Ponedjeljak
08.02.2016.

Umijeće gubljenja i obećanje pronalaska

naslov knjige Zovite me Esteban autor Lejla Kalamujić
izdavač Dobra knjiga (Sarajevo) godina izdanja 2015.



Extra_large_sarajevo_1987
Sarajevo, 1987. (Foto: xinem / Flickr)
A+ A-
Sarajevska Dobra knjiga proteklih je godina kvantitativno najproduktivnija bosanskohercegovačka izdavačka kuća, ali i ona čija izdanja formatom, rodovskom / žanrovskom pripadnošću te, dakako, kvalitetom najviše variraju. 
 
U osnovi, radi se o privatnoj štampariji koja proizvodnju knjiga financira iz najraznovrsnijih izvora – od državnih, tj. entitetskih natječaja za potporu autorima, do autorova vlastitog džepa – dok je postava uposlenih u njenom proizvodnom pogonu krajnje fleksibilna. Za veliki broj autor/ic/a procedura objavljivanja knjige svodi se na princip 'sam(a) svoj majstor': valja samostalno pribaviti sredstva (iz državnih dotacija, ušteđevine, nasljedstva...), a onda i po mogućnosti angažirati lektora, urednika, i ostatak logističkog tima (u Dobroj knjizi postoje ljudi nominalno zaposleni na ovim pozicijama, ali njihov je angažman, po svemu sudeći, uvjetan i nestalan). Osim po masovnom autsorsanju različitih dimenzija proizvodnje knjige, ova kuća izdvaja se i po slobodnom shvaćanju tiražnih brojki: primjerci mnogih naslova doštampavaju se 'po potrebi', što znači da se ponekad tek fiktivno nalaze na policama knjižara. 
 
Samim krajem prošle kalendarske godine, najvećim dijelom u do it yourself aranžmanu, u nakladi Dobre knjige pojavila se prozna zbirka Zovite me Esteban Lejle Kalamujić – autorice čiji je prvijenac Anatomija osmijeha 2008. nagrađen na svojedobno relevantnom natječaju kuće Zoro (u međuvremenu su i natječaj i Zoro kolabirali). Tekstovi koji čine ovu knjigu dobrim dijelom spadaju u narativnu prozu, no narativna dimenzija ponekad i posve izostaje, a niz zapisa i vinjeta baš i nisu 'priče' u užem smislu riječi. Ipak, opravdanje da o tekstovima iz Estebana skupno govorimo kao o pričama pruža nam jedinstveno pripovjedno očište u koje su oni usidreni. 
 
Protagonistica i pripovjedačica, čije nam ime 'Lejla' daje signal za čitanje (i) u autobiografskom ključu, obraća nam se iz različitih životnih stadija i faza: od Sarajeva 1980-ih, preko rata i opsade grada (prilikom koje će se zateći i s jedne i s druge strane bojišnice), izbjeglištva, poraća do relativno recentne prošlosti. Ove etape nisu posložene kronološkim ili 'logičnim' redoslijedom; kronotopi koji ih čine sve se vrijeme rotiraju. 
 
Premda je to autorici slaba utjeha, moram primijetiti da tematika i atmosfera ove knjige suštinski korespondiraju s izdavačkim politikama i logističkim uvjetima u kojima se pojavila. Zovite me Esteban zbirka je koja opetovano tematizira nestalnost, nesigurnost, prekarnost u najširem smislu pojma. Pripovjedački glas dolazi iz višestruko marginalne pozicije: on pripada kako djetetu iz nacionalno mješovitog i izrazito jugoslavenski orijentiranog obiteljskog miljea, tako i ženi, ali i, kako nam je snažno sugerirano, ne-heteroseksualnoj osobi. Pripovjedačicu sve vrijeme proganja osjećaj iskonskog gubitka, fragmentacije svijeta, ali i kontinuiranog gubljenja u svijetu i društvu u sadašnjosti. Stihovi Elisabeth Bishop iz pjesme Umijeće gubljenja, koji se (u prijevodu Asje Bakić) pojavljuju u priči Molba Elisabeth, mogli bi funkcionirati kao moto knjige: "Umijeće gubljenja nije teško naučiti;/ toliko se stvari, čini se,/ odluči izgubiti da njihov nestanak ne bi trebao mučiti". Hospitalizirana na psihijatriji, protagonistica se obraća pokojnoj engleskoj pjesnikinji: "[D]raga moja Eli, molim te da mi kažeš samo jedno: da li sam savladala umijeće gubljenja?"      
 
'Gubitak' ili 'gubljenje' o kojem je riječ u ovim je pričama barem trojako prisutno. Junakinja je u ranoj mladosti ostala bez majke; u nedostatku 'pravog' sjećanja, sa sobom nosi pripovijest (re)konstruiranu iz obiteljskog predanja. Priča, ili čak legenda o majci, čini jednu od okvirnih pripovijesti u knjizi i izvorište nekoliko lajtmotiva. Zatim, tu je gubitak zavičaja, socijalističke Jugoslavije progutane ratom – eto drugog traumatičnog reza u Lejlinom životu. Napokon, vitalno mjesto u Estebanu zauzima iskustvo gubljenja zajednice, u smislu ne samo fragmentacije neposrednog okruženja, nego i rasapa društva uopće. Jedan takav izgubljeni kolektivitet čini sarajevski mikrokozmos osamdesetih godina: za pripovjedačicu je to i prostor djetinjstva i slobode, kao i poslovična 'Jugoslavija u malom', s pripadajućim društvenim, etnokonfesionalnim i političkim pluralnostima. 
 
