Petak
28.08.2015.

Franzentarije




Extra_large_franzen
Jonathan Franzen (Foto: Quinn deEskimo)
A+ A-

Zagreb je odjenuo modru štirkanu košulju, svezao tanku kicošku kravatu, stavio lažne brkove u obliku lastavičjeg repa i proćerdao ostatak dana promatrajući što rade njegovi žitelji.

Na križanju Šubićeve i Zvonimirove dovukli su tusti bager, te iskopali veliku rupu.

Eh, da imam metro, pomislio je Zagreb, gdje bi mi bio kraj. Ili barem more! S palmama i tri rive okolo-naokolo! Ispred Martićeve 14d grupica građana žustro se prepirala. Možda čak i svađala. Što li im je došlo?, zapita se Zagreb, te naćuli ušesa ne bi li doznao oko čeg se spore ti krasni purgeri.

U biti, sve je počelo bezazleno.

"No, krasna li dana, Ana će, nije ni vruće, a ni hladno – baš onak kak treba. Moje stare kosti pjevaju od sreće."

"Ne mogu se nego složiti s tvojim opažanjima. Samo tko zna koliko će potrajati ovaj zlaćani period", uzdahnuo je građanin Damjan glancajući krpom friško renovirane klupice.

"Nažalost ne zadugo, već za vikend dolazi novi afrički toplinski udar. Živa u termometrima skočit će i do 38 iznad nule. Poginut ćemo načisto."

"Kad već govorimo o nedaćama, kako komentiraš dokinuće velebne nagrade Kiklop, Ančice? Zamisli, molim te, baš ove godine kad ja stupam na književnu scenu takvo što me snađe, jesen ti ja takvu sreću."

"Tuga mi pritišće srčani mišić. A što, nadao si se dobiti Jednookog za debitantski roman?"

"Ako hoćeš iskreno, mislim da i nemam dostojne konkurencije. No što mi to sad vrijedi."

"Eh, ne žalosti se, građanine Damjane, to je ništa prema ovom što se dogodilo Jonathanu Franzenu", dometnu Ana pogledavajući ispod oka prema Vanji koja je sjedila na drugoj klupici i lakirala nokte u boje jamajčanske zastave.

U magnovenju Damjan je skužio kamo ide ova žaoka, pa se priključi Aninoj huncutariji: "Ne znam, što se to dogodilo, po mnogima, najvećem američkom literatu u povijesti Svemira?"

Vanja, inače dugogodišnja predsjednica Franzenovog fan-kluba za jugoistočnu Europu, pravila se da ne čuje sve ovo. Samo je kao nehajno puhala u svoje friško nalakirane žuto-zelene nokte.

"Kerempuha mi, pa ti onda ne pratiš bombastične književne vijesti na portalu booksa.hr! Objavili su širi popis kandidata za nagradu Booker i čik pogodi čijeg imena nema tamo?"

"Hmmm… pa nije vrag da su Franzena izostavili!?"

"O, da, zaobiđoše ga ko Milanović Sinjsku alku."

Vanjina lijeva ruka sad je već podrhtavala kao jorgovan na kiši. I vjetru, ako baš hoćete.

"Sigurno se šališ!? Ma to je nekakva tragična omaška, ta znaju li oni da je čovjeku izašao novi roman?"

"O bože tebe, građanine Damjane, kako ne bi znali – to im je posao."

"Onda je pošta zakazala, nema što drugo biti. Pa znaš kakvi su ti američki listonoše – nemarni, skloni kapljici, a uz to i sami pišu u slobodno vrijeme. Zbroji dva i dva, Ančice, da je novi Franzenov roman stigao do Bookerova žirija, pa zasigurno bi ga stavili na taj širi popis kandidata."

Inače uvijek rumena Vanja potpuno je već pobijelila u licu. Posljednjim atomima snage trsila se ne skočiti ovim drznicima na glavu.

"Neće biti, prijane, Booker je vu kooperaciji s FedExom, a ovi će dostaviti pošiljku, pa taman zombiji zavladali zemljom. Roman Jonathana 'Galeba' Franzena iščitan je od strane žirija, te promptno gurnut ustranu."

"Ali, ali…"

"Vidim, dakle, nedostaje ti riječi. Iskreno, meni već ni Sloboda nije legla, no to je samo moje skromno, amatersko mišljenje."

"Svakako imaš pravo na svoj sud, Anči, a eto, ne mogu ni ja reći da sam…"

I tu je Vanja eksplodirala: "Ma što to… vi, vi – očerupani fazani, kako se samo usuđujete!? Tko ste vi, do sto đavola, da sudite o Franzenu, ha, haaaa?"

"Hm, take it easy, ženo, mi smo ljubitelji književnosti. Imamo pravo reći neke stvari", Ana će.

"Istina, a uz to, ja sam i sâm pisac. Znači, Franzen mi je faktički kolega…"

"Ma, kaj, kaj, skočila je Vanja, Evo ti otkaz – bam! Pa si doma čuvaj klupice! A evo i tebi otkaz – bam, bam! I kaj ćemo sad!? Ebo vas Booker, da vas hebo! Od kad je to Booker nekaj!? Evo, sad ću ja sama osnovati svoj Book(s)er, pa ćemo onda vidjeti, iz ovih stopa idem, aha, bitches!"

Vanja je poput grmljavine odjurila u office. Ana i Damjan cerili su se i punili svoje lule finim hercegovačkim duhanom.

Šest minuta poslije…

"Hm…", Vanja je u neprilici stajala na ulaznim vratima gledajući Anu i Damjana kak dime poput dvije lokomotive, "kažu u kadrovskoj da vam po klupskim štatutima ne mogu dati otkaz zbog izgovorenog mišljenja, tak da ono… imate sreće više neg kaj ste teški."

Eh, ti vražji purgeri, Zagreb je šeretski namignuo i nastavio sanjariti o danu kad bu i on imal metro. A došel bu i taj dan.

POVRATAK NA VRH STRANICE