Ćevabdžinica Booksa

Program kodnog imena Dobra špajza osiguravao je kombinatu Booksa stanovitu zaradu, no je li to dovoljno, pitao se Nadstojnik Lućano, ta zar ne možemo proširiti asortiman proizvoda?

"Ne razumijem zakaj ne bi pokrenuli Ribarski četvrtak – mogli bi prodavati svježu ribu! Poslagati kašete krcate dražesnim srdelama, kozicama, krasnim brkatim somovima, lignjama, zubacima, odrescima morskih psina i ostalom morskom i riječnom divljači, ha?"

"To je uistinu sjajna zamisao!", složila se Mila Gera.

Ana iz officea načinila je rolajz i umornim glasom objasnila: "Ne možemo književni klub pretvoriti u ribarnicu, nemamo uvjete za takvo što, riba se brzo kvari, ima specifičan miris – plus je to, vrlo vjerojatno, i kažnjivo djelo. Poslali bi nam inspekciju i stavili lokot na vrata."

"Mpfh", Mila Gera frknula je s neodobravanjem.

Većina se složila s Anom. Čast ribekima, ali to bi bio prevelik rizik.

Nemirni poduzetnički duh nije davao mira Nadstojniku. Jedan čukundjed bio mu je veliki trgovac duhanom, a drugi se odmetnul u gusare i desetljećima uspješno haračio po moru i primorju. Naprosto – biznis je dobrom Nadstojniku u genima, stoga je predložio:

"Dobro, a može li onda ovako – pokrenimo Nedjeljni roštilj! Kupit ćemo dva-tri grila i tu u parkiću možemo peći ćevape, pljeskavice, ražnjiće, đevreke i slične delicije!"

"Hm…", hmknuo je zamišljeno zlehudi Booksin književni kritičar Ivan T., "to i nije tako loša ideja – ljudi vole dobre ćevose. Ne znam kako vi, ali meni roštilj baš ide uz dobru knjigu, pa i uz lošu, ako ćemo pošteno."

"To je uistinu sjajna zamisao!", kliknula je opet Mila Gera.

André se složio, a i svi ostali. Svi osim jedne osobice, Ane – dakako.

"Protivno je zdravom razumu mjesto literature pretvoriti u ćevabdžinicu…"

"Heeej… pa možemo i kobasice pržiti! Male, velike, začinjene, vegetarijanske, mađarske, slavonske", ubacio se Damjan.

"Pa dobro jutro", nasmiješio se Nadstojnik i svima, osim Ani, podijelio givemefiveove.

Anči je srdito odjurila u susjednu prostoriju gdje je Mika 2.0 po cijele dane nekaj kopirala. Ispričala je kakve ludosti Lućano kani pokrenuti, ali ni Mika 2.0 nije se previše uzbuđivala: "Ćevape, ha? Bogami bi ja sad maznula jedne ćevape u kajmaku…"

Ana je izašla van, sjela na klupicu i zapalila jednu. Svi su pošemerili pameću u ovoj Booksi, razmišljala je tužno, ovo je nekad bio hram književnosti. Kako je uopće došlo do ovoga? Lijepo! Oduvijek smo imali još nekaj polek književnosti – te kvizove, te glazbu, te stripove, jedno vrijeme prodavali smo i majice, pa sto vrsta čajeva, onda je Vanja otišla i pokrenula svoj biznis s golubovima, došla Dobra špajza i jebiga, kad odškrineš vrata ludorijama – one će samo nahrupiti.

Možda fakat Dylanu nisu trebali dati Nobela, a opet, možda je sve ovo nekakav put katarze i kad to sve prođemo, i Dylana i ćevape i srdele – kad sve Scile & Haribde pretutnje prek nas kao brzi vlak, osvijestit ćemo se i vratiti korijenima. Vratit će se studentice kroatistike, ljudi će sjediti ovdje na klupicama, srkati kavice i čitati Balzaca. Da, vratit će se studentice, vratit će se rode, vratit će se i Dunječka, a i ovi novi Ratovi zvijezda - pa to je sve kuki od ovce. Disney je kriv za sve, e jesen ti bingulicu i životu bez kompasa… samo ona prva trilogija imala je smisla, pa da bog kaže…

Dok je Ana zdvajala nad hudim modernim vremenima, u Booksi su svi bili uzbuđeni oko priče s pretvaranjem literarne ubožnice u pečenjarnicu. Roštali su po internetu istražujući svijet specijaliteta s roštilja.

André: "E, ljudi, jeste znali da postoje i banjalučki ćevapi, to je totalno druga škola od sarajevske, desetljećima su bili u ratu, kao reperi s Istočne i Zapadne obale. Banjalučka škola gura tu filozofiju da ćevosi moraju bit zajedno – u pločicama… dočim su Sarajlije više za individualni pristup – svaki ćevap za sebe u toj mirisnoj lepinji…"

Ivan T.: "A vidi ovo, Leskovačka škola opet uvodi svoje elemente, ali jedno ću vam reći – ćevapi bez kajmaka nisu ćevapi!"

Nadstojnik Lućano hodao je amo-tamo po officeu i naglas razmišljao: "Moramo i krumpiriće imati na meniju… lepinje su ključ svega… ljudi misle – važno je meso, da, ali važna je, brate, i lepinja… ne smetnimo s uma pljeskavice… imaš ljudi koji samo pljeskavicu hoće… ili hoće ćevape, ali šiš…"

Damjan: "Šiš? Zvuči kao ćevapi od šišmišjeg mesa…"

Onda se zapodjenula rasprava oko toga kako nazvati taj najnoviji program i na koji način uklopiti književnost u cijelu priču? Valja sastaviti prvi jelovnik i odrediti pristojne cijene, toliko posla nema ni u jednom književnom kombinatu na svijetu.

Oko imena programa dogovor je pao relativno brzo – ĆEVABDŽINICA BOOKSA, no raspravama oko jelovnika i cijena ne nazire se kraja. Ana je ušla i jedno vrijeme slušala žučnu prepirku. Možda će se stara dobra vremena vratiti, pomislila je, prije nego sam očekivala.

"Tko će vam peći ćevape, pljeskavice i sve ostalo? Jeste li o tom promislili?"

To pitanje zveknulo je s neba poput golema utega i zagovornici uvođenja roštilja nedjeljom u književnom klubu zašutjeli su i samo se gledali međusobno.

Nadstojnik Lućano: "Koliko može biti komplicirano ispeći komad mljevenog mesa?"

Ivan T.: "Ne, u pravu je Ana, ima tu mali milijun finesa o kojima mi uglavnom ne znamo ništa."

Morat ćemo naći majstora-roštiljdžiju, ali takvi već rade po uhodanim ćevabdžinicama… Preotet ćemo nekoga, ponuditi veću plaću…  no odakle nam novac? Pravi majstori roštilja imaju premijerske plaće, i najgore od svega – svi dani u tjednu krcati su programima, ovo s roštiljanjem može ići samo nedjeljom… možda ipak da se s ćevapa prebacimo na pite… imaš krumpiruše, zeljanice, pite s rogačem… problem je tijesto, vrlo malo ljudi na svijetu zna razvijati tijesto, a i ovi koji znaju skupi su ko sam vrag…

Ana je sa smiješkom slušala ovo nadvikivanje vrlo slično kričanju galeba. U normalnim okolnostima ta krika išla bi joj na živce, ali sad je to bila milozvučna glazba za njezine uši.

***

F.B., 14. travnja 2017., Zagreb