Reminiscencije na ono nekadašnje Sarajevo oblikovane su bez patetike, moraliziranja i općih mjesta, što je rijetkost s obzirom na mitologiju nakupljenu oko ovog grada. "U jednoj kući, na dva mjesta, na dva različita dijela grada, jeli smo nanine pite i bakine sarme, dedo i deda pili su pivo i rakiju. Za podstanare smo imali Boga i Tita. [...] Podstanari bi se pojavili tu i tamo. Prvi u naninim i dedinim molitvama, drugi u bakinim i dedinim partizanskim pjesmama", čitamo u priči Četiri godišnja doba. U priči Das ist Valter glavnu ulogu pak igra kasarna povrh Sarajeva, na lokaciji s koje u filmu Hajrudina Krvavca nacistički oficir zagledan u grad izgovara kultnu naslovnu repliku. Junakinje i junaci priče lokalna su djeca koja se – uključno s pripovjedačicom – natječu u insceniranju scena iz Valtera, nerijetko i pred vojničkim auditorijem (s vojnicima si povremeno uzajamno priređuju i kojekakve prankove). Rat će se u njihove živote ušunjati gotovo neprimjetno ("Niko nije primijetio odlazak vojske, osim dva paradna tenka na kraju, kad je rat već počeo"), poklopivši se na neki izopačen način s odrastanjem i 'raspuštanjem' društvanca; kasarna je ostala prazna i u doslovnom i u simboličkom smislu.  
 
Najveći adut Kalamujić svakako je jednostavnost, čak i svojevrsna ležernost pisanja. Ona se očituje kako u jezičnoj ekonomiji, tako i u lakoći evociranja prostorno-vremenskih koordinata. Kad se ove dvije dimenzije poklope, rezultat je vrlo upečatljiva proza – što među ostalim ilustriraju i spomenute priče Četiri godišnja doba i Das ist Valter. Spomenimo i sjajnu Bijelu pustinju, u kojoj se u lirskom ključu evocira dječiji posjet pekarskom pogonu smještenom u vojvođanskoj ravnici, te minijature Zašto umiru vrapci i Mliječni put, u kojima dolazi do izražaja još jedna autoričina preokupacija: pitanje živih bića koja nisu ljudi i našeg doživljaja njihovih života. 
 
S druge strane spektra nalazi se priča Dobri, loši i Kafka, u kojoj autorica poseže za novim registrima i izražajnim sredstvima: Franz Kafka jednog ratnog dana osvane na junakinjinim vratima. Ovaj pokušaj da o užasima ratne svakodnevnice progovori u primjerenom kafkijanskom ključu svjedoči o autoričinoj hrabrosti da iskorači iz poetičkih okvira unutar kojih se osjeća 'kod kuće', ali na koncu ostaje ispod razine na koju nas autorica navikava. Da Kafka strši iz cjeline zbirke, kako poetički tako i kvalitativno, tim više pada u oči što je smješten u samu njenu sredinu. 
 
Zovem se Esteban knjiga je u kojoj se, na autobiografskom fonu, osobna intima, doživljaji i traume isprepliću s društvenim i generacijskim kretanjima i sentimentima. Nije na odmet primijetiti da je takva proza obično pisana iz muške heteroseksualne perspektive, u kojoj se osobno iskustvo lako i brzo uzima kao reprezentativno za ono kolektivno i masovno. Lejla Kalamujić pokazala je da je intimnu, a 'generacijski' relevantnu knjigu moguće uspješno (na)pisati iz posve drugačije pozicije – one žene i ne-heteroseksualne osobe. Esteban je otud i doprinos elementarnoj borbi za vidljivost marginaliziranih u našem patrijarhalno i heteronormativno ustrojenom književnom polju. 
 
Naposljetku, koliko god mračna i melankolična, ova knjiga nije i depresivna. Iz pojedinih priča čak izbija nenadana, gotovo i začudna vedrina. Protagonistica je pronalazi u neočekivanim sitnim zadovoljstvima, poput noćnog razgovora sa starijim neznancem u vagon-restoranu prilikom prvog poslijeratnog putovanja vlakom za Srbiju. Nadalje, naznačen je i izbaviteljski potencijal ljubavi – konkretno, lezbijske/kvir ljubavi, koja se otima imperativima sredine i ograničenjima trenutka. Značajno mjesto tako zauzima završna priča, Povratak među zvijezde, u kojoj protagonistica po prvi put s partnericom odlazi na majčin grob, prisjećajući se pritom ranijih posjeta groblju. Upravo na tom mjestu i u tom trenutku veza između dviju žena neočekivano se i snažno potvrđuje.

Mali ritual posjeta groblju kao da je rezultirao nadom u novu društvenost i nove oblike življenja zajednice. "Krećem prema njoj. Vrijeme je da se ide. Vrijeme je", riječi su kojima završava Povratak među zvijezde, i s njim ova poticajna knjiga. 

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta "Uvjeti suvremenog književnog polja" koji je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
POVRATAK NA VRH STRANICE