Kasnoproljetni triptih

FESTIVALSKA SNOMORICA

Sezona književnih festivala polako se zahuktava i već je možda i na vrhuncu, ali teško je to reći iz ove perspektive. Oko literarne ubožnice Booksa i u njoj sve je nekako tiho. To je varljiv osjećaj, jer Booksa je u oku tog književnofestivalskog uragana – a kao što znamo iz filmova, u oku uragana je najtiše.

Broj razornih festivala koji su ove godine svom silinom pogodili Dalmaciju, a sada evo i Zagreb, pa Kvarner – naprosto nije moguće pobrojati. Nekada su književni festivali pristojno čekali svoj red – kad jedan završi, počeo bi drugi i tako dalje. Danas se, međutim, prepliću, preklapaju, vijugaju jedan oko drugog poput divljeg bršljana. Ima pisaca koji mjesecima ne vide obitelj i rodnu grudu – nekako zaglave u tim festivalima, a kako to kod nas traje i traje, jednom kad se napokon vrate doma, ta nagla promjena i buđenje u vlastitom krevetu uznemiri ih, izbiju im plikovi po koži, bude se usred noći misleći da su u nekom apartmančiću, čuju fantomske glasove festivaldžija kako ih dozivaju i onda shvate – Kriste, pa ja više ne mogu biti doma, jer moje doma više nije doma, moje doma je kad sam na književnom festivalu. I onda kažu ženi i dječici: "Ženo, dječice, nemojte mi zamjeriti, ali ja se moram vratiti u Hrvatsku…"

To je poremećaj znan kao 'festivalska snomorica', pisac se više ne može vratiti u stvarnost koja ga čak i plaši, uznemirava, njegova nova stvarnost je kotrljati se od festivala do festivala i čitati tu svoju jednu te istu priču, jesti skuše, orade i hobotnice, piti rujno vino, ćakulati s drugim piscima koji svi imaju ruksake i smješkaju se, sipaju pošalice i vrlo malo ili gotovo uopće ne spavaju.

Booksini literarni eksperti pokušavaju odgonetnuti tajnu književnih festivala, jer ako shvatimo suštinu – predmnijeva dr. Slonek – ako dokučimo zašto se ti festivali zapravo događaju, a događaju se na najjače i niču kao lisičarke poslije kiše, možda ćemo na koncu pronaći lijek protiv festivalske groznice i tako pomoći mnogim literatima.

*

PRABOOKSA

Tamo iza kulisa festivalskog šušura, u arhivarskim podrumskim prostorijama, naša Dunja Draguljče – znana još i kao Indiana Jones nezavisne kulture – sa svojim timom arhivara prekopava po najstarijim škrinjama pokušavajući pronaći dokaze o stvarnoj starosti Književnog kombinata Booksa. I napori su urodili plodom – Draguljče i njezin tim pronašli su senzacionalan dokaz da je Booksa na istom ovom mjestu bila i prije 141 godinu! Riječ je o vrijednom artefaktu: na fotografiji za koju je analizom odmah ustanovljeno da je nastala u ljeto 1877. nalaze se djevojka i momak. Zapanjuje što ovo dvoje neodoljivo podsjećaju na Miku i redara Damjana. Evo, pogledajte i sami…



Nazvali smo ih Nulta Mika i Nulti Damjan, no tko su uistinu ta djevojka i taj momak, vrlo je teško utvrditi sa sigurnošću. Dunja i njezin tim kopača po prošlosti nemaju neoborive dokaze, ali pretpostavljaju da bi to mogli biti pripadnici zloglasne pjesničke skupine Lampiri svibanjski: poetesa Cecilija Gromski i poeta Domagoj Dirlija. Pripadnici ove skupine u drugoj polovici 19. stoljeća došli su na zao glas zbog navade da popiju mnogo vina u nekoj od zagrebačkih birtija i onda pobjegnu ne podmirivši račun. Kad su izredali sve zagrebačke špelunke po nekoliko puta, kaže legenda, bili su prisiljeni otvoriti vlastitu birtiju i to, pogađate: na adresi Martićeva 14D!

Je li to Prabooksa ili postoji još starija Booksa? – samo su neka od pitanja na koja možda nikada nećemo dobiti odgovor, ali važno je i dalje kopati, arhivariti i pronalaziti djeliće drevne slagalice. Otkriće Dunje Draguljče prvi je korak ka mogućem rasvjetljavanju ove historijske kmice.

*

PHILIP ROTH

Jedan drugi američki književni desperados napisao je jednom u pismu prijatelju otprilike ovako: "Sve češće čujem ili pročitam – pisanje je muka. Pa, brate, ako ti je takva muka, možda ne bi bilo loše da razmisliš o nečem drugom."

Philip Roth (1933. - 2018.) nije muku mučio s pisanjem. Prvu knjigu – zbirku pripovjedaka Goodbye, Columbus – objavio je još 1959., a svjetsku slavu stekao romanom Portnoyeva boljka (1969.) Nagrađivan je i obasipan velikim priznanjima, ali Nobelovu nagradu nije dobio, iako se njegovo ime često spominjalo u najužem krugu kandidata – vjerojatno je krutoj Akademiji bilo previše šušura, satire, vrlo često i brutalne zajebancije, previše seksa i previše Zuckermana, cijeli taj književni karneval Philipa Rotha nekako ih je iz godine u godinu odbijao. Ali ništa zato, Roth nije manje važan zbog toga, a Akademija je u međuvremenu upala u seksualne skandale. Kakav rothovski obrat!

Za većinu pisaca čuješ od nekoga, netko ti ih preporuči, ali Rotha sam, iako je on već bio i otkriven i preveden i čitan, otkrio sam. Bilo je to ono džepno 'metalik' izdanje fenomenalne kuće August Cesarec, riječ je o romanu Pisac iz sjene (1979.) iz serije romana o Zuckermanu. Bilo je to toliko davno da je neprilično i spominjati brojke, a s Rothovim knjigama nastavio sam se družiti do danas. Ovu posljednju kupio sam za prošlog Interlibera na Buybookovom štandu – Čitajući sebe i druge / Razgovori o zanatu. U seriji tekstova, intervjua, Roth pripovijeda o svojim knjigama i knjigama drugih autora, razgovara s njima (Primo Levi, Ivan Klima, Milan Kundera…), a knjigu sjajno zatvara esej Ponovno čitanje Saula Bellowa.

Teško je za bilo koga reći – književnost je njegov život, a da to ne zvuči barem mrvicu patetično, pretenciozno ili i jedno i drugo, ali Philip Roth svakako je jedan od onih pisaca za koje to mirne duše možeš reći.

Roth u razgovoru za The Paris Review (razgovor vođen 1984.): "Često napišem i više od 100 stranica prije nego se pojavi pasus koji je živ. Dobro, kažem sebi, to ti je početak, počni odatle; to je prvi pasus knjige. (...) Poslije groznog početka, dolaze mjeseci slobodne igre, a poslije igre dolazi kriza, okretanje protiv materijala… (...) Moj junak mora biti u stanju živog preobražaja ili radikalnog izmještanja – Ja nisam ono što sam… ja sam, ako sam išta, ono što nisam – To počinje otprilike tako."

***

F.B., 25. svibnja 2018., Zagreb