Ponedjeljak
02.05.2016.

Putovanja Nesvrstanog

naslov knjige Bratstva i ubojstva, gajđin autor Jerko Bakotin
izdavač Algoritam godina izdanja 2016.



Extra_large_zapadna_sahara_1_autor_bakotin
Zapadna Sahara (Foto: Jerko Bakotin)
A+ A-
Prvi susret s nedavno objavljenom knjigom Jerka Bakotina, afirmiranog i nagrađivanog novinskog autora i publicista, ostavlja dojam začudnosti. Iza naslova Bratstva i ubojstva, gajđin, koji nije popraćen nikakvim podnaslovom ili žanrovskim određenjem, nalazi se pet podjednako intrigantno naslovljenih tekstova (Figure na horizontu, Mrtve razglednice, Razaranje herojâ, Tora! Tora! Tora! i Tuga za Kosovo), za svakim od kojih slijedi niz fotografija u landscape formatu. 
 
Već nas i 'prelijetanje' knjige suočava s bujicom toponima, imena i nesvakidašnjih dijaloga; nižu se motivi kretanja, putovanja i istraživanja, dok fotografije sadrže raznovrsne i većem dijelu domaćeg čitateljstva bez sumnje egzotične motive. Već iz tako površnog uvida moguće je zaključiti da je Bakotin objavio knjigu reportažno-putopisne proze. Ova je činjenica ekscentrična iz barem dva razloga. 
 
Najprije, dok je kultura reportaže i putopisa u Hrvatskoj i Jugoslaviji prosperirala 1970-ih i '80-ih, u političkom i društvenom kontekstu u kojem živimo baš i ne postoje uvjeti za njezin razvoj. Spomenuti žanrovi podjednako su nalazili zaleđe u postojanoj logističkoj infrastrukturi jugoslavenskog novinarstva (uključujući i široku dopisničku mrežu) kao i u antikolonijalnim idejama i idealu prijateljstva među narodima svijeta, institucionaliziranima kroz politiku Nesvrstanih. U državicama u kojima danas živimo, srednjestrujaški mediji svjetonazorski su provincijalizirani, a politički pretvoreni u ispostave kapitala; tekstovi o slabo poznatim predjelima i narodima mogu im biti zanimljivi samo kao izvor kratkotrajne senzacije. 
 
Drugi razlog zašto Bakotinova knjiga djeluje ekscentrično proizlazi iz skepse karakteristične za doba Facebooka, Google Eartha i pametnih telefona. Je li moguće, pitamo se, da još postoji toliko čuda diljem svijeta koja ne možemo doživjeti u nekoliko klikova?
 
Bakotin, inače Splićanin nastanjen u Berlinu, po vokaciji sociolog i književni komparatist, u ovoj knjizi piše o putovanjima u Saharu, Mongoliju i Japan (gajđin na japanskom označava društvenog autsajdera i pojedinca 'različitog' u najširem smislu pojma), te u pojas Gaze i na Kosovo. Autori fotografija, pored Bakotina, još su i njegovi suputnici Damir Žižić i Hrvoje Krešić. Premda različita putovanja po svoj prilici korespondiraju s različitim fazama autorova života, njegova vizura je uglavnom konzistentno antikolonijalistička i antiimperijalistička – mogli bismo je nazvati perspektivom Nesvrstanih, uz klasične konotacije ove odrednice. 
 
Za tekstovima i fotografijama slijedi Bakotinov Postscriptum, koji prije nego kao puki dodatak, figurira kao ravnopravan, šesti tekst u knjizi. U njemu Bakotin autopoetički razmatra značaj i značenje reportažno-putopisne proze u globalnim i lokalnim okvirima. On među ostalim podsjeća i na danas zaboravljeno, politički lijevo naslijeđe samog žanra reportaže: socijalistički orijentirani autori poput Jacka Londona smatrali su da reportažna izravnost i 'intervencionizam' priskrbljuju spasonosnu protutežu fantazmama o 'objektivnosti' i 'neutralnosti' na kojima se temelje institucije buržujskog novinarstva. 
 
