Ponedjeljak
18.07.2016.

Prekomjernost pustinje

naslov knjige Pustinja autor Milko Valent
izdavač Meandar Media godina izdanja 2015.



Extra_large_kristina_valent
Foto: Jano De Cesare / Flickr
A+ A-
U jednoj od najnadahnutijih književnopovijesnih knjiga, koja nosi naslov Manirizam u književnosti (1959), G.R. Hocke književnu povijest promatra kao smjenu dvaju osnovnih duhovnopovijesnih, odnosno stilskopovijesnih fenomena: manirističkoga i klasičnoga. 
 
Maniristička konstanta europskoga duha, koju Hocke opisuje kao onu koja uvijek izranja kada se kultura nađe u krizi, u književne tekstove donosi prekomjernost, mnogoznačnost, subjektivnost, izvještačeno započinjanje nebitnim te prijetvorno prikazivanje, kao suprotnost konzervativnomu, klasičnom stilu. Uz opasna, prijelazna vremena, navodi Hocke dalje, dolazi i snažna potreba za metaforičnošću, potreba da se nadvlada banalno, jednostavno i uobičajeno. Zbog toga stilski modus manirizma, u svojoj proturječnosti, proizvodi preobilje metafora, s jedne strane, ili hladnu redukciju izraza, s druge strane, supostavljajući zagonetnost i pretjeranu razgovjetnost.
 
Naime, takvomu povezivanju duhovnoga krajolika i kraljice figura riječi vratilo me čitanje jedanaeste zbirke pjesama Milka Valenta, 'zločestoga dečka hrvatske književnosti'. Na poleđini Pustinje (2015) čitamo kako Valent "nastoji revitalizirati u svakom mogućem smislu poticajan prostor već pomalo zanemarenog područja metafore u suvremenom hrvatskom pjesništvu", a već u drugoj pjesmi zbirke nailazimo na stihove Stvarnost je slomljena. Nedostatak metafore slomio je stvarnost. 
 
Iako se ne bih složila s takvim opisom Valentove zbirke, s obzirom na to da u heteronomiji suvremenoga pjesništva postoje pjesnički glasovi koji ustrajno njeguju metaforičnost, a i zato što u Valentovoj starijoj zbirci Jazz, afrička vuna manirizacija lirskoga govora daleko više dolazi do izražaja, smatram da je veoma značajno to što se metafora spominje u ovome kontekstu. Kao prvo, Pustinja je prije svega intelektualna i pripovjedna poezija, u kojoj erupcija iskaza oblikuje pjesnički svijet, a drugo, taj pjesnički svijet trebao bi predstavljati našu suvremenu stvarnost, epohu izgubljenu u apsurdu i banalnosti.
 
Dakle, Valentova knjiga nastoji biti dijagnoza suvremenoga zapadnog društva i, bilo da nam se detekcija različitih, pomalo patoloških trendova, koji pojačavaju otuđenje, nazadovanje i autističnost suvremenoga čovjeka, donosi deskriptivno, kroz dijalog, izravno ili kroz metaforu, ta je dijagnoza bolno točna. Riječ je o poeziji u prozi (uz nekoliko pjesama u stihovima, koje grafički izgled, ponavljanje ili, primjerice, anafora udaljuju od proze), u kojoj pratimo protagonista, koji nam se eksplicitno predstavlja kao Milko, kako putuje europskim gradovima, sakupljajući građu koju će pretvoriti u svoju 'urbanu pustinju'. 
 
Pet ciklusa knjige, Asfaltirani strah, Urbano meso, Fluidni gradovi, Močvara te Spektakl i oskudica najavljuju šetnju europskim gradovima (Zagreb, Amsterdam, London, Edinburgh, Venecija, Split, Dubrovnik i drugi), a podnaslovi u kojima se skrivaju scene, boje i kadrovi proglašavaju prevladavanje vizualnoga doživljaja. Protagonist motri, bilježi i komentira -. kulturu, i to kulturu kao sveobuhvatnu cjelinu koja uključuje znanje, običaje, vjerovanje, moral i prakse određene skupine. 
 
Uz cioranovski pesimizam i cinizam, ali i njemu svojstven šarm, Valent se obrušava na problematičnu banalnost i individualnost te naglašeni egocentrizam našega doba, odnosno na razapetost suvremenoga čovjeka između praznine univerzalnosti i slijepoga partikularizma: cjelina je nedostižna u mirisu antologije oblaka, nalazimo se u epohi licemjerja / i brzih kameleonskih boja hipokrita, Europa je indiskretna bolest raspadanja, a Hrvatska omogućuje / užitak u geografiji, nemirnu mladost, nezaposlenost,/ samoljublje, samohvalu, samoću, samoubojstvo / i depresivno domoljublje. 
 
Uopće ne čudi stoga što ovu knjigu kritičari navode kao nastavak autorova pozamašnoga romana Umjetne suze (2013), koji pretendira biti romanom epohe, kao što su to Joyceov Uliks ili Musilov Čovjek bez svojstava. Naime, Umjetne suze također donose dijagnozu suvremenoga trenutka, u kojemu prevladava banalnost, a izostaju istinske ljudske vrijednosti.
 
