"U sebe i nikako spolja"

Prije otprilike dvije godine objavljena je posljednja zbirka pjesama Petra Matovića Iz srećne republike (Kulturni centar Novi Sad, 2017.). Njezina selekcija odnedavno je dostupna u izdanju nakladničke kuće Durieux, ljetos objavljenim izabranim pjesmama Ne hleb, već morfijum. Osim što promoviraju autora izvan granica zemlje i ocrtavaju njegova poetičko-stilska kretanja, ovakva izdanja upućuju na širu, regionalnu pjesničku scenu i na mlađu generaciju pjesnika kojoj autor pripada, a u pogovoru Hleba dotiče je se Branislav Oblučar.

Osim Republike, izbor uključuje Matovićeve dvije ranije objavljene zbirke – Koferi Džima Džarmuša (2009.) i Odakle dolaze dabrovi (2013.) – i desetak novih pjesama koje mogu funkcionirati kao svojevrsni teaser za iduću zbirku.

Na ovitku knjige, s potpisom Miloša Đurđevića, stoji kako su Matovićeve knjige poezije "redovito rasprodane, vrlo zapažene od strane kritičara i još više tražene kod čitatelja" – svemu tome doprinijele su pjesnička nagrada Trećeg trga 2011. za zbirku Koferi Džima Džarmuša, nagrada "Branko Miljković" 2018. za Republiku i promocija knjiga, što putem festivala što izdvojenih gostovanja.

Činjenice iz navoda, dakako, upućuju na dobru recepciju zbirki, ali i na pitanje kvalitete.

U tom pogledu, Matovićeva poezija promišljena je na tematsko-idejnoj, formalnoj i stilskoj razini – što u prva tri dijela gotovo bez iznimke demonstrira zbirka Ne hleb, već morfijum. Zadnji dio koji donosi nove pjesme pak pokazuje blagi kreativni pad, nedostatak uzbudljivosti koju ostvaruju raniji stihovi.

Prije nego što ponudim čitanje, treba navesti kako je riječ o vrlo dobroj organizaciji teksta s obzirom na ambijent – podivljalost mora (prva pjesma, Iz kapetanovog dnevnika) preko gradskih "slojeva" (sobe, stanovi, eksterijer) i sporadičnih seoskih pejzaža preobražava se i prigušuje u tamu ladica (posljednja pjesma, "Uzmicanje").

Nadalje, riječ je o uglavnom pravilnoj kompoziciji – po dvadesetak pjesama preuzetih iz svake zbirke s tim da dvanaest novih pjesama zauzima zadnji dio. 

Iako postoje određena, uglavnom stilsko-izvedbena, variranja između dijelova, može se reći da raznoliko nasljeđe – koje autor artikulira kao ekspresionističko i nadrealističko, ali i neosimbolističko, u zbirci između ostalog obilježeno citatima i posvetama Ivanu V. Laliću  i Jovanu Hristiću – rezultira poezijom prostora. Taj prostor, ujedno vanjski i unutarnji, prostor duha i krvotoka pjesničkog subjekta, autor u tri uvrštene zbirke posreduje zanimljivim motivskim mrežama i stihovnim nizom koji se može označiti kao bešavan.

Iz navedenog proizlazi vizualan, auditivan i olfaktivan izraz koji pokazuje pjesma Selidba:

"Plamte diodne baklje / u mojoj sobi, svetlost razvučena u mrežu, / senke se razdiru... To je ono/ što me greje. (...) // Svet prodire reljefnim odrazom u oknu, / sad je zima, sneg provejava, žalim / za novembrom koji je prošao bez danonoćnih / kiša, smisao isisan kao mušmula, / i jedino me taj duhansko plavi dim, / što poput astronauta putuje u ovoj geometriji / zagašene beline, otvara ka nekoj nepoznatoj / svetlosti koja dolazi iznutra, iz krvi." (str. 8.)

Pritom se svjetlost može uzeti kao indikator možda i najvažnije autorove preokupacije – odnosa između subjekta i svijeta o kojem sam pisala u kritici Republike na ovom portalu. I dok su se tada bjelina i svjetlost nametale u konotativnom značenju, kao raspon ljudskog duha, pri ovom čitanju često sam bilježila vanjske oblike – sunčevu rasvjetu i električnu rasvjetu grada (signali, sijalice, svjetleće reklame). Potencirana, što električkim što meteorološkim transferom ("sneg provejava"; "zrake bleskaju o metalik haubu"; "blešteće jutro kasnog ljeta", itd.), svjetlost proizvodi podjednako ugođaj usijanosti i sumornosti, distopijski vibe.

Na tom tragu, u zbirci (pogotovo u Dabrovima i Republici) je dominantan teritorij grada kojeg ocrtana motivika prikazuje kao prikladnu scenografiju današnjice, samim time neprikladan prostor za život.

Preciznije rečeno, prostor otuđenja. Referirajući se na pjesmu Zeleni talas Branislav Oblučar grad naziva "ekosistemom" subjekta, no grad je zbog svog blještavila i automatizacije subjektu ujedno "nepoznata zemlja". Zato se on stalno adaptira na gradski ritam, zato evocira bijeg i plovidbu, a likovi s kojima se poistovjećuje (Ahasver i Dedal), znakovito, u legendi odnosno mitu označeni su kao izgnanici, lutalice. Usto, raspoloženja koja subjekt razvija (od depresije do apatije) reakcija su, koliko na prostor grada toliko na život koji u njemu i oko njega teče.

