Page arrow
Web banner 3 korekcijaBanner mobile 3 korekcija

Zarobljenost u privatnom

Large lonely piano Foto: Laura Gilmore / Flickr
Nedjelja
03.01.2016.
Ljiljana Pavlina: Kupila sam klavir sama (MeandarMedia, Zagreb, 2015.)

Tanja Radović: Pitanje Nade (MeandarMedia, Zagreb, 2015.)

***
Izdavačka kuća MeandarMedia skorije je objavila dva romana u čijem je fokusu pokušaj da se odgovori na pitanje šta je to ljubav i, uopšte, šta je smisao života. U oba slučaja, riječ je o romanima koji su književni prvijenci inače iskusnih autorki. Autorka romana Kupila sam klavir sama Ljiljana Pavlina izgradila je karijeru kao novinarka, dok je autorka romana Pitanje Nade Tanja Radović uspješna dramaturškinja.
Pripovjedačice su u oba romana sredovječne žene. U romanu Ljiljane Pavline, pripovjedačica Suzana nam prenosi priču svoje drugarice Saše o neuspjelom braku, dok pripovjedačica Nada u romanu Tanje Radović priča sopstveno iskustvo, takođe o bračnom životu koji joj nije donio nikakvo ispunjenje. Obje pripovjedačice prepoznaju rodnu neravnopravnost i mnogostruke oblike nasilja, od elektronskog, preko psihičkog putem emotivnih ucjena, do fizičkog. Da bi došle do potrebne nezavisnosti i sagledale situaciju u kojoj su se našle tako da pronađu mogući izlaz iz nje, likovi žena u oba romana odlučuju da se izmjeste iz poznate sredine. 
U romanu Kupila sam klavir sama, čiji naslov neposredno asocira na prvu rečenicu romana Virginije Woolf Gospođa Dalloway, Saša ljeto provodi na otoku, gdje joj se pridružuje Suzana, dok u romanu Pitanje Nade pripovjedačica prihvata posao medicinske sestre u Peruu. Osim što se izmještaju prostorno, Nada, Suzana i Saša i ideološki se izmještaju, tražeći mogućnost cjelovitijeg poimanja života kroz katoličku vjeroispovijest i u transcendentalnom (u slučaju Nade), odnosno kroz filozofiju i zen budizam (u slučaju Suzane).
Iako tematski srodni, ova dva romana se razlikuju, prije svega, na stilskom nivou, gdje se najbolje uočavaju individualne karakteristike autorskih poetika. Roman Ljiljane Pavline napisan je iz ugla pripovjedačice Suzane, kojoj se često dopuštaju esejistički ekskursi unutar teksta koji  je jednolinijski napisan. Sa naratološkog gledišta, riječ je o svedenom tekstu, u kojem se priča usložnjava jedino time što je centralna priča, koja pokreće ekskurse pripovjedačice, ustvari priča njene prijateljice koja se prisjeća svojih iskustava. Time smo dvostuko udaljeni od izvornih događaja, vremenski i na nivou perspektive. S druge strane, čitatelji i čitateljke posredno učestvuju u atmosferi povjerenja koja se razvija između prijateljica, jer i oni postaju dijelom prijateljskih, povjerljivih razgovora.
Naratološki gledano, roman Tanje Radović značajno je kompleksniji, iako počinje vrlo jednostavno, u stilu chick-lita, u kojem nestabilna i nesrećna razvedena žena bježi u Peru, ali prije svega od same sebe. Negdje između ljubavnog i avanturističkog romana sa (ne)očekivanim obrtom koji se gradi oko lika zgodnog sveštenika, autorka postavlja i postmodernističku zamku za čitatelje i čitateljke. Kako se roman približava kraju, tako su sve očigledniji nerealistični motivi i dolazi do miješanja različitih ontoloških ravni – sna i jave, kome i budnog stanja, smrti i života – koji se do kraja u potpunosti prožimaju.
Iako postmodernistički zaokret u romanu Pitanje Nade ovaj tekst čini umjetnički nešto uspjelijim od romana Ljiljane Pavline, ipak u oba romana autorke jednako prikazuju privatni život žene izolovano od bilo kakvog šireg društvenog konteksta. Čitajući ih, lako bismo mogli zaključiti da je savremeni patrijarhat ograničen na lično, bez dimenzije političkog. 
