Na krilima vjetrušine

Dan je bio kao i svaki drugi siječanjski dan u metropoli. Zapuhao je sjeverac, Nadstojnik Lućano tražio je zaklon između zgrada i koračao Jurišićevom u svojim visokim nadstojničkim čizmama. Bijaše to korak čovjeka koji točno zna kamo će i što mu je činiti. Šesnaest metara iza njega kaskala je Alexandra W. koju nitko nije zvao po imenu, već – Ola. Predstojnica Booksina dopisništva u Krakowu malo je hodala, a malo lepršala na vjetru trseći se dostići Nadstojnika.

"F'kin shit, kakwa wjetruszina, pritzeckay me, Lutziano, pritzeckay me… odniyet cze me wjetar newolynitzu!"

Nadstojnik preko volje pričeka poljsko djevojče: "Uhvati me ispod ruke i ne puštaj, idemo – jen-dva, jen-dva, no, gdje ti je mladost k jarcu. Idemo, kako ide ono – Na Sljeme, na Sljeme, na Sljeeemee…"

"Noga wetz sama biyezi…"

"Eto, bravo, jedino kaj još ne kužiš zagorsku ekavicu. Dakle, ne kažeš 'biyezi', već 'beži', kapiši?"

"Bezy? Niye li to szrpszki, pane Nadstoynitzce?"

"Čini se kao da je, no zapravo nije. Zagorski jezik spoj je mnogih lepršavosti i jezičnih vratolomija koje je teško objasniti čeljadetu iz Poljske, ali i bilo koje druge zemlje."

Ola se, kao vrsna kroatistica, spremala na žučnu raspravu, no u tom trenutku izbiše na Trg i ona se ukopa na mjestu: "Szto ye owo, pane Nadstoynitzce? Swetoga mi Mariusza Lewandowskog, pa wi owdiye uszred grada imate szkiyaliszte!?"

Nadstojnik umorno otpuhnu: "Da, Ola, imamo skijalište u strogom centru grada. Takvi smo ljudi, volimo šaljive, zabavne sadržaje i katkad, očigledno, pretjeramo u svemu. Emotivan smo narod, što ćeš. Idemo sad, ne želim zakasniti kod klobučara na probu."

Krakowljanka, međutim, ostade u čudu gledati skijašku stazu pripravljenu za utrku legendi.

"Ta i mi smo emotiwan narod, ama owakwo neszto josz ne ucziniszmo. Odakle wam sniyeg?"

"To je više-manje umjetni snijeg. Dovukli ga kamionima, ima tu blizu deset tona lijepog snjegovića. U mnogim drugim gradovima snijeg odvlače iz grada, a mi ga, vidiš – dovlačimo. Nije li to štosno, priznaj."

"Pane, ne samo da ye sztoszno, owo je toliko bizarno, da ye szupercool. Preludy ste, yebo was patak, fakat. Kay yosz neczete smyzlit."

"Hm, ako ćemo pravo, ovu ideju popalili su nama iz Bookse. Još prošlo ljeto mi smo imali Olimpijske igre u Martićevoj. Dakako, skijalište je iz nekog razloga privuklo puno veću pozornost medija."

Ponajviše zbog Ole, Nadstojnik je na sastanak s klobučarom kasnio dobrih deset minuta. Gospodin Čišpek, dugogodišnji Lućanov šeširdžija s radnjom u Ilici – nadomak Britancu, nije tolerirao ovakve eskapade, no časnom Nadstojniku progledao je kroz prste. Posjeo ga je na stolac i pažljivo premjerio obim glave. Lućano je želio vrstan klobuk, nekaj između polucilindra kakvog je nosio Alex iz Paklene naranče i cilindra za bolju gospodu. Takav škrlak, i to još rađen po mjeri, bijaše skup, ali kako se već kaže – pogledaj čovjeku klobuk i odmah ćeš znati s kim imaš posla.

***

Za to vrijeme u Martićevoj 14d…

Dunja Draguljče baš se vratila s kratkotrajnog odmora i donijela iz Slavonije naramak vegetarijanskih kulena.

"Evo, samo navalite, ovo je prvoklasna roba."

Ana iz officea, redar Damjan i istražitelj André sumnjičavo su pogledavali navodnu deliciju.

"No, kušajte samo", nutkala ih je.

Ana iz officea uzela je komadić i dugo žvakala: "Od čega je ovo, majke ti?"

"Oh, ima svega – majčine dušice, soje, zeru bambusa, raznih začina i na kraju se doda i stručak sunovrata, bolji vegetarijanski kulen nećete naći odavde do Temišvara."

Svi su žvakali svoj komadić vrlo detaljno i dugo.

André se prvi odvažio i progutao svoj dio, pa se pogladio po trbuhu: "Huh, zasitno, meni je dosta."

"Baš zasitno, ja isto ne bi više smjela, od prvi prvog sam na dijeti, a ovo je… megakalorično", dometnula je Ana pomalo već sivkasta u licu.

Damjan nije ništa rekao. Samo je sjedio tamo i pognute glave stoički žvakao.

Sjeverac je zapuhao na najjače i u novonastaloj neugodnoj tišini čulo se kako ciči i zavija kao sto vražjih vukova. Shvativši o čemu se ovdje radi, Draguljče je uvrijeđeno zacendrala, dohvatila svoj đubretarac i pohitala van. Istog trena zloglasni zagrebački sjeverac dohvati krhku Slavonku i podiže je dobrih deset metara u zrak.

Na užas svih nazočnih, Dunja Draguljče letjela je gore poput kakve jamajčanske anđelice. Nastala je kuknjava i panika, Ana se prva pribrala i povikala. "Brzo, donesite laso iz officea i Miku pozovite!"

Mika 2.0 došla je s lasom: "Šta je ovo, bokte, šta radi ova tamo, odmah silazi dolje!"

"Shvatila je da nam se nije svidio njezin vegetarijanski kulen i uvrijeđeno pojurila van. Vjetar se pobrinuo za ostalo, tragedija na pomolu, eto", pojasni Ana.

"Pa trebalste se pravt da vam se đasvi, i šta ćemo sad? Dunja, silazi dolje, možeš li?"

Dunja je ozlojeđeno lebdjela gore: "Ne mogu sići, a i da mogu ne bi, neka me vjetar odnese – dosta mi je svega. Fuck you, mesožderi!"

"Drž te me", naložila je Mika 2.0 i vješto zavitlala laso pokušavajući naciljati Draguljče.

Vjetar bijaše prejak i to malo kaubojskog konopa nije bilo od koristi.

***

Dvanaest minuta kasnije…

U donjim sferama vjetar je malo oslabio. Nadstojnik Lućano i Ola probili su se do kombinata i imali što i vidjeti. Hrpa svijeta i vatrogasci gledali su u nebesa.

"Iszusze, pa to ye Dunya Dragulycze, czini sze da cze yu wjetruszina odniyeti u nepowrat!"

"Ta vidim i sam", srdito će Nadstojnik Lućano, "bilo je samo pitanje vremena kad će se ovakvo što dogoditi, život prožet vegetarijanizmom – drugačije i nije moglo skončati."

"Da", tužno će Ana, "premršava je, nema skup s dredovima 30 kila…"

Draguljče je sad već bila samo točka što lebdjela je na otprilike 700 metara iznad majčice zemlje. Plašt tuge i mučaljivosti prekrio je sve, pa čak i hrabre vatrogasce. Dunja će nam silno nedostajati. Okrutni vjetre, budi milostiv u svojoj zlehudosti i odnesi našu Draguljče na neko ljepše mjesto…

***

F.B., 6. siječnja 2017., Zagreb