Premda uljudno izražava rezerve po pitanju emancipatornih dometa vlastitog pisanja, Bakotin se s navedenim pozicijama snažno identificira. On eksplicitno odbacuje famu o 'istraživačkom' i 'profesionalnom' novinarstvu koju nam već duže od dva desetljeća serviraju postjugoslavenski mediji, te umjesto tlapnji o strogo stručnoj novinarskoj praksi neukaljanoj ideologijom, čitatelju/ici posve transparentno nudi svoje političke stavove i osobno obojana tumačenja društvenih, kulturnih i političkih fenomena. 
 
Bakotin se, recimo, snažno identificira sa socijalističkom Jugoslavijom. Bolje rečeno, budući da, baš poput autora ovoga teksta, pripada generacijama koje su Jugoslaviju upoznale kao nešto uvijek-već bivše ili uvijek-već nestajuće, on Jugoslaviju retroaktivno pronalazi i otkriva, ponekad i posve neočekivano. To otkriće Jugoslavije najrječitije je i najeksplicitnije dočarano u saharskom i u kosovskome tekstu. U prvom slučaju Bakotin (uzmimo da 'ja' iz ovih tekstova korespondira s autorom) među stanovnicima masovno nepriznate Demokratske Arapske Republike Sahare proživljava kulturni šok: ne samo da dvojica njegovih domaćina, školovani u Beogradu i Zadru, govore našim jezikom, raspituju se pjeva li još Lepa Brena, i evociraju sjećanja na utakmice Partizana i cigarete Drina, nego označitelj 'Jugoslavija' uživa i poseban status.

U tim dalekim i negostoljubivim krajevima, u kojima se već preko četrdeset godina vodi rat u ime nezavisnosti, dekolonizacije i nacionalnog oslobođenja, 'Jugoslavija' živi u kolektivnom sjećanju kao sinonim za mogućnost alternative, nepristajanja na diktat velikih sila; činjenica da više ne postoji nikakva, a kamoli socijalistička država koja bi nosila to ime, sekundarna je u odnosu na simboličko naslijeđe pojma. 
 
Drugo iskustvo, ono s Kosova, po tonu i formi je dijametralno suprotno, no ne manje intenzivno. U Kosovu Bakotin otkriva konglomerat poznatog, gotovo intimno bliskog s jedne, te 'divljeg', grotesknog i začudnog s druge strane. U tom kontradiktornom prostoru on pronalazi podjednako ambivalentan komadić izgubljene domovine – periferan po položaju, ali od ključnog značaja za čerečenje i konačno iščeznuće te iste domovine. I poslije svega, međutim, Jugoslavija je na Kosovu snažno prisutna kao referenca i orijentir na objema etničkim stranama razdvojenim segregacijskim linijama.    


 
Bakotin je sve vrijeme posvećen promišljanju strukturnih nejednakosti u svijetu kojim se kreće, s polazištima eksplicitno utemeljenima u osobnom iskustvu i osobnoj poziciji. Svjestan je perifernog i provincijalnog položaja sredine iz koje dolazi, ali mu je itekako jasno da kao bijelac, Europljanin i državljanin Hrvatske u globalnim okvirima uživa niz strukturnih povlastica. Međutim, on ne prakticira lažnu zadršku kad je posrijedi odnos spram opskurnih pojava i praksi s kojima se susreće u 'drugim', ne-europskim i ne-bijelim kulturama. Primjerice, neće obuzdavati zgražanje i nevjericu kad piše o kultu Drugoga svjetskog rata i nacističke prošlosti u Japanu – kultu koji se, kako zaključuje, ne može niti nazvati revizionističkim, jer odgovara verziji povijesti koja tamo još od kraja rata uživa službeni status. 
 
