Portreti žena i rastanaka

Jedan od razloga zašto uopće čitamo, reći će mnogi zaljubljenici u knjigu, jest taj da bismo iz udobnosti svoja četiri zida proživjeli neke druge i drugačije živote, istražili nepoznate prostore, daljine i divljine. Međutim, to se zadovoljstvo obično veže uz čitanje proznih djela, ponajviše romana, a vrlo rijetko uz pjesničke tekstove. 

Uz naglasak kako je poezija okrenuta samoj sebi te kako se nerijetko iscrpljuje u jezičnoj igri, ili kako je subjekt poezije prvenstveno zaokupljen samim sobom, takva se pustolovina imaginacije rijetko ističe uz knjigu pjesama. Nasreću, postoje tekstovi koji vas uvjere da je to itekako moguće.

Jedna od takvih knjiga zasigurno je najnovija zbirka pjesama naše nagrađivane književnice Dorte Jagić, koja je široj publici postala poznatija prošle godine kada je u Gdanjsku osvojila prestižnu nagradu The European Poet of Freedom za svoju pjesničku knjigu Kauč na trgu (2011.) 

No Dorta Jagić već duže vrijeme našoj književnoj sceni nudi "jedan posve osobit nadrealistički svijet" (D. Žilić), pojavivši se još 1999. s knjigom pjesama Plahta preko glave, za koju je osvojila nagradu za mlade pjesnike Goranovo proljeće. Od tada je objavila više knjiga pjesničkih, ali i proznih tekstova s poetskom crtom, a možemo spomenuti knjigu priča Kičma (2009.) u kojoj autorica veoma uspješno obrađuje problematiku ženskoga tijela i identiteta, koja je općenito snažan impuls njezina opusa.

Njena najnovija knjiga pjesama, koja nosi naslov Kafkin nož, najbolje pokazuje u kojem se smjeru razvija suvremena poezija, razbijajući onu još uvijek uvriježenu predodžbu o intimnoj, rimovanoj ispovijesti kao jedinom obliku pjesme. Naime, unatoč raznolikosti i potvrđenoj "radikalnoj neusustavljivosti" (T. Vuković) suvremenoga hrvatskog pjesništva, može se primijetiti tendencija približavanja prozi, ne samo ritmom nego i narativnošću, tako da se posuđuju elementi proznih žanrova, pa nastaju pjesme-putopisi, pjesme-reportaže, pjesme-eseji ili pjesme-priče. 

Već sama imena šest tematski ustrojenih ciklusa koji čine Dortinu zbirku (Ciklus o viktorijanskim pustolovkama i pionirkama, Portreti crnih i bijelih dana. Kronike kamenja i kišobrana, Kafkin nož ili portret ljubavi koja je iskrvarila od daljine, Crno-bijeli portreti ljudi iz svakojakih daljina, Portreti gradova iz stare putovnice, Portreti strašnih i neobičnih ljubavi) najavljuju takav spoj, koji bismo mogli svesti pod zajednički nazivnik koji je uvela sama autorica: pjesme-portreti.

Zasigurno najzanimljiviji i najinspirativniji ciklus u ovoj knjizi jest onaj kojim se otvara zbirka, koji čine nesvakidašnje poetske mikrobiografije. Nazvane prema ženama koje su mijenjale povijest, pjesme iz prvoga ciklusa otvaraju nam prozor u svijet misionarki, učiteljica i pustolovki koje su uspjele istupiti iz zadanih okvira patrijarhata i postići nešto nevjerojatno u tadašnjim okolnostima. Nellie Bly, Annie Edson Taylor, Lilias Trotter, Amy Carmichael, Gladys Aylward samo su neke od žena čiji život ovdje upoznajemo, možemo reći, u jednome dahu. 

Naime, Dorta svoje stihove temelji na biografskim podacima koji se lako mogu pronaći na Wikipediji, no nudi vlastitu, vrlo zanesenu, no kadikad i tragičnu interpretaciju velikih pothvata žena koje je povijest zapravo brzo zaboravila. Jedna od poznatijih jest svakako Nellie Bly, američka novinarka koja se proslavila tako što je, glumeći mentalno oboljelu osobu u umobolnici, izvještavala za New York World i značajno promijenila uvjete bolnica. Tu je i Annie Edson Taylor, prva žena koja se spustila Niagarinim slapovima u bačvi, poznata kao Queen of the mist.

Iako su te pjesme poput kratkog sažetka života poznate osobe, budući da nose određene elemente biobibliografskog opisa koji se može pronaći na kraju određene knjige (rođenje, postignuća, objavljena djela, smrt), Dortina je zasluga što je u pjesmama, prije svega, istaknula ogromnu strast prema mijenjanju svijeta, prema neistraženim prostorima. 

