Utorak
07.06.2016.

¡Ay Carmela!




Extra_large_spanish_civil_war
Foto: Wikispaces
A+ A-
Predugo ovo traje. Ova fašizacija Republike Hrvatske. S mijene pa na uštap, dvadeset i pet godina. 
 
Tražeći neke bilješke, nedavno sam naletjela na razgovor koji sam za Novi list vodila s Josipom Liculom 30. studenog 1997., znači prije gotovo dva desetljeća. Za naslov teksta redakcija je velikim slovima izdvojila rečenicu mog sugovornika: OVA VLAST MORA ZNATI – DA NIJE BILO ANTIFAŠISTA NE BI BILO NI SAMOSTALNE HRVATSKE. 
 
Koja vlast? O kojem vremenu je riječ? Zar je moguće da ova mala, sad već gluha, a sve više i obnevidjela zemlja tako dugo boluje od gubitka razuma? U međuvremenu, neka su djeca odrasla, neki su odrasli ostarjeli (i umrli), a nad Hrvatskom još uvijek odzvanja kakofona melodija u kojoj se prepliću tonovi tužbalice, (prijetećeg) vojničkog marša i pogrebne povorke, dok se s druge strane, gotovo u ilegali, sotto voce pjevaju ¡Ay Carmela! i Bandiera rossa.
 
Josip Licul rođen je 1916. u Šumberu kod Labina, umro je 2003. u Rijeci. Antifašist, španjolski borac i partizan, nakon rata radi u rudniku Raša, te u "Jadranu" i "Exportdrvu" u Rijeci.
 
U prosincu 1938. Dolores Ibarurri (1895.-1989.), "La Pasionaria", članica tadašnjeg Španjolskog parlamenta, obraćajući se članovima Internacionalnih brigada prilikom njihovog odlaska iz Španjolske, kaže:
 
Drugovi, borci Internacionalnih brigada, 
 
politički razlozi, državnički razlozi, razlozi zbog kojih ste, s bezgraničnom velikodušnošću, dali svoju krv, primoravaju vas na povratak. Neki od vas vraćaju se u svoje domovine, drugi odlaze u prisilno progonstvo. Idite s ponosom. Vi ste povijest. Vi ste herojski primjer demokratske solidarnosti i univerzalnosti. Mi vas nećemo zaboraviti. I, kada masline mira ponovno procvjetaju, ovjenčane lovorom pobjede Španjolske Republike – vratite se.
 
 I, vratili su se. Nakon šezdeset godina, njih tri stotine osamdeset (380) još uvijek živih, iz 29 zemalja, iz SAD-a, Kanade, Velike Britanije, Francuske, Belgije, Rusije, Norveške, Danske, Italije, iz Kine, iz (one krnje) Jugoslavije (njih 35), iz Slovenije, iz Bosne i Hercegovine, da ne nabrajam dalje i – nijedan iz Hrvatske. Njih 380 španjolska je vlada, nakon jednoglasne odluke španjolskog parlamenta, pozvala kako bi im svečano uručila počasno španjolsko državljanstvo.

Oko 380 veterana Internacionalnih brigada (odnosno, pokoji manje), od 4. do 11. prosinca 1996., svojim su prisustvom u Madridu uveličali proslavu šezdesete obljetnice dolaska preko 40.000 dobrovoljaca iz 52 zemlje u borbu protiv fašizma i za slobodu Španjolske. Svjetski mediji tada, da o španjolskim ne govorim, objavljuju vijest i šalju izvješća izravno s mjesta proslave. U Hrvatskoj, o događaju se oglašava samo Feral tribune, uz kritički komentar o tome kako su jedino španjolski borci iz Hrvatske na toj, za demokratski svijet značajnu proslavu – odsutni. 
 
Za najveći dio javne i službene Hrvatske, ta povijesna 'epizoda', tada, 1996. (sve do danas, kad je čak sotonizirana) – ne postoji. 
 