U kritici Republike pisala sam o preprekama koje Matović prepoznaje između čovjeka i svijeta (mogu se pridodati objektivi, mreže, šoferšajbe, pa i unutarnji "zidovi – beli slapovi samoće"), no možda je dovoljno navesti stih iz pjesme Zvon brezov: "U sebi mogu dodirnuti sve, spolja ništa." (str. 42.)

Štoviše, čini mi se da on komprimira opisano iskustvo. Distanca subjekta spram svijeta provocira okretanje sebi ili obrnuto. U svakom slučaju, znakovita su njegova stanja – opsjednutost akustikom stana (kapanje iz slavine, pomicanje zavjesa, zujanje hladnjaka), predmetima, organizmom koji poprima vanjske "napetosti" ["boje pucaju u živcima, impulsi su prepunili aorte, / telo se preobražava u gromovište" (str. 47.)] – koja se mogu tumačiti kao okrenutost unutarnjim prostorima, napokon i nekom sasvim intimnom prostoru duha. Izgleda da je on – u zbirci označen i kao "nepoznata svetlost", "hormoni svetlosti" i "krug" –  jedini prostor uvida odnosno autentičnog postojanja.

Uz Dedala i Ahasvera koje sam ranije spomenula, subjekt je povezivan s hostijom, pepelom i dijelom ogromnog parazita – u čemu se, osim poigravanja religijskim, filozofskim i sociološkim perspektivama, možda mogu prepoznati metapoetske intencije (recimo, Dedal može upućivati na graditeljsku, šire shvaćeno, stvaralačku ulogu). Označenost poezije kao "drugačije pirane" i ne "hleba, već morfijuma" pak očiti(ji) je metapoetski element. Koordinate zbirke – koje ukrštavaju kapitalističku sadašnjost, socijalističku prošlost i onostrano – poeziju tako određuju kao nužnu jezičnu intervenciju, mogućnost da se umakne (govoru) stvarnosti, da se subjekt "anestezira".

S obzirom na navedeno, uz već spomenute motive, trebalo bi naglasiti još dva motivska grozda. Prvi, razložen na pojmove duše, metemsihoze, anđela, Bible Belta, itd. je religijske prirode, a drugi, realiziran pojmovima zvijezda, kometa, fuzije, i sl., može se označiti kao kozmološki ili astralan. Pjesma Koma, primjerice, zanimljivo povezuje krvotok, grad i svemir, poigravajući se rakursima, varirajući odnos unutra-vani:

"Kometa u suicidnom jurišu kada probija / granicu sistema može ostati samo da drhti / iza kapaka, u zamišljajima. (...) // Odavde možeš se / preneti ako razgrneš sjajeve metropola – kontaktne mreže, krize istorija i ekonomija. (...) // Intrigiraju rasprostranjenja, ali postojanje / talasa, zračenja nevidljivih i reflektujućih / koji drže svemir na okupu, neće se osvestiti. / Otvaranja, neprimetna i spontana, kreću / iz razgradnji perspektiva, iz aorti, bez / hipertenzija." (str. 39.)

Napokon, može se zaključiti da je taj odnos svojevrsni hipocentar zbirke, a svijet (kao ono vanjsko), unatoč materijalnosti, uvijek nestabilan, posredovan.

Na formalnom planu, osjetno je ritmičko pojačavanje teksta. Primjerice, pjesme Kofera i manji dio Dabrova usvajaju pripovjednu odnosno opisnu pravocrtnost koja se prema sredini zbirke ubrzava i usložnjava. Filmskim rječnikom, prvi dio zbirke može se opisati kao izmjena dugih kadrova (promatranje susjedne zgrade) i, što slow motion što zamrznutih kadrova (kapanje vode ili "bljesak" opuška), a drugi dio kao montaža kratkih kadrova realizirana paralelnim radnjama, radnjama u prezentu i odbljescima svijesti itd. Osim toga, u Dabrovima i Republici pjesme su često ispresijecane kurzivom i interpunkcijskim znakovima (povlakama, kosim crtama, dvotočjem) što dodatno dinamizira tekst.

U tom kontekstu, nove pjesme ostvaruju srednje brzi ritam. Na drugoj razini, iako se može govoriti o zanimljivim pretapanjima (odnos java-san-sanjarenje u pjesmi Čemu služe metafore?), originalnim pjesničkim slikama (kancelarijski akvariji, Baltik kao usoljeni bakalar, klijajuće bombe u arterijama, itd.) i pogođenim "prognozama" ["Sunce, ovde sunovraćeno, izgrišće sve do beline, / što svaka smrt i učini." (str. 89.)], sve to na prostoru pjesme kao da nije zajedno prisutno i zaključeno efektno kao prije. Iznimka su pjesme San dolazi sekirama, Uvek ćeš biti i Novembar koje u cijelosti djeluju svježe i uvjerljivo.

Na kraju, budući da sam Matovićevu poeziju označila kao bogato osjetilno iskustvo, može se još reći da ona izgleda i kao crno-bijela televizijska slika i zasljepljujući prekid TV signala, da miriše na benzin i duhanski dim a u muzičkim okvirima podsjeća na stihove Amerike benda EKV: "u sebe, u sebe, u sebe i nikako spolja".

Zato ostaje nadati se da će neki novi rukopis biti jednako efektan, odnosno da će nastaviti niz triju istaknutih pjesama.