Ponedjeljak
26.10.2015.

Partizanska borba jedne obitelji

naslov knjige Olivino nasljeđe autor Alida Bremer
izdavač Fraktura (Zaprešić) godina izdanja 2015.



Extra_large_afz
Foto: Afzarhiv.org
A+ A-
U prvom romanu Alide Bremer, urednice nekoliko antologija i dugogodišnje prevoditeljice hrvatske književnosti na njemački, tematizovan je pokušaj istoimene pripovjedačice, emigantkinje iz Njemačke, da vrati u posjed mnogobrojna rasuta imanja svoje porodice u Vodicama, nacionalizovana u socijalizmu, te u periodu tranzicije za sitne pare ustupljena kontroverznim biznismenima. 
 
To je okvir radnje koji pokreće mnogo važniju potragu pripovjedačice za pričom o majčinoj strani obitelji. Priča je to koja počinje sa Alidinom prabakom Paulinom, prvom ateistkinjom ljevičarkom u obitelji, nastavlja se njenom ćerkom Olivom, preko priča njene tri unuke, Flore, Mirte i Viole, sve do praunuke Alide, pripovjedačice, čija priča i označava prelazak sa usmene povijesti na pismenu zabilješku o jednoj dalmatinskoj ženskoj istoriji prošlog stoljeća.
 
Već izbor da prati žensku liniju porodice omogućava autorki da izbjegne neke od grešaka u koje bi mogla zapasti da je pratila patrijarhalni obrazac. Bremer uspijeva da kroz fikciju prikaže neke od najtraumatičnijih trenutaka svoje porodice, ali i uopšte najdinamičnijih i najtragičnijih perioda 20. vijeka, time ispunivši onu Aristotelovu ideju iz Poetike o tome da je pjesničko umijeće filozofskije od povijesti, što je moto koji i navodi na kraju knjige u 'Zahvalama i napomenama'.
 
Iako govori o različitim epohama, koje su se smjenjivale u posljednjih stotinu godina, period Drugog svjetskog rata zauzima najveći dio pripovijesti. Ovakav pristup ponekad dovodi do zapetljavanja pojedinih djelova priče, što unekoliko usporava razvoj romana, ali to ipak u velikoj mjeri ne utiče na cjeloviti doživljaj čitanja.
 
Drugi razlog zbog čega je važna priča o Alidinoj obitelji jeste to što je riječ o jednoj komunističkoj porodici. Priča je to o pravednoj, ali izuzetno mukotrpnoj borbi protiv nepravde i vjeri da ništa nije važnije od te borbe za pravedniji sistem. Iako autorka ne propušta svaku priliku da se ogradi i da kritikuje jugoslavenski realsocijalizam, više puta se to čini i suvišno, ili čak i nespretno eksplicitno. Ali i u toj kritici ima i boljih rješenja, kao kada jedan od likova koji su bili učesnici u NOB-u eksplicitno govori pripovjedačici da ne mora da insistira na manama realsocijalizma, da to može i da izostavi iz svoje pripovijesti. Usputni komentar tog lika vrlo je uvjerljiv i njime je izbjegnuta potreba za pripovjedačicinom nametljivom kritikom.
 
Svako od likova u priči na neki način doprinosi ovoj partizanskoj borbi, od prabake, koja unosi u obitelj svoje napredne ideje, do njenih malih unuka, koje su bile tek djevojčice tokom rata, sve do praunuke, koja nije ni bila rođena, ali je zato ona ta koja u periodu sveopšte revizije istorije i društvenog zaokreta udesno odlučuje da ispriča priču o komunističkim težnjama za pravdom. Naratološki je vrlo uspjelo što je ova priča ispričana iz ugla naše savremenice Alide, čime se lakše poistovjećujemo sa pripovjedačicom i možemo zamisliti i sebe kako prenosimo priče naših obitelji.
 
Realistički opisi karaktera dodatno doprinose ovom saživljavanju sa likovima u priči. Iako su pojedini na granici da se zadrže na tipskim likovima, poput stamene prabake Pauline, te bi poneki opisi stilski mogli biti uspjeliji, ti propusti nijesu od tolikog značaja da nam gotovo svi, pa čak i prolazni likovi ne budu dopadljivi i da možemo da se približimo njihovom uglu sagledavanja. To je unekoliko i povezano sa tim što, iako su dati portreti pojedinačnih likova, svi su oni uvijek i dio kolektiva. Bremer je možda i najvještija u tom opisu identiteta zajednice.
 
Najveći izazov u ovako zamišljenoj pripovijesti jeste kako izbjeći nepotrebnu patetizaciju, a sa druge strane i ne umanjiti značaj partizanske revolucije. Bremer je pronašla izlaz tako što je u okvirnoj priči insistirala na prikazu dalmatinskog primorja, na njegovoj unekoliko romantizovanoj ljepoti, što iako bi u drugom kontekstu djelovalo izvještačeno, u ovom tekstu služi kao umjerena protivteža bolnim temama o mukotrpnosti preživljavanja i suprotstavljanjima šovinističkim sistemima. Ta naglašena romantizacija dalmatinskog primorja na kraju romana biva napuštena i od strane pripovjedačice, koja zaključuje da ni u Dalmaciji ne sija uvijek sunce, jer više nije potrebna kao podrška, kada je priča konačno sastavljena.
 
Nakon što opiše tragediju mladih izgubljenih života, izgubljenih kako bi se pobijedio nacizam, ono što ostaje jeste porodični duh i zajedništvo, uz pomoć kojeg preživjeli mogu da nastave svoj život. I taj duh zajedništva provučen kroz cijeli roman predstavlja još jedan oslonac kako pripovjedačici, tako i čitateljima i čitateljkama da se lakše suoče sa najintenzivnijim djelovima priče.
 
Još jedan dio pripovijesti, stilski možda i najljepši, ispripovijedan je iz ugla Olive, pripovjedačicine none. Nakon što se pješice vratila iz beogradskog logora, gdje je bila kažnjena zbog komunističkog angažmana svog muža, brata i njegove žene, Oliva je upala u doživotnu depresiju, te je samo ležala na otomanu, da bi 1991. pomislila kako su se dosadni Talijani i Nijemci ponovo vratili, nesvjesna između koga se vodio posljednji rat. Nakon svakog poglavlja dat je kraći prikaz Olivinih misli, najčešće vezanih za djeliće sjećanja iz njenih najstrašnijih godina i pokušaja da ta sjećanja doslovno zatrpa razmišljanjima o prirodi koja je okružuje ili o hrani i začinima. U tim kratkim odlomcima spaja se duh svakodnevice u Dalmaciji sa prošlošću, usporen i očito depresivan, ali i sve vrijeme svjestan ljepote oko sebe.
 
Roman Olivino nasljeđe vrijedan je prije svega zbog priče o ženskoj, komunističkoj istoriji. Autorka je uspjela da nađe vrlo uvjerljiva naratološka rješenja kako da priču ne oblikuje suviše jednoznačno, a ni patetično. Nije riječ samo o tome da ova knjiga nudi neku vrstu lagodnog optimizma, već je to optimizam pobjednika, onih koji su nam ostavili nasljeđe koje treba pratiti i o kojem treba pisati. 
 
Ovaj roman dodatno dobija na značaju u sadašnjem trenutku, kada se revizijom pokušava izmijeniti istorija, što je pokušaj koji bi konačno i obesmislio sav trud uložen u izgradnju pravednijeg društva. Stoga je Olivino nasljeđe i pored određenih nedostataka, stilskih nedorečenosti ili nepotrebno zapetljanih linija priče, pravi primjer uspjelog i promišljenog angažovanog teksta.
POVRATAK NA VRH STRANICE