Ponedjeljak
16.06.2014.

Svjetovi u opreci

naslov knjige Krvna veza autor Pavao Pavličić
izdavač Mozaik knjiga (Zagreb) godina izdanja 2014.



Extra_large_dkreho_booksa_pavlicic
A+ A-
Pavao Pavličić: Krvna veza (Mozaik knjiga, Zagreb, 2014.)

***
 
U suvremenoj Hrvatskoj, ali i jučer u Jugoslaviji i danas u 'Postjugoslaviji', autorski profil Pavla Pavličića po mnogočemu je jedinstven. On je istodobno beletrist, esejist i teoretičar književnosti; sveučilišni profesor i bestseler u krimi žanru; akademik, medijska osobnost i popkulturna figura višestruko prisutna u javnosti. U širim okvirima, pandan Pavličiću možda bi bio David Lodge – samo kad bi Lodge prakticirao resantimansko desničarenje i prepuštao se kulturpesimizmu. Njegova raznovrsna autorska i građanska lica često nas pozivaju da ih ih kontrastiramo, samjeravamo i kritički sagledavamo. U slučaju ovoga teksta, konkretan povod Pavličić nam je dao kao autor krimića. Naime, bit će riječi o njegovu najnovijem romanu.
 
Valja podsjetiti da je upravo Pavličić svojedobno bio zaslužan za proboj krimića u jugoslavenski mainstream, objavljujući romane kod velikih izdavača kao što je zagrebačko Znanje (inače, vrlo je zanimljivo što je krimić u socijalističkoj Jugoslaviji najprije dobio teorijsko-kritičku legitimaciju, prije svega sa studijom Stanka Lasića, a tek onda načinio prodor kod mainstream izdavača!) 
 
Od osamdesetih godina naovamo njegova putanja krimi pisca razvijala se uporedo s onom njegova književnog i biološkog vršnjaka Gorana Tribusona. Tribusonovu i Pavličićevu krimi prozu zanimljivo je i produktivno paralelno čitati i kontrastirati. Dok je prvi žestok, sklon groteski, satiri, pa i plakatnosti – potonji je low key, uglađen i dosljedno pozicioniran na ironičnoj distanci. Koliko god Tribuson teži uhvatiti puls društvenog trenutka, sustići aktualna društvena događanja i zahvatiti u njih, toliko Pavličić inzistira na stilizaciji i artističkom otklonu. 
 
Dok se u Tribusonovim krimićima na možda jedinstven način prelama cjelokupna mašinerija 'tranzicije' – pojedine Pavličićeve krimi pripovijetke u ovom žanru ostavljaju nas u nedoumici u kojoj su epohi uopće pisane. Čak i u prilikama kad se u njegovim krimićima pojavi društveni komentar, on dolazi u stiliziranom, ironiziranom obliku, te je stavljen prvenstveno u funkciju gradnje tenzije među likovima (utoliko pokušaji da se Pavličić retroaktivno promovira u subverzivnog kritičara socijalizma djeluju otužno)   
 
Zaplet Krvne veze jednostavan je i dobro postavljen. Poznati kamatar Velimir Kokot ubijen je jednog sunčanog jesenskog jutra usred zagrebačke špice. Ubojstvo je izvedeno naoko savršeno: Kokot je ustrijeljen među oči bešumnim snajperskim hicem dok je pio kavu u prepunoj bašti. Prvoosumnjičeni je Medvidović, njegov glavni konkurent iz podzemlja koji, dakako, raspolaže savršenim alibijem. 
 
Stvari se brzo zakompliciraju: u igru ulaze i ukradena puška iz jednoga streljačkog kluba, i njegov naizgled mutni vlasnik, i cijela mreža dužnika i utjerivača dugova. Urednik crne kronike u visokotiražnom dnevniku Ivo Remetin, njegov pomoćnik Lujo Katić, te njihov prijatelj policijski inspektor Vlado Šoštar, Pavličićevi protagonisti još od romana Press iz davne 1980., ponovno nastupaju u svojstvu istražitelja. Autor je pritom izvršio vidljiv retcon (retroaktivnu intervenciju u kronologiju fiktivnog svijeta) pa, iako su svi primjetno ostarjeli – Remetin već ima i unuka školarca – desetak su godina mlađi nego što bi bili da su starili u stvarnom vremenu. Pavličić je takvu odluku u jednom razgovoru i otvoreno obrazložio pragmatičnim razlozima, dodavši kako će i u budućim romanima, ukoliko ih bude, lik Remetina ostati 'zaleđen' u drugoj polovici pedesetih.
   
