Lomeći valove

Čudesna mediteranska klima imala je blagotvoran utjecaj na Nadstojnika Luciana. Dobar dio godišnjeg odmora proveo je na otočiću Bićerin – zaštićenom dobru u vlasništvu KK Booksa. Turistički živalj, takozvani furešti, nisu niti znali za postojanje ovog omalenog bisera što već tisućljećima lješkari sred Jadranskog mora. Prije masu stoljeća na tom istom mjestu odmarao je car August, a u svojoj prvoj godini nadstojnikovanja kupio ga je, u ime Bookse, upravo Nadstojnik Luciano.

Velikodostojnikova zaručnica – kontesa Yvette Petrova – u početku se durila želeći da dio ljetovanja ipak provedu na nekoj atraktivnijoj lokaciji, ali Nadstojnik Luciano nije htio ni čuti. Mondena ljetovališta udarahu mu na živce, a tu – na Bićerinu – mogao se neometan od gomile maksimalno opustiti i napuniti baterije uoči još jedne uzbuđenjima bremenite klupske sezone.

Rano ujutro nataknuo bi slamnati šešir na glavu, uzeo svoj nadstojnički štap i krenuo u šetnju. Koračajući uz more naćulio bi ušesa osluškujući šum valova.

"Dobro jutro, Luciane", zašušorilo bi more.

"Mh", zagunđao bi Nadstojnik, "dobro jutro."

Nije bio naviknut divaniti s prirodom, ali more što već milijunima ljeta oplakivaše plaže skrivenog jadranskog otočića, očigledno bijaše brbljavo. Nadstojnik bi se uskoro prepustio mislima koje rubno bijahu filozofske, te zadirahu u samu srž svrhovitosti, ne samo njegova, već bilo čijeg postojanja. Po najskrovitijim Lucianovim uvjerenjima, primjerice, čovjek bi morao živjeti barem šest ili osam stoljeća i to što tomu nije tako činilo mu se silno nepravednim. Kad bi znao da će poživjeti i vladati još 500 godina, mogao bi se opustiti i zasigurno bi onda iza njega ostalo vrijedno nasljeđe. Iste takve misli, nema sumnje, opsjedahu i samog velikog Augusta, pa i druge velikodostojnike. Ali da sam vinska mušica ili vilin konjic – to bi tek bilo supernepravedno!

Jednog jutra Nadstojniku baš nekako ne bi sve po volji, pa u srdžbi raspali štapom po tom moru sinjem.

"Ouch… zašto me tučeš, gospodaru?" zacvili Jadransko more.

"Ajde, molim te, što kukumavčiš – valjaš se tu već tisućama godina, a ja sam, evo, već napola starac. Vrijeme prolazi sve brže, ali tebe to ne brine. Eh, da mi je tvoja dugovječnost…"

"Govorahu to i drugi prije tebe, gospodaru, i reći ću ti isto što i Augustu i drugima prije i poslije njega – ako želiš nešto napraviti od života, onda će to doći samo po sebi, vremena je dovoljno."

"Nije dovoljno!"

"Dovoljno je!"

Riječ po riječ zavadiše se, more se zapjeni i prijeteći podiže valove: "Hajde, dođi ako si frajer!"

"Evo me!" poskoči Nadstojnik, pa stisnutih pesti jurnu prvom valu u susret.

Kontesa Yvette Petrova lješkarila je na balkonu uz kavicu i u čudu promatrala što se to dolje događa. Uzela je mobač i stala fotografirati koškanje titana (dio fotografija moguće je vidjeti na njezinoj Facebook stranici).

Prvi pjenušasti val obori Nadstojnika s nogu, ali ovaj onako sjedeći ispali silovit kroše i val se rasu oko njega. More srdito podiže još veći val. Booksin velikodostojnik baci se na njega poput smiona braniča Dejana Lovrena. Peti val na koncu odbaci Nadstojnika na plažu i ovaj pokunjeno sjede ispod palme. Domalo i more se primiri.

"Vidiš, gospodaru Luciano", zašušori more pomirljivo, "tako ti je to i u životu."

"Što to?"

"Moraš naprosto pametno birati bitke u koje ulaziš ili sam zapodijevaš. By the way – sretan ti rođendan!"

Nadstojnik Luciano na godišnjem odmoru nije pazio na datume i vlastiti rođendan zateče ga nepripremljena.

"Eh, hvala, što – zar mi je rođendan!? No krasno, još jedna godina sjela mi je na pleća i sad sam još stariji…"

Iznad melankolična Nadstojnika podrugljivo graktahu galebovi. Uzeo je štap i nevoljko u pijesku narisao Krležin portret.

"Krasan crtež", začu Booksin premijer iza sebe.

Bila je to kontesa Yvette Petrova.

"Pa sretan ti rođendan, evo ti prigodan poklon."

Nadstojnik podera ukrasni papir – bio je to August, Williamsov roman iz 1972. Luciano je osjećao stanovitu bliskost s drevnim kolegom. Imaju masu dodirnih točaka njih dvojica. I August u svoje vrijeme i Luciano danas bili su usamljeni na tronu. Protiv Augusta su danonoćno spletkarili, baš kao što i Anči spletkari protiv njega – jedino, eto, August je na brizi imao cijelo to golemo carstvo, a Luciano tek literarnu ubožnicu u Martićevoj. No, pošteno govoreći, teško je bilo Augustu, ali nije ni njemu lako.

"Znaš, odmah na početku sezone dolazi nam David Mitchell u goste – ona Lukrecija puknut će od zavisti."

"No, pa to je uistinu štosno."

"Istina, ali malo sam već umoran od života, znaš…"

"Nije to ništa", sokolila je Yvett zaručnika, "čini se da te uhvatila kriza srednjih godina."

"Kriza srednjih godina?" frknuo je Nadstojnik, "To ti je čista izmišljotina, sasvim je neinteligentno spominjati takvo što. Ovo je stvarnost, a ne nečiji roman, ljubice."

Svejedno, kontesa Yvette bila je u pravu – kad osjetiš kako vrijeme ubrzava i kad skužiš da na Svjetskom prvenstvu igrače tvojih godina zovu iskusnima – to ti je znak da starost kuca na vrata, a s njom i kriza srednjih godina. Lucianova kriza uranila je, doduše, cijelo desetljeće, ali opće je poznato kako Nadstojnici imaju na brizi puno više toga nego li obični pučani i stoga brže stare.

I postaju mudriji.

***

F.B., 17. kolovoza 2018., Zagreb