Ogromnomu broju stranica spomenutoga romana odgovara gustoća u nabrajanju situacija, stanja i različitih imperativa našega društva u ovoj zbirci, te lirski subjekt izjavljuje kako će nabrajanje svijeta nastaviti do smrti. Možda je najbolji primjer za preobilje ispisanih društvenih simptoma pjesma 'epoha, prosječnost, crni čaj (aktivistička poema)', koja prekriva čak osam stranica, navodeći redom moderne fenomene. Može to dočarati bilo koji ulomak iz spomenute pjesme u prozi: 
 
na odjelu za bolest nema struje. mrak ipak svijetli. osupnut gledam proširene zjenice kulta mladosti. u crnim rupicama vidim grčeve sitnog i krupnog psihičkog smeća. raznolikost otpada obogaćuje estetiku ružnoga. vidim. nabrajam. turistički paket-aranžman nudi sedmodnevni ayurveda-tretman u Indiji i petodnevno masiranje tijela šakama, dlanovima i stopalima na Havajima; astrologija, skidanje uroka. skrivanje godina u biografijama. vježbe interaktivne kontaktne odgovornosti i otvorenosti. urbano vrtlarstvo na vrhu zgrada i na balkonima gdje se uzgaja ljekovito začinsko bilje, ozdravljenje tijela isključivo duhovnim putem – 'medicinski dokazivo', tople histerične Kleopatrine kupke u Egiptu (…)
 
Takvo gomilanje imperativa i trendova povezanih s kultom mladosti te medijskim simulakrumom neprestane sreće i savršenstva razotkriva nemogućnost zadovoljenja svih tih uzusa, nepostojanje selektivnosti te ispraznost u obilju. Postupak gomilanja proizvoda, uz reklamni ton, podsjeća na postupak koji nalazimo i u narativnoj poemi Jamerika: trip Maše Kolanović, gdje nam se vrlo slično prokazuje način na koji funkcioniraju tržišni mehanizmi, nudeći nam uvijek iste proizvode pod krinkom izbora, a umanjujući pritom našu selektivnost i kritičnost. 
 
Također, formule optimalnog zdravlja te optimalne vitalnosti i erotičnosti, kao i potreba da se sve mora imati, doživjeti i podijeliti na društvenim mrežama, pred nama izbijaju u obliku simptoma koji tek služe rješavanju simptoma traumatizirane psihe, a koja ne vidi kako problem leži u iskrivljenim vrijednostima neoliberalnoga kapitalizma te više ne zna odvojiti bitno od nebitnoga ili odgovoriti na vlastite duhovne potrebe.
 
Autor izlaz iz 'pustinje u transu' vidi, s jedne strane, u kritičkome sagledavanju stvarnosti te gnjevu i otporu, a s druge strane, u bijegu u tjelesnu ljubav. Zbog potonjega se u Pustinji nalazi pregršt ženskih glasova, suputnica lirskoga subjekta, koje s njime raspravljaju o životu, pišu poeziju, te uživaju u putenosti. Taj je muško-ženski dijalog u samoj strukturi pjesama, on je često i povod za pjesme i njihova tema.

Međutim, kritika se ovdje može uputiti upravo prema iznalasku otpora, odnosno nije jasno kakvo rješenje lirski subjekt zamišlja. Ono zasigurno ne može biti u boemskome životu, kakav prakticira kazivač, ali nije ni jasno na što se misli kada se kaže okreni se gnjevno,/ čovječe. Na više mjesta autor nam autoreferencijalno ističe kako je zadatak poezije zapravo čišćenje svijeta, samo što nije jasno gdje je izlaz iz toga 'kontejnera' banalnosti i raznovrsnih patologija. Otvaranjem Valentove Pustinje ulazimo u apsurdnu stvarnost, otkrivajući njezinu napaćenost, no teško nalazimo kakva vrata za izlaz.
 
Moram još spomenuti kako Valent svoju prvu pjesmu naslovljava 'nikad nismo bili moderni', a preduhitrio je moj kritički komentar citirajući kasnije u zbirci vlastiti stih iz starije zbirke Jazz, afrička vuna –  "mi smo sasvim moderne životinje". Ta njegova gesta odaje šarm, autoironiju i humor, a napose dovitljivost koja je specifična upravo za maniristički duh, o kojem sam govorila na početku teksta. Ako tomu pridodamo intertekstualnost i metatekstualnost, mogli bismo ovo djelo nazvati svojevrsnim manirizmom postmodernizma, tekstom koji je vjerodostojan odraz suvremenoga konteksta. 
 
Moglo bi se čak i reći kako simptomi sumanutosti našega društva odgovaraju simptomima Valentove skribomanije, no prekomjernost se informacija u Pustinji opravdava upravo pozivom na promišljanje naše pozicije u njoj. Također, budući da se ta gustoća objedinjuje u metafori, u kojoj se naposljetku i potražuje izlaz, uz nju se počinje otvarati nove (paradoksalne) mogućnosti: Lokrum. Otok-droga-oaza. Lijepo je hodati izvan klinike  / zatvorenog obiteljskog tipa. Ako se i zabijem u nebo, / neće boljeti.
POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.