Utorak
06.03.2018.

Ubojita žena i homme fatale

naslov knjige Baršunasti pokrov autor Olivera Nikolova
izdavač MeandarMedia godina izdanja 2017. prevoditelj Jelena Lužina (mak)



Extra_large_o_ren_ishii
O-Ren Ishii (Foto: Max Pixel)
A+ A-
Baršunasti pokrov Olivere Nikolove (1936.) prvo je djelo za odrasle ove makedonske autorice prevedeno na hrvatski, a sudeći prema blurbu, ona spada u sam vrh suvremene makedonske književnosti. Autoričina bibliografija zbilja jest impresivna. Autorica se može pohvaliti s više romana i zbirki priča za odrasle, dramskim tekstovima i značajnim jugoslavenskim nagradama za svoja postignuća u dječjoj književnosti (Zmajevo pero, Mlado pokolenje...)
 
Prethodnih se godina u književnoj javnosti mnogo pričalo o zbirkama priča Osmica i Moj muž jedne druge makedonske spisateljice, Rumene Bužarovske (1981.), ponajviše zbog tematike kojom su se bavile – ženama, i njihovom položaju u suvremenom makedonskom društvu. I Nikolova se u Baršunastom pokrovu (izvorno objavljenom 2015.) bavi isključivo ženama, ali posve drugačije od svoje mlađe suvremenice. Naime, protagonistice ovih noveleta stvarne su ličnosti, a osnovni podaci o njima preuzeti su iz knjige Rječnik ubojica (1974.) francuskog pisca krimića Renéa Reouvena. Osim toga, protagonistice su žene iz različitih država, kultura i povijesnih razdoblja. Pa se tako kroz ovu knjigu susreću francuske markize iz 16.stoljeća, norveške imigrantkinje, bečke ljepotice i belgijske kurtizane na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće te makedonske i afričke teroristkinje iz 20. i s početka 21. stoljeća.
 
Nit koja povezuje ovo raznoliko društvo jest činjenica da su ove žene ubojice. U sedam priča, od kojih je svaka posvećena jednoj od njih, autorica osnovnim biografskim podacima i maštom rekonstruira njihove živote od početka do kraja. Ovom biografskom metodom autorica naznačuje koliko je zapravo sam društveni kontekst bio presudan za počinjenje svih tih ubojstava.
 
Ipak, jedan je element bio presudan – muškarci. Krajnji životni cilj žena u ovoj knjizi je ljubav, odnosno zaslužiti ljubav voljenog muškarca. Koliko god je smatrale rješenjem svih svojih problema, ljubav ih uznemiruje. Ona je ipak neopipljiv i neuhvatljiv, a prije svega prevrtljiv osjećaj. A protagonistkinje upravo žele statičnost, izostanak promjene. Žele biti sigurne u to da ih njihov muškarac voli, da svakodnevno pokazuje svoju ljubav. No sve imaju tu nesreću da su njihovi muškarci hladni prema njima, iskorištavaju ih seksualno i općenito, te ih uopće ne doživljavaju kao ravnopravne partnerice.
 
Ta potreba za muškim odobravanjem samo je jedna u nizu manifestacija utjecaja represivnih mehanizama patrijarhalnog društva u kojem žive. Iako one same prihvaćaju te mehanizme, prolaskom vremena sve im se više suprotstavljaju, a ultimativni čin pobune postaje ubojstvo voljenog muškarca. Ipak, na kraju ih sustigne karma i većina ih umire nasilnom smrću. 
 
Začudo, autorica ne koristi ich formu, odnosno ne daje priliku svojim likovima da se izjasne vlastitim riječima – zašto ubijaju? Zašto misle da moraju zaslužiti ljubav muškaraca kojima se zapravo živo fućka za njih? Zašto ne mogu pobjeći od sudbine žrtve? Iako svemogući pripovjedač omogućuje uvid u njihova unutrašnja stanja, ona su opet posredna – razumijemo ove žene, ali teško suosjećamo s njima. 
 
