Satirični lijek za šizofrenu stvarnost

Novi je Bauerov roman Seroquel ili Čudnovati gospodin Kubitschek napisan u formi savremenog pikarskog romana, te se nastavlja na tradiciju češkog humora od Švejka do Hrabala. 

Poput Cervantesovih Don Quijotea, Sancha Panze i Rocinante, trojac u Bauerovom romanu su gospodin Kubitschek, Albert Albert i njegova mačka Mitzi. Roman počinje grotesknom scenom u kojoj se gospodin Kubitschek pomokri na Albertov travnjak, a u međuvremenu nestaje mačka Mitzi. Tada počinju putešestvije tokom kojeg će ovi likovi ići od luksuznih restorana i najprostijih krčmi, sve do skvotova, upoznati se sa raznim grupama ljudi, umjetnicima/ama, kriminalcima, trgovcima i žrtvama trgovine ljudima, ljevičarima/kama, zaštitnicima/ama životinja i drugima. 

Gospodin Kubitschek će se pokazati kao vješt govornik, onaj koji ujedno zavodi i razljućuje mase, ali i kao sitan lopov, onaj koji krade od bogatih da bi udovoljio svojim trenutnim hirovima i željama, gospodin koji živi životom skitnice, u kontaktu kako sa marginalizovanim grupama, tako i sa kulturnim i inim elitama.

Ova šizofrenost gospodina Kubitscheka najavljena je već u naslovu. Naime, 'seroquel' je ime lijeka koji se koristi u liječenju šizofrenije, što je jasan paratekstualni signal da je svijet ovoga romana šizofren svijet i da od likova ne možemo očekivati ništa ni manje ni više do li barem višestruku podvojenost, kako u njihovom ličnom, tako i u političkom. Osim naslova, motiv šizofrenije, odnosno podvojenosti i/ili dupliranja, uočava se i u imenu lika Alberta Alberta, kao i u tome da su gospodin Kubitschek i Albert Albert književni par, koji se međusobno upotpunjuje. 

Gospodin Kubitschek, kao savremeni Don Quijote, više se ne bori sa vjetrenjačama viteškim oružjem, već držanjem govora, tako da je funkcija ovog lika u romanu da tumači svijet današnjice. Uloga je Alberta Alberta pak da bude pripovjedač, tačnije iz njegovog ugla posmatramo ponašanje gospodina Kubitscheka, što unosi još jedan nivo distance između čitatelja i čitateljki i onoga što gospodin Kubitschek govori, tako da nikada ne možemo u potpunosti biti zaneseni njegovim govorenjem, jer ono biva subvertirano komentarima Alberta Alberta.

Lik gospodina Kubitscheka kao pikara, koji se kreće kroz više i niže društvene klase, omogućava autoru da progovori o različitim društvenim problemima, od toga kako djecu posmatramo neravnopravno, kao bića koja nijesu još uvijek ljudi, preko korumpiranosti religijskih institucija, do imigrantske 'krize', koja je usko povezana sa problemom trgovine ljudima. Gospodin Kubitschek pokreće neka od centralnih pitanja savremene poltičke filozofije, poput neposredne demokratije ili pitanja da li nam je potrebna revolucija i ako jeste, kako do nje doći. S druge strane, tu su i metapoetska pitanja o ulozi umjetnosti u društvenoj revoluciji.

Prednost ovakve romaneskne forme nalazi se u tome što čitatelji i čitateljke nikada u potpunosti ne mogu vjerovati onome što gospodin Kubitschek govori, jer nije riječ o idealnom junaku bez mane i straha, a i stoga što su nam njegove riječi posredovane Albertom kao pripovjedačem. To znači da niti spisatelj, niti lik nijesu ti koji nam didaktički govore o nama i svijetu koji nas okružuje, što je česta praksa u savremenim romanima regionalne književnosti. Mi nijesmo pasivna publika koju će spisatelj ili spisateljica 'prosvijetliti', već smo dio publike gospodina Kubitscheka, koja je provocirana da polemiše. Gospodin Kubitschek nas može zavesti na svoju stranu, ali već na sljedećoj stranici nas može iznervirati. I u jednom, i u drugom slučaju, roman postiže kao efekat da razmislimo o savremenim problemima, te nam ih osvjetljava iz više uglova.

Naspram gospodina Kubitscheka i Alberta Alberta stoje različite grupe ljudi, i na tom nivou spisatelj prati tradiciju satire, kao i u slučaju podvojenosi i udvojenosti likova. Te su grupe uglavnom koncentrisane oko nekog autoriteta, bilo da je taj autoritet u vidu osobe ili u vidu neke ideologije, i reaguju stihijski. Zato gospodin Kubithschek, iako isprva i uspije da zadobije povjerenje grupe, u konačnici uvijek izaziva bijes, jer u toku svojih govora često napada autoritet koji grupu drži na okupu. Raspravljajući o mogućnosti revolucije, gospodin Kubitschek pokušava s jedne strane ukazati na to da su grupe koje bi htjele biti revolucionarne male, te da je potrebno doći do kritične mase da bi se promjene dogodile. Ali, s druge strane, entuzijazam masa, koje ne bi činila grupa slobodnih pojedinaca i pojedinki, izvitoperio bi ideju revolucije, približavajući se fanatizmu. 

Ove dileme gospodina Kubitscheka zasnovane su na istorijskom iskustvu mnogobrojnih revolucija, te su stoga pomalo pesimistične, iako ni ovdje ono što se govori nije jednoznačno, jer je očigledna potreba da do revolucije dođe, pošto se kapitalistički sistem izvjesno mora suočiti s vlastitim ograničenjima. I u ovom se slučaju satirični žanr pokazuje kao dobro rješenje za pokretanje političkih pitanja koja bi u nekom drugom žanru mogla biti naivno prikazana, ili u najboljem slučaju svedena na nivo pamfleta.

Bauerov novi roman uspio je tekst savremene angažovane književnosti, koja iz tradicije satiričnog žanra vješto preuzima postupke poput podvajanja / udvajanja likova, dinamike u odnosu pojedinac–grupa ili tipskih likova pikara i njegovog pratioca, kako bi pokrenuo neke od aktuelnih društvenih pitanja. Spisatelj je uspio da navede čitatelje i čitateljke da zauzmu aktivan stav prema šizofrenom svijetu u kojem žive, što je jedan od najvažnijih ciljeva svake dobro napisane angažovane književnosti. Na drugom nivou, ovaj je roman primjer dobre prakse koji nam pomaže da definišemo šta je to uopšte angažovana književnost, kojim se postupcima ona služi i kakva je njena uloga u društvu.