Petak
05.02.2016.

Bolni rezovi




Extra_large_bolni_rezovi
foto: Aditya Rakhman / Flickr
A+ A-

"Saurona mi!", Nadstojnik Luka u nevjerici je premetao po računima, "What a fresh hell is this?"

Nekoliko puta za redom provjeravao je računicu, ali brojke bijahu neumoljive. Povukao se u svoj ured, zakračunao vrata, pa si natočio dva deci Richebourga da smiri živce što titrahu mu poput listića šimšira na travanjskom povjetarcu.

Nevoljnik se još nije našao u ovakvom škripcu. Što mi je činiti? – ponavljao je u sebi.

"Kakve te to brige more, zemljače?"

Lućano se munjevito okrenu – iznad glomazne kopirke lelujao je duh njegove mentorice i jedne od utemeljiteljica kombinata.

"Mika!? Hvala nebesima! U velikoj sam gabuli, no, pogledaj samo – kad poplaćamo režije ostaje nam jedva 6 kuna na računu."

Mika uze listati papire: "Hm… puta ovo, minus ono… bogami točno si izračunao."

"I? što predlažeš? Imaš li kakvog asa u rukavu."

Nekoliko trenutaka Mika je samo šutke lelujala iznad kopirke, pa se na koncu oglasi: "Prvo, moraš se pribrati. Skuži li radništvo unezvijerenost na licu rukovodećeg – ode sve u helać prije vremena."

"Što je to helać?"

"Ništa dobro. Znači, moraš bit kul, a onda sazovi sastanak i najavi bolne rezove."

"Bolne rezove?"

"Ne ponavljaj za mnom ko papagaj. Najavi bolne rezove, druge ti nema, pobratime, a sad idem… ćaoooo…"

Nadstojnik Luka imao je još mnoštvo pitanja, ali od lelujavog lika ostao je samo oblak fine prašine sličan šećeru u prahu kojega prvi uredski propuh raznese u nikaj. Iznova prepušten sam sebi Lućano si dotoči još vina.


* * *


I baš kao u inat nedaćama – usred kalendarske zime najednom je u metropolu banulo proljeće. Živa u termometru poskočila je do drskih 25 iznad ništice, a djelatnici kombinata razmiljeli su se naokolo poput zaigranih zrikavaca.

Martina i Draguljče hopsale su po parku berući visibabe, šafrane, kukurijek i ostalo raznobojno cvijeće. Ana, Nađa, Mateja i André u kratkim su rukavima igrali školice na pločniku. Studentice kroatistike okupirale su klupice i čavrljale ispijajući kave i makjata.

Samo je nadstojnik ostao unutra i namrštena lica promatrao mlađariju kako gušta u varljivu siječanjskom izdanju proljeća. Jadni moji djelatnici, gruntao je brižno u sebi, navući će si hunjavicu ovako. Plus nemaju blagog pojma o financijskoj propasti što se poput sante leda zarila u ovaj naš Titanik od kombinata. Od čega ćemo živjeti sad kad smo siromašni? Od svježeg zraka možda?

"Od zraka se nemre živjeti!", vrisnu, pa raspali pesnicom posred pulta srušivši mnoge flajere.

Najlakše je reći – iskuliraj i najavi bolne rezove. Kako nek im najavim takvo što, kako? I gdje nek režem? Lijepo je biti Nadstojnik u doba obilja. Kad si siromašan – to je već druga pjesma. Onomu koji najavi bolne rezove i slične svinjarije, ne piše se dobro. Već na sljedećim izborima vratit će mi se nepopularni potezi kao bumerang u lice – pljas!

Izvana se čulo živahno: "E-ma-esa-sa-pi-pi-du-ga-ča-ra-pa."

Rukovodeći kadar Lućano još jednom tugaljivo pogleda mladež. Boli njih briga, država propada, a oni igraju gumi-gumi. Po tko zna koji put prisjetio se mudrih riječi svoje mentorice Mike: "Neznanje je blagoslov."