Krvna veza lako je čitljiv i konzistentno napisan roman. Bez obzira na to što njegov ritam pisanja i objavljivanja u nekim periodima graniči s hiperprodukcijom, Pavličić si u pogledu izvedbe rijetko dopušta nemar. Kao što i očekujemo od njega, zaplet je vođen sigurnom rukom, a karakterizacija uvjerljivo postavljena. Pritom na trenutke nismo sigurni ironizira li autor određene postupke i ponašanja svojih likova, ili nam ih nastoji približiti bez fige u džepu. Takav je slučaj, recimo, s likom inspektora Šoštara: čitatelj nije uvijek siguran predočava li se njegovo držanje starog macho lisca i zrelog zavodnika u ironijskom ključu ili ga autor iskreno simpatizira – ili pak oboje. No, budući da je posrijedi pisac poznat po svojoj ironijskoj žici, možemo mu dati benefit of the doubt
 
S druge strane, očigledno je da je u Krvnoj vezi znatno više nego u dosadašnjim Pavličićevim krimićima prisutna težnja za zahvatanjem u društvene (ne)prilike uslijed kojih je roman nastao. Već očekivan učinak recesijskog vala i neoliberalne ofenzive na društvo jest taj da se sve više pisaca zagleda u nedaće našeg društveno-političkog trenutka; u Pavličićevom slučaju, to bi dijelom mogao biti i rezultat utjecaja planetarno popularnih skandinavskih krimića. Međutim, u ovom je romanu težnja za 'angažiranijim' pisanjem polučila mješovite rezultate.
 
Naime, autor Krvne veze kao da želi zadržati artistički manir i ironijski otklon, a istodobno se pokušava dovoljno eksplicitno odrediti spram aktualne društvene konstelacije. Na trenutke se čini da se 'Zagreb' u kojem se odvija ova pripovijest nalazi na sjecištu između prepoznatljivog pavličićevskog tajnovitog i začudnog grada te ovog postsocijalističkog, preoblikovanog, osiromašenog Zagreba destruiranog 'tranzicijom'. 
 
U idealnom slučaju, takva kombinacija mogla bi znatno obogatiti pripovjedni svijet u kojem se kreću Pavličićevi junaci. Međutim, u Krvnoj vezi (pre)često nas prati osjećaj da smo ostavljeni na pola puta. Recimo, u jednoj epizodi glavni urednik lista moli Remetina da pripazi što se u njegovoj rubrici piše o Medvidoviću; nakon povratne reakcije i dosta prenemaganja nevoljko mu priznaje kako je vlasnika novina, u socijalizmu odanog partijca, za vrijeme 'tranzicije' Medvidović zadužio s nekoliko 'usluga'. Tu su očigledni ne samo komentar na tipične pojave i prakse unutar postjugoslavenskih medijskih koncerna, nego i aluzija na neke konkretne osobe i događaje s današnje zagrebačke medijske scene. 
 
Međutim, cjelokupna 'stvarnosna' dimenzija romana nije glatko integrirana u fiktivni svijet, već strši u pripovijesti kao poprilično nametljiva prtljaga. Između četiri zida svog ureda, Remetin kao da i dalje živi i radi u paralelnom, stiliziranom i idealiziranom univerzumu. On i njegova ekipa – Lujo i dvoje mladih pomoćnika koji teško skrivaju svoju ljubavnu vezu – ostaju idealtipski likovi profesionalnih novinara; 'gadosti' tranzicijskog novinarstva stižu do njih tek kao daleki eho ružn(ij)e stvarnosti. U konačnici, i rasplet pripovijesti pati od slične rastrzanosti: motivacija ubojice, kako će postati očigledno, snažno je socijalno determinirana – a opet taj aspekt ostaje potisnut i prigušen, kao da je autor svjesno izbjegao njegove implikacije.  
 
Na koncu, unatoč ovim manjkavostima, Krvna veza dobro je realiziran roman i ugodno štivo. Ne treba podcijeniti ni sentimentalnu i nostalgičnu vrijednost koju za brojne čitatelje danas i ovdje ima Pavličićevo krimi pismo; neosporna je i inercija načela 'kupujmo/posuđujmo domaće'. Spekuliramo li već o fantomskoj 'čitateljskoj publici', imamo dobre razloge vjerovati da će Krvna veza vrlo vjerojatno naći vlastitu. S druge strane, u konkurenciji brojnih krimića objavljenih posljednjih mjeseci u Hrvatskoj – uz kontinuirani priliv naslova iz Skandinavije, tu je npr. i ekskluzivni prijevod novog Iana Rankina – Pavličićev roman ne ističe se kao 'must read'. Za ljubitelj(ic)e žanra, tu je još jedan uspio, iako ne prvorazredan naslov.

Dinko Kreho
foto: Marilyn Cvitanić

***

Dinko Kreho (Sarajevo, 1986.), publicist, književni kritičar i kritičar medija. Diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Član je uredništva zagrebačkog dvotjednika za kulturu i društvena zbivanja Zarez. Živi u Sarajevu i Zagrebu.
POVRATAK NA VRH STRANICE