Otada (ali i ranije) na Internetu raste broj stranica posvećen Španjolskom građanskom ratu i njenim Internacionalnim brigadama. Broj fotografija s te proslave, kao i podataka, impresivan je. Tako, može se saznati da su 1996. veterane u svim gradovima i na svim sveučilištima koje su posjetili, uz Internacionalu i ¡Ay Carmela! dočekivali i kordoni ljudi, ponekad i više od 5000 osoba, od kojih je pedeset posto bilo mlađe od 30 godina. U to vrijeme službena Hrvatska izvinjava se Izraelu za postojanje kvislinške i fašističke NDH (što njena trenutna vlast, posve u skladu sa svojom dodvorničkom naravi čini i danas), a 'zaboravlja' na svoje tada još uvijek žive i prve borce protiv fašizma. Već tada, prije dvadeset i pet godina, Hrvatska ubrzano kreće gubiti pamćenje. Danas je sve više nalik alzheimerskom pacijentu u terminalnoj – agresivnoj fazi bolesti. 
 
Oko polovinu boraca Internacionalnih brigada između 1936. i 1938. ostavilo je svoje živote u Španjolskoj. Iz Hrvatske je u Španjolsku otišlo skoro 700 mladih antifašista (oko 50% onih iz cijele bivše Jugoslavije), od kojih se gotovo 300 nikada nije vratilo. Samo Istra i Primorsko-goranska regija, koje su sačinjavale 5% stanovništva bivše Jugoslavije, dale su 17% španjolskih boraca – Hrvata i Talijana. Tada mali Rovinj – 15, a još manje Lokve u Gorskom kotaru – 11.
 
Godine 1997. u Hrvatskoj su ostala sedmorica živih veterana Španjolskog građanskog rata, bivših pripadnika Internacionalnih brigada. U Primorsko-goranskoj i Istarskoj županiji zajedno, bio je ostao jedan. Josip Licul – Falor.
 
Tada, 1997., pitam Josipa Licula: Zašto 1996. niste otišli u Madrid?
 
Nije bilo novaca, kaže. Nije bilo novaca za avionsku kartu do Rima ili Frankfurta za mene i moju kćerku koja me je trebala pratiti. Let od Rima do Madrida osiguravala je španjolska vlada Iberijinim zrakoplovom. Sve troškove boravka u Španjolskoj pokrivala je španjolska vlada. Dokumenti i prijave trebali su ići službeno preko španjolske ambasade u Zagrebu. Savez antifašističkih boraca Hrvatske ta sredstva nije imao jer ta udruga ostavljena je bez dotacija, izbačena je iz državnog proračuna. U budžetu vlade Republike Hrvatske za antifašiste još uvijek nema ni kune. (Danas je situacija nešto bolja, što ne garantira da ponovno neće postati sramotna.) Onda, tražili smo pomoć od Vlade, ali od Vlade nikada nismo dobili ni odgovor, kamoli pomoć. Da smo se na vrijeme obratili SDP-u, oni bi možda pomogli, no tada je već bilo kasno.
 
I, priča Josip Licul godine 1997:
 
Naša vlada, Tuđmanov sistem i ovaj predsjednik kojeg sada imamo (Franjo Tuđman) trebali bi malo drukčije gledati ne samo na španjolske borce, nego i na one koji su se suprotstavljali fašizmu. Koliko znam, otkada postoji samostalna Hrvatska, nikada se nitko iz vlasti, pa tako ni Predsjednik, nije javno očitovao o hrvatskim borcima u Španjolskom građanskom ratu. Znam da je jednom prigodom Vice Vukojević u Saboru rekao da španjolskim borcima ne treba dati nikakve penzije jer da su to plaćeni ubojice. 
 
Molim vas, mi smo znali što je fašizam, mi smo fašizam dobro i krvavo osjetili na svojim leđima, priča Josip Licul, pogotovo mi iz Istre, daleko prije negoli je počeo oslobodilački ustanak u Hrvatskoj. NOP i NOR samo su završna faza naše antifašističke borbe. Naša borba protiv fašizma počela je još hiljadu devetsto dvadesetih godina s Labinskom Republikom, s Gortanovcima, s Bunom na Proštini, s bunom žena u Tinjanu, sa Španjolskim građanskim ratom. 
 
Danas, sve nam je oduzeto. To nisu bile povlastice, to su bila prava. Uz sve dužno poštovanje prema stradalnicima Domovinskog rata, koji su također u mnogo čemu oštećeni, nama se nije smjela invalidnina smanjiti na 50 posto od invalidnine koju ti borci primaju. Za nas antifašističke borce nema liječenja u toplicama, nema plaćenih pomagala, borački staž nam je prepolovljen da bi se, valjda, ravnomjerno podijelio onima koji se nisu borili protiv fašizma nego su, naprotiv, bili na njegovoj strani. Mirovine su nam sramotno male. Ja primam 1200 kuna. Ova nas vlast danas ne priznaje. 
 
