Tvoja je druga samostalna knjiga stihova, Rijeke i mjesečine, čini mi se, čvrsto strukturirana oko jedne 'prividne' dihotomije, te njenog sustavnog miniranja i ponovnog uspostavljanja. Riječ je o opoziciji priroda/kultura koja se proteže kroz dosljedno kontrastiranje urbanog i ruralnog; gužve, radnog prostora, funkcionalističkog kaosa naspram gotovo pastoralne smirenosti kozmosa tamne ravnice. Impliciraju li 'rijeke' i 'mjesečine' množinom svoju nesvodivu razliku s obzirom na ovu opreku ili je nadilaze; svojom sveprisutnošću koje ne bira okolinu integriraju ove suprotstavljene prostore?
U pravu si što se tiče prividnosti dihotomije, razmišljanje u dihotomijama može biti praktično, njima se, u međusobnom suprotstavljanju pojmova, potvrđuju oprečnosti i razlike, a i ti pojmovi sami po sebi, no to često zna previše pojednostaviti opću sliku, pa ja nisam misaoni sljedbenik toga, osim kao samo jedne od dijalektičkih metoda. Više volim nastojati sagledati stvari i u drugim mjerilima i odnosima, koji su i komplementarni i oprečni, i oštri i neprimjetni u pretapanju, u kontinuitetu ciklusa... Nije mi namjera bila u knjizi postavljati pitanja o nesvodivim razlikama među tim oprekama, ali za recepciju i tumačenje, naravno, nisam odgovoran, budući da, realno, kontrasti koje spominješ, nisu omeđeni i odijeljeni jedni od drugih nego supostoje, ne isključujući jedni druge, pa se tako subjekt/tijelo u knjizi samo kreće od jednog do drugog, i naprijed i nazad, ne pridajući primat ili vrijednosnu kategoriju nijednom od njih, kao ni pravcu kretanja, s jedne strane, a s druge, ako opet promijenimo perspektivu, ni to što nazivamo urbano i ruralno nije međusobno oprečno, jer, na kraju krajeva, i kultivirana poljoprivredna ravnica produkt je čovjekovog djelovanja i para prirodni prostor koliko i neboderi.
Čini se da se s promjenom okruženja, koja je u tvojoj svakodnevici, ali i u prostoru teksta redovita, mijenja i kvaliteta subjekta. On na toj kratkoj relaciji doživljava permanentnu metamorfozu; taj ritam gotovo da priziva cikličku shemu trošenja, iscrpljivanja i regeneracije...
Da, mislim da je to logično, budući da nepovratno mijenjamo ono što promatramo kao što i sami podliježemo promjenama u procesualnosti kretanja i promatranja. Ako je nešto permanentno, onda su to metamorfoze, premda ja ni ritam ni shemu ne bih upotrijebio u jednini. Rijeke i mjesečine pokušavaju slijediti prostorno-vremenske cikluse - koji podrazumijevaju neprestano kretanje na oba plana, promjene i mjesta i vremena, pa samim time i promjene tijela/subjekta - cikluse godina i godišnjih doba, cikluse života, a i veće cikluse... Zato u knjizi nije omeđen ni naslovljen ni odvojen nijedan ciklus, kao što je obično u zbirkama poezije slučaj, ali Rijeke i mjesečine pune su ciklusa, većih i manjih, žešćeg i blažeg intenziteta, koji traju, ponavljaju se, nastavljaju, suprotstavljajući se i spajajući se jedni s drugima...
Krajolik i, općenito, svijet, shvaćeni su i uobličeni kao dinamičke strukture – naglašena je njihova procesualnost, stanje kronične mijene koje se, kako smo vidjeli, prenosi i na 'fluidni subjekt'. Može li se, parafrazirajmo Heraklita, dvaput pisati o istoj rijeci?
