Utorak
09.07.2019.

Podvojenost teksta

naslov knjige Divlje guske autor Julijana Adamović
izdavač Hena com godina izdanja 2018



Extra_large_children-kids-girls-walking-people-road-2560833
A+ A-

Roman Divlje guske Julijane Adamović, koji se našao u ovogodišnjem najužem izboru za tportalovu književnu nagradu, a ovih dana objavljuje se i u beogradskoj izdavačoj kući Laguna, prikazuje žensko odrastanje u klaustrofobičnom svijetu socijalističke Bačke sedamdesetih godina prošlog vijeka. Pripovijedan iz neobičnog prvog lica množine i sa početkom in medias res u svakodnevicu pripovjedačica/e i junakinja/e, tekst odmah uvlači u jezovitu šizofrenu atmosferu.

 

Dr. Jekyll

To dvojno "mi" iz kojeg se pripovijeda proizvodi konstantnu nelagodu jer je vrlo brzo jasno da se ono ne odnosi na bliznakinje (zaključak na koji navodi i naslovnica), već na neko čudno stanje, na unutrašnju podvojenost pripovjedačice/a. Ipak, kako se eksplicitno ta sumnja do pred kraj ne razrješava, oni koji i koje čitaju moraju da prođu isto iskustvo nesigurnosti koje obilježava odrastanje one/ih koja/e pripovijeda/ju. Doslovno smo zarobljeni u tu rascijepljenu svijest koja pripovijeda. Time se podstiče osjećaj zazornosti, rečeno jezikom Julije Kristeve, i očito je u pitanju tehnika karakteristična za tradiciju psihološkog trilera. Nije čudo onda što se baš Leptirica, kultni jugoslovenski horor, pominje kao jedna od referentnih tački kojim se mapira vrijeme radnje.

A ne samo što je to "mi" udvojeno, već je ono dodatno pomjereno pošto je u pitanju dječja perspektiva. Takođe, pretpostavljena dječja nevinost u stalnom je sukobu sa različitim stepenima nasilja u knjizi, od psihičkog i emotivnog, preko lova na životinje, do niza smrti koje se do kraja romana umnožavaju. Čak ni junakinja/e nisu izuzete od činova nasilja. Svakako u pitanju jeste roman o odrastanju, ali je aspekat trilera podjednako važan za konstituisanje ovakvog fikcionalnog svijeta.

Kakav je taj svijet, koji događaji oblikuju junakinju/e? Ona/e živi/e sa Ocem i Majkom, a često ih posjećuje Baba. Otac, kada nije bolestan, lovi i ubija životinje, čak i komšijskog psa, dok se dvije žene uglavnom prepiru i otimaju oko pripovjedačice/a. Osim što dobiju sestru, važan događaj je polazak u školu, koji je takođe obilježen ključnim sukobom u knjizi. Naime, Baba im kupuje ljepšu torbu, nosi užinu u školu, pripovjedačica/e mijenja/ju torbu na putu između kuće i škole kako Majka ne bi vidjela da ne nosi/e onu koju su im ona i Otac kupili.

Osim ove porodice, upoznajemo se i sa porodicom došljaka iz Bosne, čija ćerka Mara se druži sa pripovjedačicom/ama. Marina majka je jako bolesna, leži u krevetu, ne može da se pomjera i umire tokom većeg dijela knjige. U romanu se pojavljuju i drugi manje ili više usputni likovi, poput Majčine prijateljice Drene, koja trpi nasilje u porodici, ali i pored toga pokušava da se održi u životu. U posljednjem dijelu romana, i baka sa majčine strane se vraća iz Njemačke, te saznajemo i njenu priču. Ukratko, svi su likovi sa društvene margine, u različitim stupnjevima raspadanja i očaja.

U takvoj atmosferi ređaju se smrti ljudi i smrti životinja. Dvije kratke epizode sa životinjama dobro odslikavaju atmosferu ovog fikcionalnog svijeta. U jednoj, propovjedačica/e sa ocem odlaze u lov. Lov se isprva čini uspješnim, otac je srećan što je upucao gusku, zbog čega je na putu do kuće veoma raspoložen. Surov obrt nastupa kada gusku izvadi iz torbe i shvati da je ona bila slijepa i stara. Znači, njegov lovački trijumf je u stvari neuspjeh.

Drugi slučaj vezuje se za još jedan neuspjeh. Dok je/su u posjeti Mari, pripovjedačica/e pokušava/ju da spase/u skoro mrtvu ptičicu koju je/su našla/e ispred vrata. U trenutku kada se čini da je ptičica spašena, mačak je otima i guta. Tako je sa svim likovima iz romana; mogućnost da u nečemu uspiju im surovo biva otrgnuta u posljednjem trenutku. U jednom trenutku Majka stavlja petrolej na glavu pripovjedačice/a kako bi joj/im uklonila vaške iz kose, ali i ta dobra namjera polazi po zlu i ona/e ostaje/ju sa opekotinama na glavi.

Do kraja romana, sele se u drugi, radnički i siromašni kraj, ali se odvajaju od Babe, što im omogućava da na neki način barem ostave porodični sukob iza sebe.

 

Mr. Hyde

Prema svim školskim kriterijumima, u pitanju je dobro osmišljen i odlično izveden tekst. Na strukturnom nivou, sve naizgled rascjepkane epizode imaju funkciju u široj slici, i uvezuju se do kraja teksta. Ista vrsta promišljenosti očigledna je i kada je u pitanju liričan stil. On je zasnovan na ključnim metaforama, koje se taktički ponavljaju i variraju, ujednačavajući specifičnu atmosferu knjige. I to je ono što je do sada već primijetila i s pravom pohvalila kritika. Ta vrsta autorske koncentrisanosti i ambicije u izrazu u našim regionalnim književnostima nije česta. Iz tih razloga, teško je oduprijeti se čitateljskom instinktu da se analiza knjige završi na pohvalama i zahvalnosti što se u rukama konačno drži tekst koji ima sve elemente koji nam se još od osnovnoškolskog obrazovanja usađuju kao kriterijumi za vrednovanje književnosti.

Međutim, kada se ispune svi ti nužni uslovi, onda je sljedeće ključno pitanje o poetičkim izborima, o tome kako se vrednuje književnost i sagledava njen dalji razvoj, u krajnjem, potrebno je propitati ono što se putem knjige želi komunicirati sa publikom.

Poetički izbor i ono što se otkriva iza stilske umješnosti ove autorke može se porediti sa pisanjem drugih savemenih autorica. U slučaju hrvatske književnosti, pisanje Julijane Adamović, pored svih njihovih osobenosti, moglo bi se porediti sa pisanjem Mihaele Gašpar. Naime, obje autorice biraju da prikazuju kompleksna ženska iskustva, ali psihologizujući ih i smještajući ih u neke svjetove koji jedva da se mogu vremenski i prostorno odrediti. Istina, iako u ovom romanu društvena pozadina osoba sa margine jeste prisutna, ona i dalje djeluje kao izvučena iz konkretnog konteksta i prilično uopštena. Ili, kako to u svojoj kritici Divljih guski piše Lora Tomaš:

"Jedan od ključnih sastojaka romana upravo je tretiranje 'Drugog' i 'Drugosti' kroz dječju perspektivu, čime je izbjegnuta bilo kakva didaktičnost ili politiziranje. Adamović radije defamilijarizira uvriježeno, izokreće konvencionalno. Uz bogat, idiomatski jezik, motiv blizanaštva (ili udvojenosti), 'zabranjenu' ljubav i oštroumnu vivisekciju društva, time me podsjeća na Bookerom nagrađen roman Bog malih stvari (1997.) Arundhati Roy."

Da, može "podsjećati", ali s jednom velikom razlikom. Kada se završi sa čitanjem romana Arundati Roj, jasno je da je riječ o ljevičarskom i feminističkom tekstu jer ona ne izbjegava da politizuje svoje pisanje. Kada se zatvore stranice Divljih guski, u najboljem slučaju je jasno da postoje različita iskustva u odnosu na rodne, nacionalne i klasne identitete, da nije lijepo mrziti druge. Međutim, zašto je realsocijalizam prikazan kao vanvremenska distopija, zašto je u središtu zapleta maltene arhineprijateljstvo između snahe i svekrve, to je već manje jasno. Šta je bio autorkin cilj? O čemu je htjela da progovori? Da li o tome kako je žensko odrastanje obilježeno rascijepljenošću između dvije jake ženske figure, majke i babe?

Kako bi se ovaj aspekat romana bolje objasnio, može se uporediti sa poetikom još jedne savremene autorke, Elene Ferante. Naime, već je svima poznato kako ona piše o napetim i kompetitivnim ženskim odnosima i, malo manje poznato, kako junakinje prvo otkrivanju, a potom i prihvataju žensku istoriju. Žensko-ženski odnosi nikada nisu samo kompetitivni, oni nisu ni idealizovani, ali krajnji autorkin cilj jeste da predstavi mogućnosti i granice ženske solidarnosti naspram savremenog kapitalističkog patrijarhata. Zato i ona, kao i Arundati Roj, vrlo svjesno svoje pisanje politički određuje i društvena pozadina romana se jasno povezuje sa položajem žena.

U romanu Divlje guske, sukob između Majke i Babe kontekstualizovan je na način da se Majka opire Babinom nacionalizmu, a zauzvrat Baba zavidi zato što nema svoju rođenu djecu, već je ona u stvari baba-strina. Međutim, svi ti razlozi djeluju kao da su samo na površini sukoba jer među njima vlada duboka, gotovo mitska kompeticija. Slično kao što ona/e koja/e pripovijeda/ju osjeća/ju ljubomoru prema mlađoj sestri.

Između tih, uslovno rečeno, jakih ženskih likova ne uspostavlja se nikakva dinamika sem neprijateljske. Zato pred kraj romana razrješenje djeluje mlako. Pripovjedačica/e je/su raspolućena/e između Majke i Babe, sve do posljednje dvije rečenice. Na kraju, junakinja/e i ujedno pripovjedačica/e odrasta/ju, prihvata/ju i Majku i Babu, ili samo jednu ili drugu, ili svoj ženski identitet sa obje strane, sve to može da se podvede kao manje-više očekivan, ali i ujedno zagonetan zaključak romana. Barem je tako kada je riječ o formalnoj zaokruženosti knjige.

S druge strane, manje je opravdana i u disproporcionalnosti sa tehničkom ambicijom obrada centralne teme romana. Prikazivanje žensko-ženskih odnosa kao imanentno i vječito kompetitivnih, koje od mlađih generacija žena stvara šizofreno podvojene subjekte, vrlo je skromnih dometa. Na to se samo nadovezuje pisanje o klaustrofobičnosti manjih jugoslovenih mjesta iz druge polovine 20. vijeka.

Pojedine uspjele epizode sa marginalnim likovima u ovom su romanu mnogo važnije nego sve stilsko umijeće koje ne može biti dovoljno da maskira ključni nedostatak feminističke perspektive, kao i hrabrijeg iskoraka u političko. Dokle god se savremeno pisanje žena u regiji bude bavilo psihologizovanjem položaja žene i skoro dekontekstualizovanim patrijarhatom, dok se bude zadržavalo na manje-više poznatim frazama o realsocijalizmu i umotavalo ove izanđale ideje u ukrase visokog stila, ono će biti daleko od savremenih tokova u književnosti i neće uspjeti da odgovori na društvene izazove sadašnjeg trenutka.

Foto: izvor.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.