Utorak
23.10.2018.

Roman s rascjepom

naslov knjige Ukazanje autor Ivica Đikić
izdavač Fraktura godina izdanja 2018.



Extra_large_dinko_djikic_ukazanje
Foto: Thomas Hawk / Flickr
A+ A-
Kad bi se čitateljice i čitaoce ovoga teksta pitalo da nabroje najetabliranije romanopisce u današnjoj Hrvatskoj, ime Ivice Đikića većini vjerojatno ne bi bilo među prvima kojih bi se sjetili. Međutim, i letimičan uvid u Đikićevu biobibliografiju podsjeća nas da su njegovi romani i u hrvatskim i u postjugoslavenskim okvirima simbolički iznimno visoko vrednovani: Cirkus Columbia (2003.), Sanjao sam slonove (2011.) i Ponavljanje (2016.) nagrađeni su, redom, nagradom Meša Selimović, nagradom Tportala, te Kočićevim perom.

Sva je prilika da njegov literarni opus, premda po svim kriterijima 'afimiran', konstantno ostaje u sjeni njegova novinarskog i publicističkog rada. Percepciji Đikića kao novinara tout court zacijelo doprinosi i njegova sklonost istraživanju graničnih zona između publicističkog i beletrističkog pisma; recimo, jedna od njegovih najhvaljenijih knjiga, Beara (2016.), izrijekom je određena kao "dokumentarni roman".
 
Nedavno je objavljen, a na Festivalu svjetske književnosti i friško predstavljen Đikićev peti roman, naslovljen Ukazanje. U usporedbi s dramatičnim dokumentarizmom Beare, koji pedantno rekonstruira život i nedjelo jednog od izvođača genocida u Srebrenici, Ukazanje se temelji na bitno drugačijem postupku. Zemlja u kojoj se radnja odvija nije imenovana, imena likova i toponimi zvuče čas germanski, čas latinski, čas slavenski, čas su zabilježeni tek inicijalom, a da je vrijeme radnje usporedivo s našom sadašnjošću znamo uglavnom po sporadičnim referencama na Internet i društvene mreže. 
 
Ukazanje se u najvećem dijelu sastoji od završnog izlaganja optuženika u sudskome procesu, što je prosede koji je 2011. upotrijebio i Zlatko Topčić za svoj roman Završna riječ. Dok se Topčićev roman, međutim, bavi jugoslavenskim ratovima, a njegov neimenovani protagonist proverbijalni je obični čovjek koji je događanja iz devedesetih obogatio vlastitim krvavim doprinosom, Đikić osmišlja posve unikatnu situaciju. Njegov romaneskni optuženik zove se Albert Koc, obnašao je dužnost voditelja tajne institucije nazvane Posebni ured za društvenu samokritiku (PUDS), za vladavine (trenutno odbjegloga) predsjednika Oktavijana Nahta, a sudi mu se pod optužbom da je svojim autorskim tekstovima naveo na samoubojstvo velečasnoga Leopolda Horta.
 
Doznajemo da je Đikićev protagonist, koji se u ulozi Predsjednikova intimusa našao gotovo slučajno, došao na ideju da se prazno mjesto društvene kritike, stavljene izvan zakona, zamijeni pomno (ali, kako emfatično tumači, nipošto staljinistički) koncipiranom samokritikom. Riječ je o praksi redovnog lansiranja proglasa koji će se, uglavnom uopćeno i bez previše imenovanja, kritički baviti društvenim pitanjima i sistemskim problemima, ali će povremeno isticati i nedostatke i propuste samoga Predsjednika (nakon pregovaranja, odlučeno je da omjer 'općenitih' tekstova i onih koji se bave Nahtom iznosi dvadeset naprema jedan). Samokritički proglasi, čiji je ghostwriter bio Koc, Nahtovom su režimu priskrbili enormnu popularnost i podršku, unatoč povremeno i otvorenom prakticiranju represije; međutim, dogodila se policijsko-obavještajna spletka koja je javnosti razotkrila postojanje Ureda, što je dovelo do pada vlade i emigracije Predsjednika. 
 
Središnja točka u optužnici protiv Koca tiče se dvaju proglasa koji su prokazivali ljudsku okrutnost prema životinjama, a bili su neposredno motivirani krajnje bizarnim događanjima. Dogodilo se, naime, da su za vrijeme gostovanja cirkusa pripadajuće životinje masovno naletjele na električnu ogradu na brdu G., nedaleko od mjesta Cuvarak, slavnog po ukazanjima Bogorodice. Ogradu su pak svojedobno postavile crkvene vlasti da bi zaustavile svojevrsnu 'okupaciju' brda koja se bila počela događati: domaće i divlje životinje raznih vrsta i sojeva tamo su se masovno i miroljubivo okupljale, da bi strpljivo i misteriozno gledale u nebo. Budući da je ograda postavljena pod ingerencijom velečasnoga Horta, samoubojstvo koje je ovaj počinio nedugo nakon proglasa pripisano je propagandnom djelovanju PUDS-a, iza kojeg bi stajali Kocovi osobni motivi vezani uz nasilnu smrt njegova brata.
 