Heraklit je bio pravi prepredenjak, sva ova pitanja koja raspravljamo on je postavio prije dvije i pol tisuće godina, naravno, nije izravno odgovorio na njih, jednoznačnim rješenjem, kao što ni drugi poslije njega nisu, pa nećemo ni nas dvojica. Budući da su se i drugi kroz povijest poigravali time, možemo i mi, s time što si ti meni postavio barem dvostruku zamku, i što se tiče rijeke i što se tiče pisanja, a kad tome dodamo i parafraziranje, onda je to barem trostruka dijalektička klopka. Iz tog principa jedinstva i borbe suprotnosti, svega što teče, tako da je nemoguće zagaziti dvaput u istu rijeku, stari filozof se izvukao suh, dosjetkom da se biće ponaša prema određenim principima iako ih nije svjesno. Mogli bismo se nadovezati da rijeka nije samo voda (premda je moguće da se na istome mjestu nađu iste molekule vode koje su isparile iz rijeke i ponovo se vratile u nju na isto mjesto, to opet neće biti ista voda), rijeka je i korito koje se neprestance mijenja, cijeli biotop i u njoj i oko nje, i položaj u širem krajoliku, a sve se to također mijenja i protječe, tako da vraćajući se istom uvijek dolazimo u promijenjeno, i sami promijenjeni. Tako je i s ljudskim mislima, ni one se nikad ne vraćaju u istom sastavu, redoslijedu ni značenju, pa ispada da se ne može pisati dvaput o istoj rijeci, a ako nastavimo, mogli bismo zaključiti da je nemoguće pisati o bilo čemu...
No, vratimo se spomenutoj 'opoziciji', priroda i tehnika u ovoj knjizi čvrsto se prožimaju, utjecaj, kako bismo mogli naprečac zaključiti, nipošto nije jednostran. Na jednom mjestu krikovi ćukova utišavaju klikove kompjutorskih miševa – je li to vrsta odgovora prirode dugotrajnom kultivacijskom nastojanju?
Naravno, teško je uopće zamisliti neki složeniji sustav u kojem bi utjecaj njegovih sastavnica bio jednostran. Čim govorimo o prožimanju, to podrazumijeva mnoštvo silnica međusobnih utjecaja, nešto od toga sam i ja pokušao upisati u svoje tekstove, pa i u pjesmu Ćukovi koju spominješ. Stišavanje klikova miševa i krikovi ćukova jesu u finoj međusobnoj komunikaciji. Nisam siguran na što misliš pod 'odgovorom prirode dugotrajnom kultivacijskom nastojanju', pri zapisivanju pojedinih stvari nastojao sam ne nametnuti nikakav sud, ničemu ne pridati neku vrijednosnu kategoriju, pa ni ovdje nisam mislio na neki kataklizmički odgovor prirode čovjeku, već samo na tu interakciju, kruženje, primjerice miša iz prirode u tehnologiju, koji se opet vraća u prirodu tako što služi tijelu/subjektu pri oblikovanju tog sinestezijskog pejzaža, tijelu/subjektu koji u trenutku dok završava pjesmu o ćukovima čuje te ptice, kao što čuje i klikanje vlastitog miša, koji stiže iz prirode u tehnologiju... Dok ciklus čovjekovog radnog dana završava, počinje i traje ciklus noćnih lovaca, jer nastojao sam u pisanje o nečemu upisati i samu procesualnost pisanja... Možda bi bilo dobro, da ne duljimo i da ne budem u nezahvalnoj poziciji prepričavanja i tumačenja vlastite pjesme, da Ćukove objaviš zajedno s ovim našim razgovorom, pa da čitatelji sami vide i procijene o čemu se radi.
I inače se zanimaš za prirodne znanosti – knjiga je premrežena referencama s područja teorije kaosa, matematike, teorijske fizike... Jesu li se društvene znanosti pretjerano udaljile od svojih biološko/fizikalnih predispozicija i uvjeta mogućnosti? Može li se 'autoreferencijalni' lom obrnuti?
Da, paradoksalno, u dvadesetom stoljeću, usprkos količini i dostupnosti različitih informacija, a zbog sve uže specijalizacije, došlo je do raskoraka između prirodnih i društvenih znanosti, iako su se kroz povijest one nadopunjavale i međusobno plodonosno komunicirale. Tako je i suvremena književnost, osim u malom broju slučajeva, nesvjesna dosega prirodnih znanosti. Recimo, Updike je još šezdesetih napisao pjesmu o neutrinima, dok priličan broj književnika i danas o tim česticama vrlo malo zna. To je pomalo autistična pozicija za književnost, jer ako govori o čovjeku i svijetu, onda bi ih trebala donekle poznavati, a ne grebati samo po površini jezika, teksta i slično. Možda je to u teoriji najočitije, najprije je to bila teorija književnosti, pa i društva, a ustvari je samodostatna, teorija o teoriji, koja vrlo malo veze ima s čovjekom i svijetom kako ih ja vidim. S druge strane, to jest zavodljivo područje samo za sebe, tako da je teško pretpostaviti kako će doći do obrtanja autoreferencijalnog loma, ali baš zbog spomenute dostupnosti najrazličitijih informacija, spoznaja s različitih područja, do promjene fokusa trebalo bi doći. Ako se složimo da postoji narativna svijest koja nastoji opisati događaje i paradigmatska koja nastoji sklopiti opću sliku, mislim da je za vjerodostojnu književnost važno njihovo preplitanje.