Tom osjećaju čitateljske udaljenosti od likova doprinosi i sam stil priča. On je ponekad previše deskriptivan te opterećen nespretnim sintaktičkim konstrukcijama i uštogljenim dijalozima. 'Krivnja' za to se vjerojatno može tražiti i u prijevodu. Nadalje, raznolikost likova i razdoblja obuhvaćenih ovom knjigom podrazumijevala bi i raznolikost u samom izričaju. No priče su ispripovijedane uglavnom na isti način – suhoparno i donekle staromodno, čime se znatno usporava dinamika teksta i samo čitanje nakon nekog vremena postaje zamorno.
 
Usprkos ovim nedostacima, nije teško izdvojiti pozitivne strane ove knjige. Najbolje su zadnje dvije priče o tri teroristkinje – dvije Makedonke koje djeluju u sklopu makedonske terorističke organizacije, te preobraćenici na islam Maxine koja nesvjesno postavlja tempirane bombe po Londonu misleći da su to samo paketi. U ovim su pričama žene prikazane znatno uvjerljivije i psihološki zaokruženije nego u prethodnim pričama jer su njihove motivacije slojevitije i bolje objašnjene.
 
Trodimenzionalnosti ove dvije priče doprinosi i politička dimenzija koja izostaje u prethodnima. U borbi za vlast, odnosno moć koju ona podrazumijeva, muškarci koriste protagonistkinje da prljaju ruke za njih, odnosno da one vrše atentate i bombaške napade. Može se reći da time autorica raskrinkava politiku kao puku opsjenu, samo jedno od sredstava kojim se dolazi do krajnjeg cilja – moći. Moć koju muškarac osjeća kada ima vlast; moć koju ove tri žene osjećaju kada počine zločin u ime ljubavi – zapravo, onoga što one misle da je ljubav. Ali ta je moć kratkog vijeka, a otrežnjenje je okrutno – ljubav koju one tako strastveno dokazuju svojim muškarcima ostaje neuzvraćena.
 
Najokrutnije otrežnjenje doživljava Maxine koja shvaća da je njen muž, član Al-Kaide, cijelo vrijeme njome manipulirao i da je znao da ona po Londonu zapravo postavlja bombe, a ne pakete. Očajna, ubija svog muža, svoju kćer, a naposljetku i sebe. 
 
Ne može se reći da kažnjavanjem svojih likova smrću, a time i potvrđujući vječnu ulogu žene kao žrtve, Nikolova daje pozitivan doprinos feminizmu. No mislim da joj to nije bio cilj. Nikolova, naime, spada u one pisce koji svojim temama ne pristupaju s, da tako kažem, teoretskom figom u džepu. Njoj je najvažnije ispričati priču kojom želi ukazati na bitne aspekte naše stvarnosti koji nisu dovoljno osviješteni, upravo zbog ideološke zasićenosti nekim drugim aspektima. U skladu s time, slijedi zakonitosti samog teksta, uspostavljene kroz likove, radnju, književne postupke i širi kontekst samog djela, i ne dopušta ideološkim momentima da preplave tekst i pretvore ga u politički pamflet. 
 
U ovih sedam priča autoričina spisateljska vještina itekako je vidljiva – naročito u čvrstoj tematskoj povezanosti priča i svestranosti pri psihološkom profiliranju likova (pogotovo u zadnje dvije priče) – i autorica odabirom ovakvog koncepta zbirke i samim pričama postavlja zanimljiva psihološka i sociološka pitanja o muško-ženskim odnosima. Ipak, pričama nedostaje emocionalno ispunjavajući element koji bi ovu čitateljicu potaknuo da im da odličnu ocjenu. Bez obzira na to, može se zaključiti da je ova knjiga jedno intelektualno poticajno i formalno solidno ostvarenje. 
POVRATAK NA VRH STRANICE