Ako prepričavanje zapleta Ukazanja ovdje djeluje pomalo nezgrapno, usudio bih se reći da posrijedi nije samo nedostatak vještine prepričavaoca. Stanovita nezgrapnost, naime, upadljiva je i u samoj konstrukciji sižeja i kompoziciji romana. Motiv čudesnoga životinjskog okupljanja, postavljen u ključu magijskog realizma, strši u odnosu na središnju trilersko-satiričnu intrigu, što dovodi do svojevrsnog rascjepa romana na dva disonantna stilsko-žanrovska registra. Sukobljavanje i suprotstavljanje registara ili kodova, kao i njihovo međusobno smjenjivanje, pritom nemaju vlastitu funkcionalnost i razrađenu dinamiku koje bi od teksta činile legitimnu slipstream prozu, nego prije djeluje kao neuspjeh autorske strategije. 
 
Ukratko, kao da je Đikić pokušao neuspješno upariti dvije heterogene tematsko-motivske cjeline, od kojih bi svaka zahtijevala vlastitu priču. Istaknimo da ovaj nedostatak ne utječe bitno na čitljivost Ukazanja koje se nadaje kao zabavno i uzbudljivo štivo. Pa ipak, kompozicijski problem ne samo da ostaje vidljiv kroz čitanje Đikićeva romana, nego i skreće pažnju na širi problem njegova (samo)određenja. 
 
Riječju: je li Ukazanje parabola, politička alegorija, triler ili komedija smještena u alternativnu stvarnost, ili weird fiction? Mogu se složiti s konstatacijom Ivana Lovrenovića, iznesenom u recenzentskoj bilješci uz knjigu, kako "[v]rlo specifična aluzivnost i alegoričnost, kojom roman intenzivno pulsira, ne padaju ispod razine novostvorenoga svijeta teksta, pa ni na trenutak ne podliježe opasnosti doslovnih 'prepoznatljivosti', trivijalnih mogućnosti čitanja 's ključem'." Recimo, lik predsjednika Nahta primjer je kako kombinacija poznatih elemenata može proizvesti unikatan rezultat: on je neka vrsta populističkog 'ekstremista centra', navodno izvan i iznad ideoloških razlikovanja, koji malo desničari, malo ljevičari, a nimalo se ne usteže od upotrebe represivnih mjera jednom kad se dokopa za to odgovarajućeg aparata. Tako nam Naht danas i ovdje može djelovati vrlo poznato, a pritom mu nije moguće lako i bezbolno naći 'dokumentaristički' ili 'stvarnosni' ekvivalent. 
 
Međutim, kao što ne razvija ni alegoriju ili parabolu, Ukazanje ne donosi ni razrađen sekundarni svijet, u kojemu bi se čitateljica u odnosu na naše društveno-historijske koordinate doista našla na neistraženom terenu. Ovaj je manjak najočigledniji u Đikićevom prikazu Crkve: sprega Crkve i državnih aparata, hipokrizija klera, nasilje između četiri zida ove institucije i njen makijavelizam u orijentaciji prema vani, na koncu i sam Cuvarak, transparentan pandan Međugorja – predstavljeni su u posve 'stvarnosnom' maniru, bez imalo uneobičenja. Možda baš ta povremena težnja za 'čitljivošću' u relaciji s našom stvarnošću sprječava humor u romanu da uzme maha i u dionicama koje bi za to bile i više nego podobne; kao da se autor pribojavao da bi insistiranjem na humornim dimenzijama njegova pripovijest izgubila na jednoj vrsti relevantnosti (neobično s obzirom da se i sam formirao u tradiciji Feral Tribunea, čuvenoj po satiri). 
 
I pored nabrojanih propusta, Ukazanje je odlično ispisan, formalno i stilski dobro izveden tekst, na kakve nas je Đikić u svojoj proznoj praksi već navikao. Međutim, teško se oteti dojmu da on ostaje ne samo ispod kvalitativnih standarda spomenute autorske prakse, već i ispod standarda i ciljeva koje si sam zacrtava. I rascjep između fantastike i alegorije, i clash na kompozicijskome planu, pokazali su se odveć značajnima da bi ih romaneskni diskurs svojom širinom i inkluzivnošću uspio nivelirati.
POVRATAK NA VRH STRANICE