Nisi se zaboravio osvrnuti ni na cyberspace. Donosi li on svojevrsnu apsolutizaciju kretanja odvojivši ga, naizgled konačno, od fizičkih predispozicija? Može li virtualni ribolov zamijeniti pravi?
U pjesmi koju spominješ pokušao sam se poigrati zavodljivošću simulakruma kao što je cyberspace, koji pruža taj varljiv osjećaj da si važan čim ostaviš kakav trag u njemu, a time se ukazala i zgodna analogija s pjesništvom, pozicijom pjesnika i njihovim doživljajem samih sebe, znatno blaža parafraza Kundere iz Knjige smijeha i zaborava gdje kaže, otprilike, 'pjesnici, to iznad vas nije nebo, nego velika suknja vaše majke'. Ali, da me opet ne navučeš na tanak led (na rijeci) tumačenja vlastitog teksta, prilažem pjesmu.
Intenzivno radiš na novom rukopisu... Što nam novog donosi? Ako se ne varam, riječ je o pjesmama koje su koncepcijski 'ispale' iz Rijeka...
Da, kad mi se posreći pa uhvatim malo duži vremenski period za pisanje, zna mi se dogoditi da spojim nekoliko dana radeći na rukopisu, ali ne znam koliko je to intenzivno. Novi rukopis potpuno je drugačiji od Rijeka i mjesečina, premda i s mojim prethodnim zbirkama otvara i zatvara neke cikluse, ali ne bih unaprijed o tome.
I, za kraj: što čitaš trenutno i čemu se najčešće vraćaš?
Ovo mi je najdraže pitanje, jer ja sam puno veći čitatelj i čitač nego aktivan književnik. Osim što nastojim pratiti što se izdaje ovdje i vani, da budem upućen u aktualno stanje, događa mi se i puno lijepih slučajnosti, s knjigama ja uistinu imam sreće, pa su mi tako istoga dana prošloga tjedna stigle dvije odlične knjige, priče Makovo zrno Nevena Ušumovića i roman Srđana V. Tešina Kroz pustinju i prašinu. Za potrebe Quoruma i za vlastiti gušt čitam Zbiljnu drogeriju Stjepana Balenta i ponovo njegovu Vodu, Sloboštinu Barbie Maše Kolanović, zatim Kavez od trave, izabrane pjesme Katalin Ladik, drugi put sam prošao kroz Marquezovo Sjećanje na moje tužne kurve. Najčešće se vraćam provjerenim veličinama kao što je spomenuti Marquez, a mislim da sam najviše puta pročitao Don Quijotea. Prvi put sam ga čitao prije dvadesetak godina za vrijeme ljetnog raspusta i taj sjajan osjećaj koji mi se javio pri prvom susretu s Quijoteom obnavljam gotovo svakog ljeta. Dakako, tu su i stari brojevi Alana Forda, koji me također prati još od djetinjstva, ti stripovi su mi uvijek nadohvat ruke, pa često posežem za njima, danas mi se čine aktualni baš kao i prije četvrt stoljeća, ali ne samo to, volim im se naglas nasmijati, kao što i u književnosti volim da me dobro protrese.
razgovarao: Marko Pogačar
Slađan Lipovec (1972.) poeziju, prozu i eseje objavljuje u hrvatskoj i inozemnoj periodici te na Hrvatskom radiju. Objavio je knjigu stihova Posljednja topla noć (u suautorstvu s Evelinom Rudan i Denisom Peričićem, Varaždinsko književno društvo, Varaždin, 2002.), te samostalne zbirke pjesama Emily Dickinson u mom gradu (Naklada MD, Zagreb, 2003.; drugo, dopunjeno, elektroničko izdanje, www.elektronickeknjige.com, 2006.) i Rijeke i mjesečine (HDP/Durieux, 2007).
Urednik je i suautor interaktivnog CD-ROM-a Teslin dan (s Vladimirom Končarom, Agencija za školstvo RH, 2006.; drugo izdanje Agencija za školstvo RH, 2007.).
Tekstovi su mu prevođeni na engleski, mađarski, francuski, njemački, slovenski, poljski, slovački i makedonski jezik, izvršni je urednik časopisa za književnost Quorum.
Izbor pjesama Slađana Lipovca pročitajte u našoj Zadaćnici.
Volite nas čitati i sudjelovati u našim događanjima i programima?
Podržite nas. Vaša donacija će nam omogućiti da i dalje budemo Booksa koju toliko volite.