Josip Licul imao je, dakle, dvadeset godina kada je 1936. otišao u Španjolsku. Cijela moja obitelj bila je antifašistički orijentirana, 1997. priča taj tada još uvijek buntovan osamdesetjednogodišnjak. U našoj kući u Šumberu, kraj Labina, osnovana je prva ćelija Komunističke partije Italije, 1933. godine, i ja sam postao njezinim članom. Godinu dana kasnije Specijalni sud moja dva brata osuđuje na tri godine zatvora jer su raspačavali komunističku štampu. Ja sam bio mobiliziran i određen za transport u Abesiniju. Onda sam dezertirao. Emigrirao sam u Jugoslaviju gdje sam mnogo puta bio hapšen. 
 
Godine 1936. s prijateljem Antunom Liculom, preko Austrije, Švicarske i Francuske, stigao sam u Madrid i priključio se Internacionalnim brigadama, bataljonu "Garibaldi". Sudjelovao sam u borbama za osvajanje Mirabuena, zatim u sektoru Las Rosasa, pa u Guadalajari, u Vilanueva del Pardillo – u sektoru Madrida, na rijeci Ebro, u sektoru Barcelone. Bio sam ranjavan četiri puta, od toga dva puta teško, u slabine i u ruku. 
 
Nismo mi bili nikakva banda. Zahvaljujući otporu koji smo pružili falangistima, mnogi su civili i razne republikanske ustanove uspjeli napustiti tadašnju fašističku Španjolsku. Mi smo otišli početkom 1939., preko Francuske. U Francuskoj sam interniran i 26 mjeseci proveo u koncentracijskim logorima St. Cyprien, Argelès-sur-Mer i Gurs. Francuzi su nas predali fašistima, 1941. izručeni smo fašističkim vlastima u Mentonu, nakon čega sam bio po zatvorima Sanrema, Ventimiglie i Venecije. Kad sam stigao u Pulu, vojni sud La Spezie osudio me je na sedam godina zatvora, što zbog dezerterstva, što zbog antifašizma.

Upućen sam u Anconu. Tu sam teško obolio, a kad sam ozdravio, iz zatvorske bolnice u Surianu del Cimino, izručen sam Nijemcima koji su me trebali uposliti na izgradnji aerodroma u Rocca di Roma. Uz pomoć seljaka i talijanskih partizana stigao sam pješice u Trst, a odatle u Istru. Kad sam 1943. došao u Šumber, bila je već puna kuća partizana i ja sam im se priključio. 
 
Nisu svi španjolski borci bili komunisti. Sjetimo se Hemingwaya, Malrauxa, Orwella, Miroa, da spomenem samo neke. To se ne može tek tako odbaciti, zaboraviti. Danas u Hrvatskoj nekima pri vlasti takvi ljudi smetaju. Mi smo u Španjolsku išli zbog ideala, jer bili smo već pogođeni fašizmom i znali smo kakvo je i koliko to zlo. Danas se malo govori o antifašizmu, ljudi se boje. Ali, za vrijeme fašizma isto su se bojali. Ljudi su emigrirali u Jugoslaviju jer, između ostalog, nisu mogli slobodno govoriti a pogotovo ne svojim, hrvatskim jezikom. 
 
Nikada ne smijemo zaboraviti antifašističku borbu. Pogotovo ne antifašističku borbu u Hrvatskoj, i pogotovo ne onu u Istri. I nikada ne treba zaboraviti: da nije bilo te antifašističke borbe, ne bi danas bilo ni Hrvatske ni Istre. Ja sam doživio mnoge nepravde i od prethodnog režima, ali to ne mijenja moje uvjerenje da bez slobodnih i ravnopravnih pojedinaca, bez multietničnosti i multikulturalnosti, nema slobodnih država.
 
Danas, možemo reći: Sram nas bilo. Sve nas.

***

Tekst je nastao u sklopu projekta Prošireni estetički odgoj (Aesthetic Education Expanded) koji je financiran u sklopu programa 'Kreativna Europa' Europske unije.
POVRATAK NA VRH STRANICE