Gruss aus Grimmenstein (dio drugi)

Previously on Gruss aus Grimmentein:

Na glavnom trgu u Olomoucu dok smo Nadstojnik i ja brstili Svíčková s knedlíky, Mika 2.0 tražila je po netu bilo kakve podatke o Grimmensteinu. Nije dugo nikaj našla, a onda ipak nekaj:

"Hmm… u pismu prijatelju Kafka spominje nekakav grimmensteinski sanatorij. Htio je ići tamo, ali nikad nije, ne piše zašto…"

Nadstojnik Lućano blijedo me pogleda. Knedla mi je zastala u grlu.

Gruss aus Grimmenstein – nastavak:

Noć bijaše nepronična kao da smo u čarobnjakovu šeširu. Nigdje rasvjete, nigdje putnika namjernika, nigdje nikaj – samo pusta češka šuma što se prijeteći nadvijaše iznad nas.

"Gdje je Poljska, samo mi to reci, molim te, gdje, gdje?", Mika 2.0 polako je već gubila strpljenje.

Cijeli dan već bijaše za upravljačem Nissan Qashqaija i očni kapci postajahu joj sve teži i teži.

Nadstojnik Lućano sjedio je do nje i buljio u mobitel pokušavajući prek Google Maps pronaći put do Poljske. Ja sam sjedio pozadi i od živaca hrustao krekere: "Velika je to zemlja, u jednom trenutku samo ćemo nabasati na nju."

Tako je i bilo. Kružili smo po Češkoj još sat i pol i onda se nekako ipak nađosmo na teritoriju Poljske. Nije teško prepoznati Poljsku – posvuda, ispred kavana, na gradskim trgovima, u dvorištima seoskih kuća vidjeli smo ljude kako zaneseno recitiraju poeziju. To im je najvažnije, Poljakinja i Poljak s poezijom se bude i s njom odlaze na počinak.

***

Sutradan, nakon okrjepljujuća sna, dolje u gradiću dočekala nas je Alexandra W. – Nadstojnica Booksinog dopisništva u Krakowu. Nekoć je studirala u Zagrebu i hrvatski govori bolje od nas. Uz to je još lijepa i zgodna, ali kao i svi iz nadstojničkog ceha – stroga i srdita. Kupila nam je svima po vafl i dala mnoštvo poezije – takav je običaj tamo: vafli i poezija za sve!

Nadstojnik Lućano namrštena čela koračao je simo-tamo i ponekad bi samo promrsio sebi u bradu: "Grimmenstein? Grimmenstein…"

„Koji kuki je njemu?", pitala je Ola (skraćeno od Alexandra).

"Imamo problema s Grimmensteinom", pojasnio sam, "nekaj se tamo događa i vjerujemo kako ima veze s Kafkom."

"Jebo te led…", uzvratila je Ola koja se za boravka u Zagrebu naučila mnogim ružnim psovkama.

Za to vrijeme Mika 2.0 družila se s dečkima iz drugih delegacija. S nekima više – s drugima manje.

Slovenska poetesa Anja G. i makedonska kratkopričašica Rumena B. odlučile su poduprijeti izlaganje naše delegacije o Mannovoj Čarobnoj gori i to u dijelu gdje kritički propitujemo odnos Hansa Castorpa i Clavdije Chauchat. Zakaj se te ljubavi plam nije do kraja raspiril? Zakaj ju nije zaprosil, oženil i živel s njom? I kakvo je ono nevoljno hofiranje? Bila su to samo neka od pitanja kojima smo napali znamenito djelo.

***

Na dan odlaska, kao za vraga, naleže tusta i gusta magla na cijelu Poljsku, Češku i pol Europe. Oko 8 krenusmo prema Češkoj. Ola je također išla s nama – morala je na Svjetski kongres Nadstojnika koji se ove godine održava u Omišu. Magla je bivala sve gušća. Teškom mukom pronašli smo dva orijaška hrasta lužnjaka – mjesto na kojem prestaje Poljska i počinje Češka.

Stadosmo u Olomoucu gdje smo popili kavu i obilato fruštukovali. U međuvremenu magla se digla, pa smo u ranim popodnevnim satima stigli u suncem okupanu Bratislavu gdje nas je dočekao britanski špijun gospodin James – Mikin stari frend.

Planirali smo pronaći nekakav dobar restoran i ručati, ali gospodin James je rekao: "To ne dolazi u obzir, od jutros me prate austrijski špiclovi, ne znam ni sam zakaj!"

Mika 2.0, Nadstojnik Lućano i ja zgledali smo se.

"Ne prate oni tebe, crni gospodine Jamese, Grimmenstein je po srijedi", promrsio je Nadstojnik.

"Kakav Grimmenstein, što se to događa?", želio je znati gospodin James.

"A jebo vas led i Grimmenstein", opsovala je Ola.

Brzo smo kupili sendviče i predvođeni gospodinom Jamesom pobjegli u park. Kad se okrijepismo ispričasmo gospodinu Jamesu sve kaj smo znali. Britanac je uzeo svoj specijalni špijunski mobitel i nazvao u sjedište MI5. Bome je imao lijepe stvari za čuti.

"Zvuči suludo", povjeri nam gospodin James koji je, usput rečeno, posljednjih godina radio pod kodnim imenom Bradley Pitterson, "ali kako mi javiše iz Londona, čini se kako u okolici Grimmensteina postoji jedan stari dvorac i tamo navodno drže zarobljenog Kafku…"

"Majke ti mile…", rekla je Mika 2.0.

