Rasjedi ženskog tijela

U grubom fiziološkom smislu, sudbina tijela je da sazrijeva, troši se i trune. U onom misaonom, tijelo je prešlo put od puke ženske materijalnosti kojoj je nadređen muški duh do alata za, makar teorijsku, dekonstrukciju patrijarhata. Moguće je, primjerice, prizvati romane Monique Wittig u kojima je žensko tijelo naglašeno, razloženo, krvavo. Treća pjesnička zbirka Martine Vidaić, Mehanika peluda, taktički postavlja probleme ženskosti i tjelesnosti, dokumentira načeto žensko tijelo.

Kompozicijski gledano, o Mehanici je moguće govoriti kao o tijelu-tekstu. Četrdeset i osam pjesama, raspoređenih u tri nesimetrična i nenaznačena ciklusa, sačinjava koncept u kojem autorica satelitski sagledava ne samo neuralgično žensko tijelo nego i tijelo pjesničkog teksta, organski formulirano kao polje (Epitaf izoranog polja). Na istom metapoetskom tragu, ona preuzima ulogu ratarice koja svoju poeziju vodi do smrti odnosno testamenta (Testamentum ratarice). Ovakvo čitanje potvrđuju posmrtni 'dokumenti' u naslovu – epitaf i testamentum – koji osvještavaju (za)pisanu riječ, stoje kao konceptualni međaši.

Dvije navedene pjesme su i razdjelnice ciklusa, a mogu poslužiti da se naznači glavni motiv, žensko tijelo. Pjesma Epitaf izoranog polja stoji na kraju prvog ciklusa i sastoji se od tek dva stiha – "Tišina!/ Kosti govore..." (str. 13). S obzirom na tematsko-strukturnu rešetku, navedeni naslov i stihovi formuliraju nekoliko stvari – rastvaranje tijela, ogoljivanje i patnju pjesničkog subjekta, ritualno 'soljenje zemlje', demontažu riječi u prvom a zatim ponovnu uspostavu u drugom stihu. 

Drugu 'razdjelnicu', Testamentum ratarice, zbog oporučnog tona i fokalizacijske smjene (u trećem ciklusu fokalizatori više nisu ljudi, poglavito žene, nego dijelovi tijela i predmeti – oči, krevet, čizme itd.), valja čitati kao dekompoziciju tijela i raspršivanje autorskog fokusa. Posljednji uradak zbirke, Snijeg s paginacijom, stoji za epilog, televizijski šum odjave. Rezignirani pjesnički subjekt ovdje konstatira da nas ni slika plamenika na tijelu mačeta "neće ugrijati" (str. 80). Izmještene iz tijeka zbirke, ove pjesme pokazuju kako tijelo u zbirci kanalizira intimnu i društvenu stvarnost.

Pjesma Pogled na polje amblematska je za ono što bismo mogli nazvati 'tijelom' zbirke, tj. za ostatak zbirke s izuzetkom triju navedenih pjesama:

"Samoća je nepregledna, umara pogled// Korov koji duboko kori zemlju,/ ali izvan toga ne boli,// u daljini stablo badema u otužnoj vjenčanici// Odjeću param i stvaram latice,/ mimoze od vune, puzavice od viskoze,/ pamučne pelargonije,// s mrakom me/ konopci čekaju,// ljulja se na vjetru moje zaboravljeno tijelo// No sjećam se još nekoliko radosnih riječi:/ naprimjer grijeh, naprimjer grijeh,// i on se diže iz ponora rječnika,/ kao sunce golicav,/ i miče mi dosadu s kapaka,/ i ja gledam kao što novorođenče gleda/ kad mu majčina utroba padne s očiju// i vidim: neće biti cvijeća,/ široka je i ružna istina zemlje// Ipak/ izvjesna je povlastica osloboditi oči/ od prizora onduliranih glava,/ dobrih hortenzija" (str. 5 i 6)

Ona se nameće kao 'partitura', pregled tema i motiva koji će se dalje varirati u zbirci. Prvo, motivima tijela, vjenčanice, utrobe, grijeha i cvijeća uspostavlja, kulturalno gledano, ženski motivski inventar (zbirkom prigodno cirkuliraju i lakovi za nokte, gobleni, špajze). Drugo, tome natkriljuje, odnosno suprotstavlja želju za ružnom istinom zemlje što, među ostalim, zaziva istinu patrijarhata i žensko oslobođenje. Navedeno će se ovako reproducirati u zbirci – "Ovdje vrata hihoću dok oblačim gaćice,/ dolje haustor pjeva izađi i bori se" (Radnica koja odlazi na posao:); "Nije me briga za bullying, mobbing,/ fisting, fisting, fisting,/ najtvrđa sam stvar na livadi" (Vječna tinejdžerica:), itd. Treće, što je i ranije spomenuto, takav subjekt progovara iz tijela koje zbirkom krstari kao potrošno, povrijeđeno, slinavo. Povrh svega, ranije navedene iskaze rastvara oko (pogled) koje u mitologiji i književnosti ima konotacije spoznajnog, sudbonosnog.

