Cure s Knežije (dio prvi)

Nadstojnik Lućano nervozno je koračao po uredu osluškujući škripu svojih novih čizama koje je naručio od poznatog venecijanskog čizmara i platio ih kao svetog Petra kajganu. U trenucima dokolice volio se prikradati zaposlenicama, a s ovim škripavcima na nogama to naprosto nije bilo moguće.

"Prokleti venecijanski trgovci!", opsovao je, zastao kod police s lažnim knjigama i pritisnuo gumb skriven ispod masivnog stola od orahovine.

Polica je kliznula ustranu otkrivajući omanji šank nakrcan kvalitetnom žesticom. Dohvatio je bocu Bouvard & Pécucheta, pa si natočio dva prsta vrsna francuskog konjaka. Zlaćana tekućina rastapala je brige pretvarajući ih u mišanciju grgoljavih banalnosti. No nadstojničke brige mnogostruko su veće i zamršenije nego što su brige obična građanina. Nadstojnik Lućano ponekad je zavidio tim običnim, malim građanima, ali ne prečesto. Pozvao je redara Andréa, pričekao da ovaj zatvori vrata i tek onda prešao na stvar:

"Kanim igrati otvorenih karata – André, tebi je, dakako, poznato da si već tjednima u mojoj nemilosti?"

"Poznato mi je", skrušeno će redar.

"Dolje u Splitu raskrinkali su te poput dječarca. Razočarao si me, sveca mu… ali vidiš, ja sam čovjek sklon praštanju. Kaj ću, takav sam – kakav sam, sto puta kažem sebi – Luka, nemreš bit tako širokog srca, preblag si i skaredno popustljiv. To je moja velika mana, predobar sam, André, nije li tako?"

"Emh, pa sad…"

"Da, u pravu si, i to kaj sam predobar jednog dana će mi se obiti o glavu. Ali neka, odlučio sam ti povjeriti još jednu zadaću. Odradiš li je kak spada – spreman sam zaboraviti svinjarije koje si počinio u gradu podno Marjana. Ona Mateja i Draguljče danima su već nekako preveć dobre volje. Smješkaju se, cvrkuću ljubazno i ništa im nije teško. Nešto mi tu smrdi, zasigurno je opet nekakva zaplotnjačka igra na stvari…"

"Možda je dolazak proljeća razgalio njihova srca?", ubaci se ražalovani špijun André.

"Proljeće my ass! Ovako ćeš učiniti – otići ćeš k njima, prišmajhlati im se i početi pričati protiv mene…hmmm, da, reci – nisam sretan s tim Lućanom, da mu padne klavir na glavu ne bih baš ronio suze, kužiš?"

"Znači otprilike isto onako kako je Don Corleone poslao Lucu Brasija k Tattagliama?"

"Upravo tako! Kad zadobiješ njihovo povjerenje doznat ćeš pravi razlog njihove sreće, a to zasigurno neće biti ništa lijepo. Idi sad, očekujem tvoje izvješće što prije!"

***

STROGO POVJERLJIVO: OPERACIJA 'CURE S KNEŽIJE'

Utorak. Dr. Draguljče i Mateja cupkaju ispred kombinata. Nadstojnik Lućano bio je u pravu – uistinu su razdragane. Naročito Mateja, smijulji se kao da je sklopila vrlo dobar poslovni ugovor s Googleom ili Facebookom. Hm, što li se tu krije, dođavola?

Uzimam nekoliko romana Ivane Šojat-Kuči i sjedam na klupicu vrlo blizu njih. Neko vrijeme pravim se da čitam, a zapravo pozorno slušam.

"Hej, što to čitaš?", Mateja će.

Hehe, riba je zagrizla. Zapodjenuo sam razgovor, prvo o književnosti – kajgod one vele, ja im odmah povlađujem – da, da, Bohumil Hrabal je superkul i slično – a onda lukavo skrećem priču na Nadstojnika Lućana.

"Tja, ne znam curke", kažem, "nemojte me krivo shvatiti, ali taj Lućano je fakat diktator. Bilo bi nam bolje kad bi netko drugi bio Nadstojnik, kaj ne?"

"Mah, Luka ko Luka, mušičav je – to je istina, ali bolje i on nego da ti dođe nekakav jazavac kojeg ne znaš."

Dr. Draguljče premazana je svim mastima. Mateja se slaže s njom. Ni ona nema značajnijih zamjerki, Luka joj je prihvatljiv. Kakve lukavice!

Srijeda. U Dubravici kupujem tri štangice, jednu s čvarcima i dvije bez ičega tj. vegetarijanske – za Dunju i Mateju. Malo kasnije sjedimo na klupicama raspredajući o šansama Nine Kraljić na Eurosongu i Čačićevom odreknuću od Lovrena. Predlažem da poslije posla odemo nekamo na kavu, ali prefriganjače pristojno odbijaju moj poziv. Kao imaju nekakve obaveze. Moš mislit. Ostatak dana Mateja dela za šankom, ja s Damjanom zavodim red na klupicama, a Dunja je gore u Muzeju nezavisne kulture gdje radi… hm, štogod već i inače rade kustosice u muzejima nezavisne kulture.

Četvrtak. Odlučio sam zaigrati na sve ili ništa. U ruksak spremam lažne brkove, lažnu umjetničku bradicu, lažni novi roman Sibile Petlevski, kutiju šibica, Neutrogena kremu za njegu lica, par sendviča s grdobinom i matovilcem, mapu Zagreba, dalekozor i još neke osnovne potrepštine. Točno u 20:00 odlazim s posla pretvarajući se kako žurim u kazalište. A u biti ne žurim – hehehe. Skrećem u Bauerovu i u obližnjem haustoru žurno se prerušavam u nekog neznanog brkajliju. Oprezno se vraćam u onaj parkić prek puta Bookse i skriven iza breze strpljivo čekam. Mateja još uvijek radi obračun. Dr. Draguljče čeka je vani. Cijelo vrijeme i jedna i druga vidno su raspoložene.

Što li je pravi razlog njihove očigledne sreće? Mlado lišće zlokobno je zašuškalo pod udarima povjetarca kao da mi želi došapnuti odgovor.

(nastavlja se)

F.B., 13. svibnja 2016., Zagreb