Napustivši svoj dom, te su se odvažne žene zaputile prema Indiji, Kini ili Sjevernom polu, s gorljivom željom da uče i njeguju nezbrinutu djecu, istražuju nove prostore, pišu. Pjesma o Annie Edson Taylor započinje tako stihovima: "Mnogi prožive život tek/ horizontalno, kao mirna rijeka./ Annie je bila žena slobodnoga pada/ od početka", a pjesma o engleskoj misionarki Lilias Trotter završava stihovima: "a Ruskin je ostao negdje u kavani./ ostao je nadati se, taj/ portretist dokon i lijep kao kralj Kir,/ da njegova kraljica boja nije zauvijek/ tog oblačnog dana/ otišla u afrički žir nemira/ u opojni vir mira/ spašavati nespašene/ poučavati nepismene žene u Alžir."

Kao što je vidljivo u navedenim stihovima, iako su protagonistkinje ovih pjesama žene s određenim postignućima, autorici njihovi pothvati služe tek kao okvir za pjesmu. Veći naglasak stavlja na motivaciju žena koje zbog svoje hrabrosti zaslužuju divljenje, pri čemu joj je i njihov privatni život jednako važan, tako da javno i privatno, poznato i nepoznato, dobivaju jednaku ulogu u ovoj zbirci. 

Može se činiti kao uistinu mnogo informacija za pjesme od jedne ili dvije stranice, no u tome je upravo čar poezije – u konciznoj formi izreći vrlo, vrlo mnogo. Kao primjer možemo navesti dio pjesme o Isabelli Bird, engleskoj istraživačici i spisateljici: "Odmalena/ cesta je ozdravljuje jednako kao i/ užas napuštene djevojačke haljine/ od malena/ u hlačama želi gledati neviđeno i kako/ nakošene oči u smijehu ispadaju s istočnjačkih lica/ kao ukrasne ribe u vodu/ i kako se kotrlja na nju cijeli taj Rocky Mountains/ njegovo crveno kamenje."

Iako me autorica osvojila već prvim ciklusom, njezino bolno osjećanje svijeta koje se iskazuje u gradacijama snažnih i dojmljivih slika još se bolje može doživjeti u narednim ciklusima. Naime, napustivši gustu metaforičnost i automatizam nakon zbirke Kvadratura duge (2007.) i oslonivši se na pročišćavanje svog poetskog inventara, autorica, nasreću, ipak zadržava svoju čudesnu figurativnost i nadrealistički sukus. Česte neočekivane poredbe i gradacije uz nerijetku autoironičnost pjesmama-pričama o (ne)poznatim ljudima daju emotivnu slojevitost te ekspresivnu punoću.

Naslov zbirke Kafkin nož intertekstualno pak priziva Kafkinu rečenicu iz pisama Mileni Jesenskoj o ljubavi kao nožu kojim se probadamo te najavljuje stravično zasijecanje koje dočarava Dortin doživljaj svijeta, u kojem su smrt, ljubav i granice (tijela) stalne neuralgične točke. Svijet je to u kojem "vlakovi prodiru kao bodeži kroz salo tromih stanica, mlade zelene oči i obrazi krvare kapilarno i/ sijeda kosa otpada u pramenovima na pločnik, a zima je duga i debela kost pahulje/ zabodena u grlo dječaka zatrčanog niz sleđene/ stijene/ praznoga olimpijskog bazena."

Stoga se može reći da se ostatak zbirke općim tonom ipak razlikuje od prvoga ciklusa, budući da je u prvom, unatoč tragičnosti zbog neshvaćenosti i okrutnosti svijeta, prevladavao zanos otvorenim mogućnostima. Ostale cikluse prožima pak zlokobna slutnja (rastanka), čak i kada se lirski subjekt pročišćuje od dolaska nove ljubavi: Kad me dotakneš, stabla i šume svijeta me bole.

Posljednja rečenica čini mi se antologijskom, kao i ona "Sto puta na dan u opasnosti/ stigla je zalijevati cvijeće" – rečenica iz pjesme o Gladys Aylward, engleskoj misionarki u Kini, o kojoj je 1958. snimljen film s Ingrid Bergman. Savršeno jasna i jednostavna, ta rečenica pokazuje kako Dorta pretvara pojedinačno u općenito te privatno u javno, zbog čega njezine pjesme čitatelju postaju bliske i relevantne. Prvi ciklus ponajviše je uspješan upravo zbog te strategije, pri čemu je autorica pokazala kako uistinu sve može biti građa za poeziju, ako je oblikuje talentirani pjesnik, odnosno talentirana pjesnikinja. 

Na kraju, možda je jedini manjak ove zbirke njezina tematsko-motivska šarolikost, zbog koje knjiga, kada je zatvorite, djeluje pomalo raspršeno – pregršt imena, pregršt portreta na naša četiri malena zida. Nepoznati prolaznici, mnoge ulice, značajni umjetnici; razočarani, odbačeni, prevareni –  kojima je lirsko ja poklonilo svoj glas – pozivaju nas i zaokupljaju, povlačeći nas u dubine, i daljine.