Zadržimo se nakratko na motivu oka. Pjesma Oči govore: oči zamjenjuje za objektiv koji istovremeno izoštrava i zamućuje ružnu stvarnost prosjakinje; u Prodavačici koja ne kaže hvala: mrtve oči prodavačice i kupaca ukrštavaju se, uspostavljajući danse macabre supermarketa; Kupačica kojoj je ostalo mjesec dana: očima konfrontira zlo bolesti. S druge strane, miniciklus Pet krvavih makova oko postavlja u voljenog muškarca, ogledalo i izlog, no sve tri pozicije zrcale osamljeničko iskustvo ljubavi, ljubavni poraz. Osim toga, oči su u zbirci zatečene, ukočene, prazne; nalik monitoru svijeta koji se pruža s vanjske strane kapaka. Takav odnos priziva stihove Sylvije Plath (Mad Girl's Love Song) – I shut my eyes and all the world drops dead;/ I lift my lids and all is born again (...)

Nadalje, opisani svijet je, prema iznesenim uratcima, uglavnom svijet ljubavne i socijalne grubosti – potonju svjedoče akterice, redom prekarne ili umirovljene radnice (sobarica, beračica maslina, pacijentica, itd.) Osim oka, spomenuti iskaz tijela uspostavlja gusti sloj tjelesnih motivskih uparenja – glava-korijenje, dlanovi-nebo, meso-ljeto, leđa-ljudskost, kosti-riječ, tijelo-istina/prolaznost/praznina, itd. Tako tijelo ne samo da u svijetu i prirodi nalazi značenjske dvojnike i produžetke, nego svojim mesom napipava spoznajne i emotivne neuralgije. Također, zbirkom cirkulira niz, uglavnom, krhkih životinja – leptiri, zečevi, telad – što markira ranjivost, napuklost modernog svijeta. Zato se, zbog te napuklosti, ženski subjekt manifestira ujedno kao ispaćen i jak, slomljenog tijela i oštrog rezona; istom logikom, pjesnički iskaz lavira između lamentacije i manifesta. 

U kritici ove knjige, Marko Pogačar primjećuje kako već naslov zbirke upućuje na temu tijela, pasivnu reprodukciju. No, čini mi se da mehanika peluda, jer se pelud odnosi na muške rasplodne stanice, priziva i muški princip, princip patrijarhata. Pjesma Trener, trenirajući strogoću, primjerice, postavljena je iz muškog očišta te se prigodno poigrava idejom muškog pogleda. Kadetkinja koja udara lopticu uparuje se s metkom pokošenom pticom, konstituirajući tako arhetip djevojačke nevinosti i naivnosti ("Vidim: previše je zdrava da bi preživjela (…) oči će ti posivjeti budeš li/ previše gledala", str. 48). Mreža infantilno-tjelesnih motiva – gumeno srce, štenci u grlu – pridržava naznačenu vizuru.

Rodni moment drugačije problematizira vjerojatno najbrutalnija pjesma zbirke, Čizme govore:. Figura žene-ubojice uparena s motivima krhkosti provocira stereotip žene i predočava žensko odstupanje od društvene norme. Pritom je zanimljiva funkcija čizama koje s jedne strane uspostavljaju žensku snagu ("Izustila je: želim preživjeti, pa smo je zagrlile,/ i žile u nogama opet su pristale na krv/ Zajedno smo pošle// u dugi život, dugi život"), a s druge personificiraju ženu kroz povijest ("Mi smo s godinama zaboravile svoju kožu,/ ali stopala su ostala topla:/ siromaštvo čini maštu jačom od života", str. 76). Čitavu pjesmu zato je moguće gledati kao zapis traume, prikaz konvencionalno-iščašenog ženskog iskustva.

Ritmički gledano, sve pjesme odlikuje eufoničnost uglavnom ostvarena stilskim figurama aliteracije i asonance, ponegdje anafore i vrlo čestih ponavljanja. Nestalnu strofu (ponegdje broji tek dva, ponegdje do deset stihova) prati nedosljedna upotreba interpunkcije dok se veliko slovo ponekad koristi usred stiha da bi naglasilo određene dijelove pjesme. Sve navedeno dâ se očitati iz sljedećih stihova: "Bila je tako gladna da je jela korijenje,/ kao što ga kažu jedu po parkovima/ u sjevernoj koreji Misao je/ nezaustavljiva: je li zaista u toj zemlji/ život nalik na reality show,/ recimo trumanov show? (...)" (str. 9).

S time na umu, Mehanika peluda ispostavlja se kao pedantna, do posljednjeg retka domišljena zbirka. Čini mi se kako je u drugom ciklusu selekcija mogla biti nešto stroža pa bi i izbor bio gušći. Nekolicini tih, uvjetno rečeno, slabijih pjesama ipak se ne može osporiti stilska dovitljivost, tek nešto razvodnjena originalnost u odnosu na ostatak zbirke. Zaključno, a to bi trebalo naglasiti, Mehaniku odlikuje odmjeren stih, 'lakune' taktički postavljene oko zvučnih iskaza. Zato joj se treba vraćati; dozvoliti da kroz opetovana čitanja 'povećava napon'.