"Đizs Krajst…", rekli smo Nadstojnik Lućano i ja.

"Jebo te sto ledenjaka…", opsovala je Ola.

Crni oblaci dovukoše se odnekud i poče jesen u Bratislavi.

***

Kucnuo je čas! Mika 2.0 prestrojila se u desnu traku i skrenula na uski put koji vodi u Grimmenstein. U Nissan Qashqaiju zavladala je grobna tišina. Iz tmastih oblaka padala je bodljikava kišica, ali ne samo kišica – u vjetrobransko staklo zabilo se i nekoliko debelih bogomoljki. Mika 2.0 uključila je brisače na najjače.

"Heh…", oglasio se Nadstojnik Lućano, "već je prilično kasno, možemo se vratiti u Grimmenstein kojom drugom prigodom, kad ćemo imat više vremena… i više ljudstva… te bolje naoružanje…"

"E neš' majčin sine", Mika 2.0 lupila je šakom po upravljaču, "pa pet dana vi meni skačete po mozgu s tim Grimmensteinom. Evo vam sad Grimmenstein, jebo vas Grimmenstein…"

"Da vas jebo…", dovršila je Ola.

Gospodin James tužno je odmahnuo glavom. Čovjek ne voli slušati ružne riječi i psovačinu. U potpunosti ga razumijem.

Sparkali smo u centru malog mjestašca, tik iza kioska s kojeg nas je mrko motrio narisani lik austrijskog kompozitora Franza Schuberta. Obišli smo malo neveseli gradić Grimmenstein okružen crnogoričnom šumetinom i vratili se u centar. Ispred kuća, na kantama za smeće, stajale su plastične crne vrane i njihale se na vjetru. Ušli smo u restoran glumeći radoznale, naivne turiste. Konobarica nam je donijela čajeke i schnaps. Srknuli smo to i malo zagrijali smrznuta nam srdašca. Na odlasku gospodin James kao nehajno priupita konobaricu gdje je tu dvorac u blizini, željeli bi načiniti par selfija i tako.

"Dvorac? O, nemamo tu nikakav dvorac, gospodine. O, ne, ne, to ste vi nekaj pobrkali. Možda je nekad i bil, al sad ga više sto posto nema, eto, što ćemo – nema, pa nema…"

"Ma jeste li sigurni, ta morao bi biti tu negdje?"

"O, nema ga, što ćemo, želi vam ugodan dan… ah, was is das?" – konobarica opazi nekaj na podu, "Ah, bogomoljka, das ist kaputt."

I fakat, bogomoljka je bila kaputt.

Pitali smo još par mještana i odgovor uvijek bijaše isti – nema tu nikakvog dvorca.

Rasporedili smo se u dvije grupe (Mika 2.0 i Britanac na jednu stranu, a Polakinja, Nadstojnik Lućano i ja na drugu) i krenuli u šumu.

***

U pismu prijatelju iz 1921. Kafka jasno spominje ne jedan već tri dvorca i taj posljednji – najveći morao bi biti negdje ovdje. Šuma bijaše gusta i mračna, osjećali smo kako nas motre nevidljive, avetinjske oči. Uspinjemo se šutke i već vidjesmo bjelasanje zidina dvorca – kadli se najednom pred nama ispriječiše tri lovca u smiješnim lovačkim odorama.

Tri pera zataknuta u tri šešira drhture na vjetru i tri lovačke puške uperene su prijeteći prema nama.

"Ni koraka dalje", kažu.

"Vratite se, ovo je privatni posjed!"

Nadstojnik Luka zabijelio je očima i kliznuo u nesvjesticu. Ola je tiho psovala na poljskom i hrvatskom. Ja sam stajao kao ukopan i u nemoći čekao da se bič sudbine sruči na nas. Lovci naciljaše, ali u tom trenutku iza njihovih leđa začu se poznata pjesma:

Una mattina mi son svegliato
O bella ciao, bella ciao, bella ciao ciao ciao
Una mattina mi son svegliato
Eo ho trovato l'invasor

O partigiano porta mi via
O bella ciao, bella ciao, bella ciao ciao ciao
O partigiano porta mi via
Che mi sento di morir…  

Bijahu to Mika 2.0 i gospodin James! Moćne riječi učiniše svoje i lovci posrnuše, te se u gnjecav prah rasuše. Doklamzali smo do zidina dvorca i stali zazivati: "Gospodine Kafka, gospodine Kafka, pokažite se, došli smo vas spasiti, gospodine Kafka!"

Na koncu pojavi se raščupana znana glava na prozoru.

"Brzo, gospodine Kafka, požurite", zazvasmo, "došli smo vas spasiti."

Nudili smo svakaj, nagovarali autora Procesa neka siđe dolje, ali avaj.

"Idite, djeco, za mene je kasno, već sam se naviknuo, ne nedostaje mi ovdje ni ptičjeg mlijeka…"

I tako nas je otpravio u sumrak poželjevši nam svako dobro u životu.

***

Vozili smo velikom brzinom zauvijek napuštajući Grimmenstein, zlehudo austrijsko mjestašce što već je obavila tama.

Nadstojnik Luka šapnuo je: "Ako ništa drugo, nitko ne može reći kako nismo ni pokušali."    

"Istina", dodao je gospodin James.

"Bome živa istina", prisnažila je Mika 2.0.

"Jebenica", opsovala je Ola.

Ja sam samo šutke hrustao krekere promatrajući isprekidanu bijelu liniju na cesti što sezala je do Zagreba i još dalje, tko zna do kuda.

F.B., 7. listopada 2016., EU