Ženski likovi poslije višegodišnjeg perioda spoznaju sopstvenu podređenost, ali jedino rješenje koje pronalaze kako bi se oporavile kada ostanu bez svoje jače, moćnije i svakako dominantnije polovine, jeste neka vrsta samopomoći, u stilu kvazipsihološke literature. Kada ostanu bez muškog autoriteta, neophodan im je neki drugi autoritet, podjednako falocentričan, poput religije ili vrlo pojednostavljeno shvaćenih glavnih teza zapadne filozofije. Nada, na početku romana prikazana kao ateistkinja, ili najblaže rečeno skeptik, do kraja romana pronalazi otkrovenje i snagu da oposti svima koji su joj činili zlo.
Kako je roman Kupila sam klavir sama naratološki manje složen i fokusiran na priču jedne prijateljice drugoj, tako nepretenciozno zamišljen tekst, ma koliko na trenutke bio zamoran i umjetnički neizazovan (posebno na stilskom nivou), ima i svojih prednosti. Prednost je, prije svega, u tome što se priča ne grana nemotivisano u rukavce od kojih neki mogu dodatno da potcrtaju manjkavost osnovne zamisli knjige i njenu zarobljenost u privatno, kao što je to slučaj u romanu Pitanje Nade.
Jedna od najproblematičnijih scena u romanu Tanje Radović, i pored autorkine jasne ironije, jeste scena u kojoj se iz privatne sfere prelazi u političko. Naime, Nada u Peruu upoznaje hrvatske emigrante sa kojima pjeva nostalgične pjesme, sve dok domaćin ne počne sa Thompsonovim repertoarom, od kojeg se pripovjedačica eksplicitno ograđuje jer joj nije poznat. Autorka prikazuje emigrante nevješto, kao simpatične domoljube, negdje na ivici između kritike i blagonaklonog prihvatanja. Iako je ne možemo optužiti da je u potpunosti popustljiva prema nacionalističkim praksama emigranata, kritika koja im se upućuje morala je biti jasnije izražena, ne samo upitno ironična.
Ovakav nejasan stav prema emigrantima ponavlja se i kada je sveštenstvo u pitanju. Ono je takođe sklono desnim politikama i nacionalizmu, ali ga autorka prikazuje pozitivno, bez nužne i argumentovane kritike. Umjesto da je autorka naratološke finese iskoristila da položaj žene u patrijarhatu prikaže i na političkom nivou, ona ih je, naprotiv, iskoristila tako da bi nas ubijedila kako je sveštenstvo veoma simpatično i nevino. Naime, isprva ni pripovjedačica Nada ne vjeruje sveštenicima i direktno se suprotstavlja njihovom autoritetu, ali do kraja romana biva dvostruko potčinjena. Ideološki, od strane starijeg sveštenika, jer više nije skeptik, i na tjelesnom nivou, od strane mlađeg sveštenika, sa kojim se na početku romana čini da će imati ljubavni odnos, ali se on transformiše u viziju božanskog bića ili čak samog boga. Tako se, poistovjećujući se sa skeptičnom Nadom na početku, kasnije preobraćenom u pravovjerje, i čitateljima i čitateljkama pokušava 'podvaliti' ideja da se za probleme ovoga svijeta, poput rodne neravnopravnosti, trebaju obratiti onostranosti.
Zamišljeni kao tekstovi u kojima se problematizuje položaj žene u savremenom društvu i ispituje priroda međuljudskih odnosa, u romanima Pitanje Nade i Kupila sam klavir sama privatno se ne kontekstualizuje u okviru javnog. Suprotan primjer ovim romanima jeste roman Ivane Sajko Ljubavni roman, takođe skorije objavljen u MeandarMediji, u kojem autorka razloge za frustracije na ličnom planu uvjerljivo prepliće sa uticajem koji nepravedni ekonomski sistem ostavlja na živote pojedinaca i pojedinki.

Zato što su isključile političko, i pored uloženog truda autorki Radović i Pavline da kroz likove pripovjedačica i njihovih drugarica pronađu put do oslobođenja žena, njihove junakinje zapravo samo jedan patrijarhalni model zamjenjuju drugim. Ovakav se poetički izbor očituje i u stilu kojim su romani napisani; roman Liljane Pavline poput chick-lita sa pokojom esejističkom digresijom, a roman Tanje Radović poput ljubavnog i avanturističkog romana sa ne do kraja opravdanim postmodernim zaokretom.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu