Utorak
22.08.2017.

Prvi mačić dobro pliva

naslov knjige Pet metara bliže zvijezdama autor Ivan Katičić
izdavač Velika Gorica : Pučko otvoreno učilište godina izdanja 2016.



Extra_large_omis
Foto: Jan Vizner / Flickr
A+ A-
Koliko god hrvatska književna scena bila mala i skučena, koliko god se činilo da tu ima mjesta samo za velike, već afirmirane autore, ipak postoji pukotina kroz koju mogu promigoljiti neki drugi autori, pogotovo mladi, koji svojom književnom djelatnošću žele utisnuti svoj trag, dati do znanja da i oni imaju nešto za reći.
 
Vidljivosti mladih autora pripomažu (nažalost) malobrojni književni natječaji kojima je mladost autora glavni uvjet za slanje rukopisa (većina natječaja u svojim uvjetima uzima granicu do 30 ili 35 godina). Najpoznatiji su dvojni natječaj Prozak / Na vrh jezika i natječaj za nagradu Goran koji su inicirali ulazak u književnost mnogim mladim obećavajućim piscima. Vrijednost ovih natječaja Ministarstvo kulture je prepoznalo tako što je nagradama Prozak i Na vrh jezika uskratio financijsku potporu dok je Goranovom proljeću – u sklopu kojeg se dodjeljuje nagrada Goran – znatno smanjilo financijska sredstva.
 
Doduše, postoje i drugi, manje poznati natječaji koji su također usmjereni na mlade i neafirmirane pisce. Jedan od njih je i natječaj za nagradu Albatros koju dodjeljuje Pučko otvoreno učilište u Velikoj Gorici. Albatros je, osim mladim autorima, namijenjen i "neafirmiranim piscima koji nisu članovi strukovnih udruga." Dobitnički tekst za 2016. godinu je rukopis Ivana Katičića (1990.) iz Omiša koji je objavljen kao zbirka kratkih priča Pet metara bliže zvijezdama. Ovo je Katičićeva prva izdana knjiga, dok je priče prethodno objavljivao u književnim časopisima i na portalima (Zarez, Kritična Masa). 
 
Pet metara bliže zvijezdama zbirka je od 12 priča koje veže jedan pripovjedač (dječak/mladić Frane), odnosno njegova sjećanja na događaje koji su obilježili njegovo odrastanje u Omišu. Nakon što u tinejdžerskoj dobi zadobije potres mozga, Frane gubi sjećanje na sve što je bilo prije toga. Pri povratku u svoj rodni grad, pamćenje mu se vraća i on postaje opsjednut ponovno pronađenom prošlošću. 
 
Priče su kronološki razbacane, ne slijede jednosmjernu nit već, kao i sama sjećanja, dolaze, kako pripovjedač kaže, "same od sebe", ali su zapravo potaknute različitim asocijacijama. To su uglavnom mjesta uz koja je pripovjedač intimno vezan (staro kino, fumar, Maona, kuća njegovih bake i djeda), mjesta gdje je pripovjedač proživljavao prve ljubavi, životne tragedije i one naoko banalne trenutke sreće. 
 
Nedostatak koherencije među pričama oslikava nepovezanost ljudskog sjećanja, misli koje su često skokovite i kreću se u nepredvidljivim smjerovima. Ipak, usprkos prividnoj razbacanosti i nasumičnosti, priče su vezane motivima koji se suptilno pojavljuju u drugim pričama. Na primjer, pripovjedačeva majka se u priči Brazilski kaktus, nakon saznanja da ju je muž ostavio radi mlađeg muškarca, objesi o stablo rogača uz koje je bila emocionalno povezana, dok u zadnjoj priči Zaboravljeno voće saznajemo kakva je sudbina dočekala jadno stablo - "Stablo rogača je izvaljeno skupa s korijenom." U priči Moj mali svijet košmara Frane svojim fobijama daje starogrčka imena, a u priči Zatočenici kuće saznajemo da je baka profesorica starogrčkog.
 
Čitajući slažemo ove detalje kao puzzle. Ali kada stignemo do kraja, vidimo da slagalici nedostaje još dijelova. Postoje praznine koje zadržavaju čitateljev interes – tako se igramo s pričom i unosimo svoje interpretacije likova i događaja. 
 
Na prvu te praznine nisu očite. Zavarava topla, mediteranska atmosfera prošarana melankolijom i tragedijom što bi trebalo navoditi na to da je i sam odnos između pripovjedača i čitatelja blizak i topao. Pripovjedač priča za sebe, ali svjestan da s druge strane postoji čitatelj. On ne govori puno ni o sebi ni o drugima; izrazito bolnih sjećanja se tek ovlaš dotiče (npr. majčinog samoubojstva), tu ostaje distanciran, pa je na čitatelju da stvori svoj dojam o likovima na temelju pripovjedačevog sjećanja. 
 
Dakako, to ne znači da se čitatelj ne može poistovjetiti s pripovjedačem ili suosjećati s njim. Iako ponekad zapada u suptilno samosažalijevanje, upravo ga njegova dječja i tinejdžerska nespretnost, koja je povod za mnoge smiješne situacije, i fokus na sjećanja koja su zapravo univerzalna (prva ljubav, prva smrt, roditelji, bake i djedovi, dječje fantazije) čine zanimljivim i životnim likom. 
 
No, najupečatljiviji i najkompleksniji lik je baka. Profesorica starogrčkog i poznavateljica botanike, baka se po svom obrazovanju i interesima (pjevuši La vie en rose) nimalo ne uklapa u skučenu, malomišćansku omišku sredinu. S druge je, pak, strane, ideal-tip dalmatinske mater familias - izravna, dostojanstvena i poduzetna.  
 
Mana je u ovoj zbirci priča malo, ali nisu neznatne. Pa tako s obzirom na već spomenutu tematsku povezanost priča, neobično je što je u zbirku uvrštena i priča Neron. Ispričana iz ženske perspektive, ova sentimentalna priča govori o toplom odnosu između pripovjedačice i njenog konja Nerona kojeg se zbog ozbiljne ozljede mora uspavati. Ipak, ona je trn u oku zbirci, ni po tematici ni po glasu, a bogme ni po izvedbi ne uklapa se u ostale priče, što ukazuje na to da je kroz rukopis trebala još jednom proći urednička, odnosno lektorska ruka.
 
Priča Egzonita, za razliku od priče Neron, predstavlja pozitivan primjer razbijanja već uspostavljenog tematskog ritma. Priča govori o kratkotrajnoj ljubavnoj vezi pripovjedača i sirijske izbjeglice Egzonite u njegovim studentskim danima u Zagrebu. Po mjestu radnje i tonu ne uklapa se u atmosferu uspostavljenu u 'omiškim' pričama, ali je u njoj Katičić uspio suptilno i intimno problematizirati pitanje izbjeglica koje je u posljednje dvije godine žarišni interes hrvatske književnosti. 
 
Od ostalih mana ističe se, posebno u odnosu na ostale priče, nekonzistentna upotreba dijalekta u pripovjedačevom govoru u priči Prvi se mačići u vodu bacaju. Naime, u drugim pričama Katičić dijalekt isključivo koristi u dijalozima, dok u narativnim dijelovima koristi standardni jezik. Ova priča je ispričana u dijalektu koji se ponekad u istoj rečenici ukrštava sa standardom što koči tečan ritam Katičićevih rečenica.

Inače, Katičić je jedan od onih autora čiji stil pisanja ne iskače sa stranice, ali se osjeti pri čitanju. Rečenice protkane poetičnim i nostalgičnim promišljanjima o sjećanju, prošlosti i zaboravu ritmički se ponavljaju na početku i kraju priče. Standard se isprepliće s dijalektom koji ne samo što pojačava autentičnost likova već dodatno ilustrira pripovjedačevu nostalgiju za djetinjstvom u Omišu. Upravo zbog toga što autor pokazuje vještinu u balansiranju različitih jezičnih izraza, veće je razočaranje pri čitanju slabijih priča.
 
No, bez obzira na navedene mane, mirne se duše može reći da je Katičićeva prva zbirka priča dobro napisana. Iako je za predmet uzeo gotovo pa stereotipne teme, ali nimalo banalne (odrastanje i sjećanje), kombinacijom jednostavnog, nepretencioznog stila, dobro povezanih priča, mediteranske atmosfere i humora te punokrvnih likova, uspio je stvoriti zavodljivi i opipljivi svijet u kojem se lako izgubiti, u kojem bi čitatelj rado ostao izgubljen da ga neumoljiva stvarnost ne prisiljava da zatvori knjigu.
POVRATAK NA VRH STRANICE