookse, glasovite literarne ubožnice, i pred nama je nova sezona, novi izazovi…"

"Si, si, propitujete granice stvarnosti i književnog stvaralaštva, javljate se na razne natječaje EU i slično, lijepo. Kako možemo pomoći?"

"Pa eto, htio bih otvoriti neka nova pitanja i onda ih dati znanstvenom timu na razradu. Imate kakvu ideju?"

"Apsolutno, ali to će te koštati 50 eura, gringo, u redu?"

Izvadih iz lisnice novčanicu i armadillo je u hipu pospremi.

"Dobro, želiš, dakle, otvoriti nova i važna pitanja, evo ti jedno: Je li pametno da su književni kritičari frendovi s mnogim piscima na Facebooku i čemu to vodi? Ima tu masu toga za razraditi, jesu li pametni takvi odnosi, ima li sukoba interesa, vidiš – pun kufer potpitanja."

Armadillo je u pravu! Klipšući natrag kroz pustinju Medolino osjećao sam se kao čovjek koji je upravo sklopio sjajan posao. Što i jesam, nikad bolje potrošenih 50 eura – kontroverzna Facebook prijateljstva kritičara i pisaca pitanje je koje valja dobro proučiti. Spavaš li mirno, Ivane T. i svi ostali Booksini kritičari!?

Put na Siciliju bio je pun pogodak. Svaka čast, Yvette!

***

F.B., 25. kolovoza 2017., okolica Palerma

POVRATAK NA VRH STRANICE