Bakotin nerijetko piše u afektu, ne nastojeći da vlastitu kritiku 'disciplinira' u skladu s multikulturnim uzusima pristojnosti spram Drugoga. Rezultat povremeno balansira na granici dobrog ukusa, kao kad emfatično karikira broken English kojim jedan Kinez, naturalizirani Šveđanin, u mongolskom hostelu prosipa (auto)rasističke tirade spram Azijata. Pa ipak, premda bih u nekom drugom kontekstu u takvim trenucima prepoznao iskre rasizma, znajući da je autorov gnjev antikolonijalno i egalitarno motiviran, mogu ga prihvatiti i odobriti.
 
Iz Bakotinove rehabilitacije reportaže-kao-pristranog-novinarstva, vidimo kako su u diskusiji o 'političnosti' pisanja pitanja 'forme' neodvojiva od pitanja 'sadržaja'. Naime, u suvremenoj književnoj kritici na našem jeziku nerijetko se o političkim implikacijama, naboju i učincima tekstova raspravlja samo na razini njihova manifestnog sadržaja. Rašireno je shvaćanje da se politika nekog teksta ili autora ogleda u onome što govori, dok bi pitanje kako to govori bilo prvenstveno 'tehničke', a manje političke naravi. Međutim, kad Bakotin revitalizira formalne obrasce, postupke i stilske registre reportažne proze, ta njegova gesta najizravnije intervenira u 'novinarsku' vizuru kakvu serviraju srednjestrujaški mediji. 
 
Konzekventno iskoračenje iz ideologema 'objektivnosti' i 'faktičnosti' u tom je smislu 'sadržajno' koliko i 'formalno' obilježeno. Različite dileme koje Bakotin što implicitno, što eksplicitno aktualizira – recimo, razapetost između imperativa gomilanja činjenica i potrage za estetskim efektom – podjednako su sadržajna koliko i stilska pitanja.    
 
Zanimljivo je da se na pojedinim mjestima, umjesto izravne intervencije u vlastiti tekst, Bakotin odlučio na naknadni samokritički komentar. U tekstu o Japanu, a u povodu susreta sa životnim stilom tamošnje hipsterske kreativne klase, on će u fusnoti komentirati kako "autora s vremenske distance zapanjuje njegova tadašnja ideološka naivnost". Dakle, ne samo da Bakotin vlastite pozicije problematizira iz teksta u tekst, nego to čini i u pratećem paratekstualnom okviru, a pogotovo u Postscriptumu.

Istina, dobro bi došlo i distanciranje od mačističke perspektive i objektivizacije žena koje povremeno mute inače vrlo pronicljivi putopisno-reporterski pogled. Macho gard u ovim tekstovima ponekad doista strši, izaziva nelagodu, te bi bilo lijepo da ga je Bakotin okvalificirao kao 'nezreo' na isti način na koji je to učinio s nekim drugim svojim reakcijama i stavovima. Nadajmo se da će nas izražen(iji) ironijsko-kritički otklon spram maskulinog doživljaja svijeta dočekati u nekom novom izdanju, ili još bolje nastavku Bratstava i ubojstava.
 
Za one među nama koji ne dijelimo njezin avanturistički duh, ova knjiga impresionira već entuzijazmom s kojim autor-protagonist prevaljuje tisuće kilometara, prolazi sve moguće klimatske konfiguracije i vremenske zone, polazi za nepoznatim ljudima, tone u san i budi se pod otvorenim nebom, dolazi opasno blizu sumnjivim likovima i, ako ćemo mu vjerovati na riječ, pri svemu tome iznimno rijetko paničari. Pribrojimo li tome literarne kvalitete i društveno-kulturni značaj Bakotinovih tekstova, možemo zaključiti da njihova pojava predstavlja važan kulturni, medijski, pa i književni događaj. Čitanje ove knjige ostavlja nas u uvjerenju da, parafraziramo li Hamleta, na nebu i na zemlji još uvijek ima više stvari nego što se to podrazumijeva u našem rezigniranom cinizmu.

***

Tekst je objavljen u sklopu projekta "Uvjeti suvremenog književnog polja" koji je financiran sredstvima Agencije za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.