* * *


Pripadnici radničke klase meškoljili su se iščekujući početak sastanka.

Nadstojnik Lućano nakašljao se, otpio gutljaj vina i baš kad je namjeravao započeti, uhvati ga vrlo težak napadaj panike. Umjesto riječi koje je kanio izreći, nadođoše mu neke druge riječi:

"Kašlj, kašlj… khm… kao prvo i osnovno – kraj je siječnja i što vi činite? Skačete po vani u kratkim rukavima. To vam, ako bolje razmislite, nije pametno – Bobičićka, ne klafraj tamo – što sam ono pričao… da, zima je i morate se paziti, u zraku kruže virusi i sve ostalo. Isprehlađivat ćete se i gdje smo onda? Toliko po tom pitanju. Nadalje, huda su vremena, pa ćemo se i mi morati prilagoditi. Što se tiče krize, Booksa još dobro stoji, ali do kad će – ne znamo. Stoga idemo u nekakvu, recimo, reorganizaciju to jest – prema stabilizaciji troškova i tako dalje…"

"Prosim riječ", ubaci se sindikalna povjerenica Ana, "a zakaj bi išli vu stabilizaciju ak fajn duramo?"

"Za vježbu, želimo biti spremni u slučaju da nas zahvati kriza, besparica i slične nedaće."

"Prosim opet riječ – ima li kakvih pokazatelja da bi nas kriza uskoro mogla zahvatiti?"

"Oduzimam ti riječ do kraja sastanka. Prekidaš mi tijek misli, ali odgovorit ću na ovo provokativno pitanje: Booksa je tisuću svjetlosnih godina daleko od bilo kakve krize. U štednju idemo zato jer se želimo pokazati kao odgovoran kolektiv pred društvenom zajednicom čiji smo neodvojiv dio. Ili kako bi naš narod rekao – bolje spriječiti nego liječiti."

Lućano nije mogao vjerovati kako spretno iznaša krive informacije, pa žurno nastavi:

"André, primjerice, od sutra neće paziti na sve klupice, nego samo na ove dvije, a na trećoj – kak bu, bu. Obzirom na smanjen obim poslova – reže mu se plaća za 33 posto. Također, Dunja od sutra ne mora obnašati dužnost kustosice. Materijale može i dalje skupljati, a ljudi mogu i bez pomoći kustosice roštati po stvarima. Plaća joj se reže za 45 posto. Ana bi mogla od, recimo, prvi veljače do sredine ožujka na godišnji, neplaćeni, jasno. I tako redom, do kraja dana dobili bute sve crno na bijelo. Hoću li i svoju nadstojničku plaću rezati? Dakako, svuš-svuš, bez milosti! Svi zajedno ćemo trpjeti i tako je, mislim, najpoštenije."

"Pa ovo su bolni rezovi!", oglasila se Nađa.

"Nisu, odakle ti takve besmislice, prosim? Oduzimam ti riječ plus 40 posto od plaće, tako da ubuduće ne širiš paniku i sve ostalo. Također i svim drugim začitavačima 40 posto - svuš! Bolni rezovi? Tststs, kako vas nije sram takvo što… Eh, da, morat ćemo ukinuti sindikat. Mišljenja sam da je sindikašenje u jednom ovakvom kolektivu potpuno besmisleno, pa ćemo ga lijepo ukinuti. Gdje nema problema – ne treba ih ni prizivati. Shvatite ovo kao paket preventivnih mjera u inače dobrostojećem kombinatu. A sad se lijepo vratite svojim zadaćama, ne, hvala lijepo, bez pitanja, prosim, nemam ni ja vremena na hitanje."

Nešto kasnije, u miru svog ureda i uz čašicu Richebourga, Nadstojnik Lućano odsutno je pjevušio: "Kad ti dođem nesrećo…tntntn… mmm… sam pod bijelom zastavom… tntntn… od kaputa postavom…mmm… garavom…"

F.B., 5. veljače 2016., Zagreb

 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića.