Utorak
10.04.2018.

Prostor bez vremena

naslov knjige Spori odron autor Mihaela Gašpar
izdavač Disput godina izdanja 2017.



Extra_large_nadja_gaspar
Foto: TC Fenstermaker / Flickr
A+ A-
Novi roman Mihaele Gašpar Spori odron nastavak je poetike koju je ova autorka sada već dosljedno razvijala i u prethodnim knjigama. U središtu romana je kuća u kojoj se smjenjuje više generacija različitih porodica. Ono što sve te porodice povezuje, sem života u istom prostoru, jesu tragični međuljudski odnosi, depresija i sveopšte raspadanje – što se već nagovještava kao centralna tema u samom naslovu knjige.
 
Raspadanje je predočeno kroz više tipova metafora. Jedan tip uništenja donosi vatra, koja uništava brzo i temeljito. Vatra bi se mogla poistovjetiti sa naglim činovima i reakcijama likova koji vode do bijesnih i histeričnih epizoda, ili čak do smrti. Ali ti nagli činovi u rijetkim situacijama mogu biti i pozitivni. Njima se dopušta mogućnost oslobođenja za likove koji se do tada osjećaju zarobljenim u vlastitim emocijama i nesrećnim porodičnim odnosima. Nakon vatre, kao radikalnog napuštanja starog, koji je često i bolan ne samo za likove, već i za njihove porodice, slijedi otvoren kraj, ili tačnije rečeno, otvoren početak.
 
Ipak, radikalnost vatre, koja ili sve uništava, ili oslobađa, samo je jedna mogućnost. Drugi tip raspadanja, onaj kojem treba mnogo više vremena nego vatri, ali koji je podjednako, ako ne i više opasan, jeste spori odron. Nasuprot emocijama bijesa i vatrenih sukoba stoji depresija. Ona razara tokom dugih intervala, čineći likove ujedno zarobljenim u prostoru kuće, ali i onemogućavajući im da iz tog prostora ma gdje izađu. Jer, pokazuje se da čak i kada izađu u svijet, nelagodnost od pogleda drugih ljudi i interakcije sa njima likove panično tjera da se vrate u sopstveni zatvor gdje se barem osjećaju donekle zaštićeni. Taj zatvor je u obličju groteskne porodične kuće. Ova jeziva tvorevina ne samo da biva spaljena u jednom trenutku, već joj prijeti uništenje iznutra. Njene zidove napadaju stvarni ili zamišljeni insekti, i ona se tokom cijele knjige urušava, na taj tradicionalno romaneskni način postajući simbolom propadanja likova koji u njoj žive.
 
Osim groteske, kao i realističkih tehnika poistovjećivanja prostora sa emotivnim stanjem lika, još je jedna književna tradicija uključena u ovaj narativ. To je tragička tradicija koja se doslovno uvodi kroz različite priče, bilo da se odnose na edipalan odnos između oca i sina, bilo na elemente incesta ili na odnose između različitih generacija žena, između ostavljene ćerke i odsutne majke, ali i između ćerke i pomajke. Uvođenjem teme anoreksije, kao želje napuštene ćerke da skrene pažnju na sebe, otvara se i aktuelna tema odnosa žena prema sopstvenom tijelu. 
 
Sa druge strane, tema napuštanja porodice od strane majke i dalje je tabu u zapadnim književnostima, o čemu je pisala i Elena Ferrante u nekoliko svojih romana, kao i u romanu Izgubljena ćerka, koji prethodi tzv. Napuljskoj tetralogiji. Ono što je važno u pristupu ovoj temi jeste to što je autorka prikazuje iz različitih perspektiva, tako da se ipak u potpunosti ne zapadne u mizogino kritiziranje majke kao nedovoljno posvećene, niti da se osuđuje ćerka zbog anoreksije, a na samom kraju, ni pomajka kao strankinja koja upada u tuđe porodične odnose.
 
Posebno izazovna za postizanje dinamike teksta jeste jednoličnost atmosfere sivila i raspada. Rješenje do kojeg je autorka došla, a to je da roman čini šest različitih priča, većim dijelom jeste uspjelo. To variranje perspektiva i zapleta razbija sveopšte sivilo, koje je i opravdano kao umjetnički postupak. Autorka ima pravo da u svom literarnom svijetu ne zastupi ni jednu drugu boju sem sive, osim na trenutke crvene. No, ni ta crvena nije boja radosti ili svježine, naprotiv, to je boja odvratnosti prema predmetima koji okružuju likove. Remek-djelo u drvetu izrezbarene ruže pretvara se u svoju suprotnost, u kič ukras onoga trenutka kada biva obojeno crvenom bojom. Novi crveni kaput, umjesto da sakriva siromaštvo, u stvari ga samo dodano potcrtava i upadljivo ističe. Tako sivilo preuzima i one nijanse koje se najčešće zamišljaju kao njegova suprotnost.
 
Ipak, i pored uvjerljive atmosfere u knjizi, koja je postignuta uvođenjem više perspektiva, i osim pokretanja važnih tema, ovaj tekst ima nekoliko uočljivih nedostataka, na prvom nivou kada je riječ o stilu. On je na trenutke izuzetan, i čini se kao da je u pitanju klasičan, dobro stilizovan tekst. Ali ta početna čitalačka oduševljenost visokom stilizacijom slabi kako se knjiga razvija, jer i stil postaje pomalo anahron i signal je za još jedan, dublji problem koji izjeda tekst iznutra, na sličan način na koji se urušava kuća oko koje se priča gradi. Naime, tekst izgleda vanvremenski, tek po nekim sitnicama prepoznajemo vrijeme zbivanja i tek u nekim pričama se položaj žena povezuje sa određenim društvenim nejednakostima, poput siromaštva.
 
Tako postavljena priča, sa svim ranije pomenutim mitskim nanosima, vodi do zaključka da su odnosi u romanu, ponajviše doslovna osuđenost žene na privatnu sferu koja ju izjeda i porobljava, karakteristike nekakvog univerzalnog patrijarhata. A tako nešto, kako su feminističke teoretičarke odavno pokazale, ne postoji. Svaki je patrijarhat određen konkretnim društvenim okolnostima. Za razliku od teorijskih tekstova o patrijarhatu, u književnosti je moguće namjerno dekontekstualizovati tekst zarad umjetničke poente. Međutim, ovdje takvo insistiranje na univerzalnosti ženske – ali i uopšte ljudske patnje, jer su zastupljene i perspektive muških likova – u kombinaciji sa jednoličnošću atmosfere, dovodi do ne pretjerano suptilne pesimističnosti, na momente groteskno patetične, što konačno rezultuje efektom izvještačenosti.
 
Likovi su, poput dvodimenzionalnih papirnatih figura, usmjereni samo na sebe i sopstvenu patnju, bez ikakvog osjećaja za zajednicu. Njihov govor nije neposredan, nema nikakvih napuklina ili neravnina, već je strogo uglačan i drži se samo jedne ideje, stoga djeluje gotovo u potpunosti artificijelno. Likovi su u tolikoj mjeri okrenuti sopstvu da je, i pored razumljivog čitalačkog saosjećanja zbog njihove patnje, u pojedinim scenama vrlo teško empatisati sa njima. Dakle, ona vrsta razumijevanja koju je autorka pokazala prikazujući različite likove i njihove perspektive na istu situaciju, izostaje u relaciji između samih likova. Posebno je to problematično onda kada se opisuju odnosi između žena, pa se zapada i u mizogini stereotip o nekakvoj tipskoj napetosti između snahe i svekrve, u kojem ova potonja povlači i cijelu porodicu za sobom, tako da na kraju snaha ostaje izolovana.
 
Taj nedostatak kritičkog prikazivanja odnosa u porodici, njihova shematizacija na neku okoštalu strukturu porodice s jedne strane i na crne ovce koje su neshvaćene sa druge, prenosi se potom i na šire shvatanje društvenih odnosa. Bogatstvo naspram siromaštva prikazano je kao nešto što je pozitivno i što se podrazumijeva kao ideal ka kojem se teži. Likovi dovode u pitanje samo nejednakost i frustraciju zašto su oni siromašni, ali se koncept luksuza ne problematizuje. Iako nije riječ o dominantnoj temi, ona jeste ipak dovoljno upečatljiva, posebno u sceni samoubistva jedne od likova nesrećnih žena. Ona se i doslovno ubija ne samo zato što je usamljena, već od sramote zato što je siromašna i nikada joj neće biti dozvoljen luksuz kao njenim nekadašnjim gazdama. Na takav način problematizovati položaj siromašnih, kao onih od kojih je siromaštvo gotovo neodvojivo i koje im je predefinisano čak i kada više nisu toliko siromašni, vrlo je problematično i trebalo je biti mnogo pažljivije prikazano, ili bolje čak i izostavljeno, jer nije ključno za roman kao cjelinu.
 
Novi roman Mihaele Gašpar stoga se može čitati kao još jedan korak u razvoju poetike ove autorke, koju karakterišu pesimističan prikaz međuljudskih odnosa i fokusiranost na temu porodice sa posebnim osvrtom na položaj žene u privatnoj sferi. Vrline ovog dosljednog autorskog glasa su poznavanje i potom reinterpretiranje tradicionalnih književnih postavki i romanesknih tehnika. Njegove mane su pak nedovoljna autorska hrabrost da se preispitaju i one postavke koje se čine univerzalnim. Prostoru i razgranatoj strukturi pripovijedanja fali preplitanje sa vremenom, odnosno širim društvenim kontekstom, i neposrednije pripovijedanje uz mogućnost kontradiktornosti i napuklina u često jednoznačnim perspektivama likova.
 
POVRATAK NA VRH STRANICE
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića.